Ferhadija, dan poslije

Zašto politički i vjerski vrhovi Srba s obje strane Drine tako tvrdoglavo izbjegavaju da se suoče sa svojom neslavnom ulogom u proteklom ratu...

iako je prilika za to bilo i previše, ali su sve one propuštene?

Velika i dobra prilika za takav gest bilo je otvaranje obnovljene Ferhat-pašine džamije prošle subote u Banjaluci. Najčarobnijoj građevini koju je ljudska ruka ikada u Banjaluci podigla, život je vraćen tačno 23 godine nakon njenog rušenja. Iluzija ili ne, ali činilo se tog dana da u Bosni i Hercegovini, "zemlji nemogućih mogućnosti", može biti reda i mira, da i u jednoj emotivno osjetljivoj situaciji razum može nadvladati stare i nove resentimente i da ljudsko dostojanstvo i makar simbolično zajedništvo nisu sasvim uništeni. Ceremoniji su prisustvovale i istaknute ličnosti svih naših vjerskih zajednica, među njima i episkop banjalučki Jefrem. Ne držim mnogo do teoloških obraćanja, jer se najčešće svode na davno okamenjene fraze i znaju biti dosadna poput političkih govora, ali sam silno priželjkivao da episkop Jefrem kaže, otprilike, ovo: "Ovaj hram Božiji su prije 23 godine srušili nitkovi pravoslavne vjere. Stid nas je zbog toga i oprostite nam, a rušitelji Ferhadije neka su prokleti."

Naravno, očekivati takvo što bilo je potpuno nerealno. Ništa slično episkopu Jefremu nije bilo ni nakraj pameti, ali sve dok se takav glas ne čuje s jedne, druge i treće strane, istinsko pomirenje među ovdašnjim narodima ostaće zakočeno silama nepovjerenja i mržnje. Istina, iz Banjaluke su upućene poruke mudrosti, mira i međusobnog poštovanja, što su vrijednosti koje bi trebale biti moto životne svakodnevnice svih građana Bosne i Hercegovine, osuđenih da, bez obzira na vjeru i naciju, žive zajedno. Ali, poruke su poruke, a stvarnost je nešto drugo. One su dobronamjerne i plemenite, ali nisu dovoljne ni za kakve dugoročne zaključke, osim da će Vrbas i dalje teći kroz Banjaluku i da će na Ferhadiji ponovo gorjeti ramazanski kandilji.

Ferhat-pašina džamija je fascinantna, ali njena simbolična moć je ipak ograničena. Uspostavljanje harmoničnog zajedničkog života nije njena stvar, kao što to nije stvar ni obnovljenog Starog mosta u Mostaru, nego su ljudi ti koji staju na stranu dobra ili na stranu zla. Zbog toga me se više od svih govora koje sam tog dana čuo dojmila kratka izjava jednog sredovječnog Banjalučanina, koji je pred TV kamerama rekao: "Ja nisam musliman, ali Ferhadija je još od mog djetinjstva dio mene." Ali, koliko je Srba i Hrvata u današnjoj mahom nacionalističkoj Banjaluci koji to isto osjećaju i misle? Bojim se da ih je jako malo. Koliko je banjalučkih Srba bilo na otvaranju Ferhadije? Vjerovatno, jako malo. Odmjeren, dobronamjeran i realan, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović ovako vidi simboliku obnovljene Ferhadije: "Ona se pojavljuje, bez sumnje, u beskompromisnom otporu zlu, mržnji i ubijanju duha jednog naroda. Simbol je muslimanske vjerske odlučnosti da živi postojano u svojoj duhovnosti, ali i simbol bošnjačke istrajnosti da živi slobodno, bez obzira na žrtvu. Mogla bi u sebi ponijeti i potencijal prihvatanja od strane drugih, kao mogućnost koja se najavljuje. Što se tiče nekakve nove prekretnice, volio bih da je vidim jasnije, ali nije tako. Nisam od onih koji ne vide provaliju koja još zjapi ispred nas. Prave katarze još nema. Još smo daleko od toga da iskreno pogledamo jedni drugima u oči i kažemo: Žao nam je. Stvarno nam je žao!"

Na pitanje novinarke Nezavisnih novina da li je ovo prilika da se lidere u BiH, vjerske velikodostojnike i medije pozove na odgovornost, reis Kavazović kaže: "Ovaj datum bi trebalo da bude poticajan za sve nas. Kada bismo mogli datume rušenja Ferhadije, pravoslavnog hrama u Mostaru i samostana u Derventi proglasiti danima nacionalne tragedije, pokazali bismo da se nešto u nama promijenilo. Ali, prije će biti da su nam važniji vašari i teferiči, na koje izvodimo našu djecu i mladež... Nema se tu ko pozvati na odgovornost." Ali, da li je baš tako? Ferhadiju je srušila mržnja, otrovni plod jedne konkretne politike, koja je tek djelimično platila cijenu svojih zlodjela. Ni otvaranje Ferhadije nije prošlo bez političkih govora, pa su se prisutnima obratili turski premijer u ostavci Ahmet Davutoglu, koji je na ceremoniju stigao sa zakašnjenjem, i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Davutogluov govor je bio neukusno dug, patetičan i narcisoidan, vjerovatno je prijao muslimanskim vjernicima, ali objektivno gledajući, bio je iritirajući za pravoslavne i katoličke vjernike u Bosni i Hercegovini. S političke tačke gledišta, bio je to krajnje kontraproduktivan govor, koji samo produbljuje provaliju o kojoj govori reis Kavazović, pa nije čudo što je beogradska Politika jedva dočekala da u opširnom izvještaju sa otvaranja Ferhadije najviše prostora posveti obraćanju odlazećeg turskog premijera.

Milorad Dodik je Davutogluov govor nazvao "nedoličnim i neoosmanskim", iako su Dodikove višegodišnje političke provokacije mnogo gore i štetnije po Bosnu i Hercegovinu. U intervjuu za TV N1, dugogodišnji novinar i diplomata Hajrudin Somun ovako je komentarisao Davutogluov banjalučki istup: "Bilo bi bolje da je Davutoglu zakasnio i da nije ni išao tamo. Ko ga je slušao, mogao je osjetiti jed zbog toga što je dao ostavku. Htio je svom govoru dati političko-ideološku notu. Nama ne trebaju takve izjave. Bosna se davno oslobodila Osmanskog carstva. Mi smo Evropa. Naši političari bi trebali više pripaziti na izjave kada je u pitanju Turska jer su balkanski nemuslimanski narodi još osjetljivi na historiju pod Osmanskim carstvom. Zato je dobro ne davati izjave koje mogu da iritiraju. Bilo je i težih izjava - da nam je Turska majka. Nama ne treba ni majka ni maćeha. Bosni je, prije svega, potrebna Evropa."

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH