Tehnološki višak danas slavi 1.maj!

Nema dana, nema jutra kada me tačno u 6,20h lupa lifta na devetom spratu naše zgrade u tuzlanskom Sjenjaku ne podsjeti da je moja prva komšinica Milica Janjić - otišla na posao. I tako, danima, godinama. Svaki radni dan po suncu, kiši, zimi uvijek u isto vrijeme. Šta je tu neobično:

Ide žena na posao! Pa i ne bi bilo da ne ide u tuzlansku „Aidu", Fabriku obuće, u kojoj godinama njeni radnici, ili barem ono što je preostalo rade bez plate, ili za poneku mršavu naknadu kada im se smiluju kantonalni zvaničnici. Jer i dalje su državna firma...

Od rata na ovamo mijenjale su se vlade i njihove političke boje, a situacija uvijek ista. I tako moja Milica, rano ujutro već 36 godina odlazi i radi u ovim uslovima. I očekuje čudo. Da ode u penziju. Cijeli radni vijek provela je u Fabrici. Pamti sve njene promjene: društveno-ekonomske, razvojne i -ine strategije, pamti vrijeme i dobra i zla, posebno ono ratno 90-tih godina. Sjeća se - najbolje im je bilo tokom 80-tih kada je direktovala Emina Mešić. Svi poslovi isključivo za inostranstvo, posao cvjetao, radilo 1900 radnika, plate dobre i redovne, radnička klasa „odlazila u raj"...

U to vrijeme niko nije mogao ni naslutiti razmjere tragedije koja će ih snaći. Svi poslijeratni direktori Fabrike obuće „Aida" bili su više odgovorni političkim partijama koje su ih postavljale, nego radnicima koji su radili pod njihovim rukovodstvom. I to je na žalost generalna slika ove i ovakve BiH, zemlje sa toliko potencijala i mogućnosti koju u svojim rukama drže zarobljenom političke partiokratske oligarhije.

Zato Milica i podsjeća na staru pjesmu Novih fosila M. generacijo moja, koji pjevaju o nekoj drugoj djevojci, drugog imena, ali koja svako jutro radi isto kao i ova moja. Snena i umorna od neizvjesnosti ponovo ide na posao i u nadu da će se nešto promijeniti. U tome su se nakupile godine, došlo zrelo doba - vrijeme za penziju.

U Milicinoj grupi, koja je stekla uslove za penziju, do nedavno je bilo 12 radnika za koje je trebalo 250 hiljada konvertibilnih maraka kako bi im se uplatio staž i stekao uslov za najminimalniju penziju, dostatnu za golo preživljavanje. Pa i to im je draže nego rad bez naknade. I neizvjesnosti. Strahuju od bolesti. Kako se liječiti... Kažu i da sadašnji direktor sve pokušava da im se uplate ta sredstva, ali... Prošle godine još su im dodana 23 radnika koja očekaju isto. Ove godine brojke su se opet nešto izmijenile. Ekonomisti predlažu stečaj kao najbolju opciju za Fabriku, dok preostali radnici to ne prihvataju uz obrazloženje: „Ne damo svoju Fabriku!".

I tako se sve, zapečaćeno u glavama radnika, (posebno političara) vrti u krug. Ne mogu da prihvate da su ostali zaglavljeni negdje na putu između soc-realizma i nikad dovršenog komunizma i da su davno svršena tema, jer ta i takva „Aida" više ne pripada radnicima. Nema više radničke klase u radničkoj Tuzli!? Pretvorili su se u tehnološki višak fabrika kojih više nema...
Zašto sva ova priča?! Da shvatimo da protesti radnika Aide, TTU-a, Konjuha, Tuzla kvarca ... i inih ispred pravosudnih institucija u Tuzli, zbog grebatorskih privatizacija nisu samo puka manifestacija nezadovoljnika, nego očajna i tragična borba za malo pravde i pravičnosti za ljude koje su pogrešne politike, sterilne strategije nekog imaginarnog razvoja dovele do ruba propasti.
Da mi je vidjeti samo jednog našeg političara da jedan dan živi kao radnik jedne od ovih propalih firmi. Ne samo da bi u trenu shvatio ko je doveo do ovog, (iako i sada znaju ali šta ih briga) nego bi pobjegao glavom bez obzira. Znaju oni da već odavno nema pravih fabrika, da su radnici postali tenološki višak koji danas slavi 1.maj!! U inat vlastodršcima!
Konačno i sama se pitam: Kome i čemu pisati? Oni kojih se to tiče ovo pročitaju i ne haju, dok ogroman broju ljudi i u ovoj Tuzli i u BiH ništa ne čita i kao nojevi non-stop vježbaju disciplinu: zabadanja glave u pijesak. Oni niti šta vide, niti čuju! Naivne budale, konformisti!! Čak ni ne izlaze na izbore. Ali kada se jednog dana poput međeda probude iz svoje hibernacije i shvate da smo svi postali jedna „Aida" neka se ne pitaju – kako nam se to dogodilo?

Kako nam se dogodio i 7.2. 2014. i „februarska revolucija". Nukleus svih nezadovoljstava bili su protesti upravo Aidinih radnika i njihovih sapatnika iz drugih firmi. U šta se pretvorilo znano je. Razni analitičari predviđaju neke nove, još žešće. Naravno, sve je u kondicionalu, kao i neka mirovina moje Milice, moje generacije.

Milici i svim (ne)znanim obespravljenim radnicima poručujem - neka vam je sretno! Kao i ovaj 1.maj – Praznik (ne)rada!!? Toliko toga nas dijeli, iako to nismo htjeli!! Htjeli smo samo jednu normalnu državu. Dotle radnička klasa odlazi u „raj", fabrike u stečaju, dok tehnološki višak slavi 1.maj... U ime bosanskog inata!!

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH