Starost ima da umre

gojko

Ovakva reforma zapuštenog penzijskog sistema ne obećava nikakvu socijalnu stabilnost stotinama hiljada penzionera, već jedino stabilnost i dugoročnost njihovog siromaštva i bijede.

Novine svakodnevno objavljuju svakakve vijesti, ali jednu još nikada nisam pročitao - da će penzije u ovoj zemlji, barem one niže i najniže, uskoro biti znatno povećane, kako bi se u tom društveno osjetljivom sektoru ostvarila kakva-takva socijalna pravda.

Sadašnji penzioneri, oni koji preživljavaju praveći akrobatiku od matematičkih operacija poznatih kao zbrajanje i oduzimanje, neće takvu vijest ni dočekati, makar živjeli još petnaest ili dvadeset godina. Glavni razlog je u tome što država nema para, a ne zna da ih pravi.

Tokom ratova devedesetih godina, demokratski izabrane vlasti u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije pretvorile su se u dobro organizovane pljačkaške bande. Pljačkalo se sve što se moglo - tuđe banke, tuđe benzinske pumpe i druga imovina, pljačkane su štediše, ali i vlastiti penzijski fondovi, u koje opljačkani novac nikada nije vraćen.

Mnoge ljudske sudbine su tragikomične, mnogima su pokradene godine napornog rada, intelektualni i umjetnički proletarijat doživio je poniženje. Tu skoro, gostujući na televiziji, najugledniji bh. akademik uzrujano je govorio o svojoj penziji od 700 KM! Šta je sa ovdašnjim slikarima, piscima, glumcima ili novinarima?

Slučaj dvojice svojevremeno jako popularnih glumaca svjedoči o brutalnom odnosu tranzicijske države prema ljudima iz svijeta umjetnosti. Nezaboravni Miodrag Petrović Čkalja, jedan od velikana srpskog i jugoslovenskog glumišta, godinama je sa TV ekrana zasmijavao cijelu Jugoslaviju. Zbog otvorenog protivljenja Miloševićevom režimu doživio je tragičnu starost.

Mnogi stari Čkaljini prijatelji kada su saznali da nije na strani nacionalističke vlasti, zaboravili su njegov broj telefona. Sa bijednom penzijom, bio je više gladan nego sit. “Pustili smo ga da umre u bedi”, pisalo je u jednom nekrologu. Ignorisao je Televiziju Srbije, glavni medijski oslonac Miloševićevog režima: “Televizije nema. To je skup ljudi koje ja nikad u životu nisam video. Ne znam odakle su dovedeni, šta tu traže. I ja neću da radim za srpsku televiziju, televiziju vlasti.” U svom posljednjem govoru, prilikom uručivanja nagrade za životno djelo “Car Konstantin”, rekao je da činjenicu da je još živ zahvaljuje svom šefu samoposluge koji mu ponekad odvoji penzionersku kosku, pa komšinici mljekarici i poštaru “koji mi uvek, na vreme sa zakašnjenjem, donese penziju”. Govor je završio rečenicom koja je predstavljala šamar vlastitoj zemlji: “Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem koske.”

Ko se još sjeća Milana Srdoča, najpoznatijeg epizodiste jugoslovenske kinematografije? Srdoč je igrao u blizu 50 filmova, kao i u nizu TV serija. Svojim živopisnim licem i svojom pojavom, bio je predodređen za likove sa margine društva, gubitnike koji se pamte po tome što su bili nekonvencionalni i samosvojni. Umro je dvije godine prije raspada Jugoslavije, u siromaštvu i pun gorčine. Svoju više nego skromnu penziju doživljavao je kao kaznu kojom ga je vlastita država kaznila za sve što je u životu uradio kao umjetnik.

Pred smrt, u intervjuu jednom nedjeljniku, izjavio je: “Država je izdala nalog: Starost ima da umre!” Kad god federalna Vlada najavi dugoročno rješenje penzionerskog rebusa, ja se sjetim ove sumorne Srdočeve rečenice. Evo, čitam u novinama da je između SDA i HDZ-a BiH izbila još jedna parlamentarna svađa i to upravo oko novog zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. SDA drži da iza rušenja ovog zakona stoje određeni politički zahtjevi HDZ-a, koji je u ovom slučaju dobio podršku opozicionog SDP-a. Federalni premijer Fadil Novalić upozorava da je dovedena u pitanje sudbina pola miliona penzionera. Svi akteri ove priče navodno su za to da se osigura održivost i stabilnost penzijskog sistema i unese više pravde između sadašnjosti i budućnosti. Pa, u čemu je onda problem?

Pojednostavljeno rečeno, Vlada nudi model koji ne dopušta da buduće penzije budu napuhane u odnosu na sadašnje, dok HDZ stoji na suprotnim pozicijama. Ali, matematički gledano, održivost hadezeovog rješenja zahtijevala bi 40.000 novih radnih mjesta godišnje. Moguće ih je obećati, ali kako ih ostvariti?
Predstavnici penzionera prijete izlaskom najstarije populacije na ulice, ali Vladu ta prijetnja mnogo ne zabrinjava. Ona se plaši ratnih veterana i pripadnika policije, čije nezadovoljstvo nosi u sebi rušilačku snagu, što sa penzionerima nije slučaj. Ogromnoj većini njih je najvažnije da penzije budu redovne, pa kolike su, tolike su. To je odraz njihove rezigniranosti i nemoći da za sebe učine išta više od toga.

Vlada je to shvatila i igra na tu kartu. Oni koji su brutalnom voljom pohlepnih političkih oligarhija osigurali sebi enormno visoke penzije šute i nisu nimalo zainteresovani za ovu reformsku priču. Zar moralni razlozi ne nalažu da se sadašnje drastične razlike između najnižih i često nezasluženo visokih penzija umanje? Vlada mrzovoljno gleda na takve prigovore, ona će uvijek reći da je sve to urađeno po zakonu. Ima li Vlada odgovor na pitanje hoće li sadašnji penzioneri izumrijeti prije nego što njihove skromne mirovine budu pristojno povećane? Ima ga, ali se ne usuđuje da ga javno saopšti.

Jasno je dakle da ovakva reforma zapuštenog penzijskog sistema ne obećava nikakvu socijalnu stabilnost stotinama hiljada penzionera, već jedino stabilnost i dugoročnost njihovog siromaštva i bijede. Vladajuće stranke će i dalje gledati kako da nahrane svoje partijske vojske, koje ih održavaju na vlasti. Ostali neka budućnost potraže na nekom sretnijem mjestu, a penzioneri neka ostatak života provedu u siromaštvu, mnogi u redovima pred narodnim kuhinjama. Što reče glumac epizodista: “Država je izdala nalog: Starost ima da umre!”

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH