Razmjena cipela

Siromaštvo i glad nisu bili uzrok krvavog raspada bivše Jugoslavije, jer u toj zemlji niko nije umro od gladi. To što njeni narodi nisu više željeli da žive zajedno ne oslobađa Miloševićevu Srbiju krivice što je pokrenula rat "za sve srpske zemlje".

Danas nas neki događaji ponovo vuku u devedesete godine, izazivajući poznate resentimente i emocije. Zato me, živeći na sarajevskoj adresi, mnogo više uznemirava neki šovinistički obojen tekst u novinama, da o postrojavanju ustaških crnokošuljaša na Jelačića placu ili srbijanskih četnika u Višegradu i ne govorim, nego što me ohrabruje sajamski susret Aleksandra Vučića, Kolinde Grabar-Kitarović i tročlanog Predsjedništva BiH ovog utorka u Mostaru. Rečeno je kako su tom prilikom vođeni iskreni razgovori o nekim "bolnim pitanjima" koja opterećuju odnose Beograda, Zagreba i Sarajeva. Kao što je poznato, Hrvatska zahtijeva da Srbija ukine svoju samoproglašenu regionalnu nadležnost za ratne zločine i osigura prava hrvatske manjine, pa je prošle sedmice u Bruxellesu blokirala njene pregovore o članstvu u EU. Lider vojvođanskih Hrvata Slaven Bačić izjavio je da je nakon toga u Srbiji "zavladala antihrvatska histerija".

Vlasti u Beogradu iritiralo je i političko Sarajevo, konkretno Bakir Izetbegović, zato što ovaj nije isključio mogućnost da se, nakon presude Radovanu Karadžiću, tužba protiv Srbije zbog agresije na BiH ponovo nađe pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Zanimljivo je da je Vučić u Mostaru srpsko-bošnjačke odnose nazvao "kičmom stabilnosti zapadnog Balkana", uz dosjetku kako bi Srbi i Bošnjaci trebalo da razmijene svoje cipele, "tako da Bošnjaci uđu u srpske cipele, a mi Srbi u bošnjačke", nakon čega bi se možda bolje razumjeli. To je rekao čovjek koji je neposredno po izricanju presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću najavio vanrednu sjednicu svoje vlade, poručivši bratu Dodiku da će Srbija čuvati Republiku Srpsku i brinuti o Srbima s druge strane Drine. Toliko o iskrenosti regionalnih lidera u njihovim mostarskim razgovorima. Oni su ipak personifikacija međusobno konfliktnih politika, ljudi koji od prilike do prilike mogu mijenjati svoju političku kožu, ali nikako i svoju političku ćud.

Godinama su se Bošnjaci i Hrvati nadali čudu - da se u Srbiji pojavi neki "srpski" Willy Brandt, koji će simbolički okajati srpske ratne zločine. Bila je to, međutim, nada lišena svakog osnova. U međuvremenu su se politički lideri dojučerašnjih "bratskih naroda" počeli izvinjavati za zla koja su ti isti narodi nanijeli jedni drugima. Ali, bila su to, bez izuzetka, tek kurtoazna izvinjenja već i samim tim što su bila besperspektivna. Iza njih je tinjala manja ili veća mržnja, koja se, s godinama, umjesto da jenjava, pojačavala. To naročito važi za Srbe i Hrvate. Mitske teme na srpskoj strani su Jasenovac i Oluja, a na hrvatskoj "srbo-komunistička agresija" i Domovinski rat. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini ne postoji društvena klima koja bi mogla podnijeti istinu. Lakše je napajati se na izvorima mržnje, na grobljima, jamama i stratištima, a njih je na Balkanu i previše, nego baviti se teškim i mučnim poslom njenog prevazilaženja. "Mogu Srbija i Hrvatska imati dobre diplomatske odnose, razvijenu ekonomsku saradnju, veliku trgovinsku razmenu, ali ako prevladaju ciljevi nacionalne ideologije - mogu uvek zaratiti" (Latinka Perović). Ovaj stav poznate istoričarke trebao bi biti poučak svima koji misle da će ekonomski razvoj neutralisati sva "bolna pitanja" u regionu.

Jasenovac danima ne silazi sa stranica beogradske i zagrebačke štampe. Razlog tome je odluka predstavnika Jevreja, Srba i Srpske pravoslavne crkve da "zbog obnavljanja ustaštva u Hrvatskoj" neće prisustvovati državnoj ceremoniji u Jasenovcu, zakazanoj za 22. april. Beogradski listovi vrve od naslova kojima se ističe "ustašizacija" hrvatskog društva, "fašizacija Hrvatske" i slično. Onog trenutka kad je Franjo Tuđman širom otvorio vrata starim i mladim ustašama, bilo je jasno kakav će plod dati sađenje tikava s đavolom. Stvari su u međuvremenu otišle tako daleko da antifašistička Hrvatska danas teško može izaći nakraj s političkim snagama koje afirmiraju Pavelićevu NDH. Prema pisanju beogradske Politike, francusko-njemačka televizija Arte u dokumentarcu o usponu evropske desnice ističe da su najjeziviji i vizuelno najživopisniji primjeri desnog ekstremizma upravo oni hrvatski. Marko Skejo, pukovnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS) i predsjednik istoimenog udruženja, govoreći ovih dana u Splitu, na godišnjicu osnivanja ove vojne formacije, između ostalog je rekao: "Stogodišnji san o hrvatskoj slobodi za kratko se ostvario 1941. godine osnivanjem NDH. Nažalost, izdajom dijela naroda, ugašena je NDH i hrvatski narod je utonuo u najcrnji komunistički mrak u kojem se progonila svaka hrvatska riječ i ideja." Lako je u ovom lamentu pukovnika Skeje prepoznati "izdajnike" hrvatskog naroda - bili su to hrvatski komunisti i hrvatski partizani?!

Izlaz iz ove napete situacije aktuelna hrvatska vlast vidi u oslobađanju jasenovačkih žrtava od politike. Odbacujući taj stav, prof. Žarko Puhovski kaže: "Jasenovac je politička činjenica, jer je rezultat fašističke politike." Jednima je stalo do istorijske istine, a drugima do njene revizije. Film se u oba slučaja pokazao kao najbolji medij. Lordan Zafranović je 1985. snimio dokumentarac "Krv i pepeo Jasenovca". Film nikada nije bio dobro primljen u Hrvatskoj, a danas se izbjegava i samo njegovo pominjanje. Nedavno je u Zagrebu premijerno prikazan dokumentarni film poznatog desničara, režisera Jakova Sedlara "Jasenovac - istina". Autor iznosi tezu da je taj ustaški logor nakon rata služio kao stratište za sve protivnike Titovog režima i da su komunisti u njemu ubili više ljudi nego što je to učinio Pavelićev režim?! Oglasio se i neizbježni Milorad Dodik, koji smatra kako je došlo vrijeme da Srbi snime "jedan veliki film o Jasenovcu".

Možda bi eventualnom novom filmu o tom stratištu najviše odgovarao naslov "Jasenovac - priča bez kraja".

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH