glavni urednik

glavni urednik

Naoružani napadač je upao u sjedište YouTubea u San Brunu u Kaliforniji.

Policija je saopćila da je dobila dojavu da je naoružani napadač upao u sjedište YouTubea.

Lokalni mediji pišu da u incidentu ima ranjenih.

Na mjestu događaja se nalaze ambulantna vozila, a policija je upozorila građane da se ne kreću tim područjem.

Google, vlasnik YouTubea, naveo je da istražuju moguću "pucnjavu".

Nezvanični izvori tvrde da je napadač ženska osoba.

U sjedištu YouTubea u San Brunu radi oko 1.700 uposlenika.

Dvije prve četvrtfinalne utakmice Lige prvaka obilježile su gostujuće pobjeda Real Madrida u Torinu protiv Juventusa (0:3) i Bayerna u Sevilli (1:2) protiv istoimene ekipe.

Večerašnji duel Juventusa i Real Madrida koji je trebao biti jedan od derbija četvrtfinalnih parova Lige prava pretvorio se u noćnu moru za Staru damu zahvaljujući prvenstveno sjajnoj igri Cristiana Ronalda koji je postigao dva gola dok je treći postigao Brazilac Marcelo.

Sjajni Portugalac zatresao je mrežu Juventusa već u trećoj minuti kada je preciznim šutem uz desnu stativu savladao golmana Buffona.

Spektakularan je bio drugi gol Cristiana Ronalda. Carvajal je sjajno centrirao u šesnaesterac Stare dame, a Ronaldo je zabio škaricama. Navijači Juventusa mogli su samo ustati i aplaudirati na fenomenalnom pogotku Portugalca.

Dvije minute kasnije, Dybala je dobio crveni karton, a tačku na utakmicu i sjajnu predstavu kraljevskog kluba stavio je Marcelo pogotkom u 72. minuti za konačnih Juventus - Real Madrid 0:3.

Bayern je u Sevillu stigao kao veliki favorit. Međutim, španska ekipa je došla do vodstva u 31. minuti. Pablo Sarabia je sjajno pogodio nakon asistencije Sergija Escudera.

Ubrzo je stiglo i izjednačenje nakon što je Jesus Navas zabio autogol za 1:1. Bavarci su preokrenuli u 68. minuti. Franck Ribery je sjajno asistirao Thiagu Alcantari koji glavom matira golmana Davida Soriju za konačnih Sevilla - Bayern 1:2.

Četvrtfinale Lige prvaka:

Juventus - Real Madrid 0:3

Sevilla - Bayern 1:2

Pripadnici MUP-a KS nastavili su, po naredbi Tužilaštva KS, s operativnom akcijom "Zadruga".

Kako "Dnevni avaz" saznaje iz policijskih izvora, prošle sedmice ispitano je još 20 osoba osumnjičenih za krivična djela organizirani kriminal, utaju poreza i pranje novca. Među njima je i bivši direktor Sarajevske filharmonije Emir Nuhanović, kojem je Kantonalni sud u Sarajevu već odredio jednomjesečni pritvor. I on se sumnjiči za pranje novca preko jedne fondacije.

Naši izvori tvrde da je u ovoj akciji do sada privedeno i ispitano više od 100 direktora, što državnih što privatnih kompanija.

Sve ove osobe Tužilaštvo KS zvanično sumnjiči za organizirani kriminal, zloupotrebu položaja i pranje novca, na način da su posljednjih nekoliko godina sklapanjem fiktivnih ugovora o zapošljavanju studenata i đaka oprali desetine miliona KM, kao i da su kao članovi organizirane grupe fiktivnim ugovorima i lažnim podacima prali novac i vršili utaju poreza.

U pritvoru se ukupno nalazi 12 osoba, dok se ostali brane sa slobode. Među njima je i Mirsad Berberović, zet Bakira Izetbegovića i vlasnik firme
"Bihexo", koji se sumnjiči da je oprao skoro 200.000 KM.

Među osobama kojima su određene mjere zabrane je i Feđa Morankić, iz kompanije "ASA osiguranje", ali i Asmir Dževlan, direktor firme "ANS Drive" Sarajevo.

Nedavno je ispitan u svojstvu osumnjičenog i Mirza Čelik, šef Kluba SDA u Skupštini Kantona Sarajevo i vlasnik firme „Telefongradnja“.

U BiH je 2013. godine u novinarskim pričama kamatna stopa od 7,5 posto na stambene kredite “slavljena” kao historijski niska.Pet godina poslije, građani BiH koji podignu stambene kredite mogu očekivati kamatnu stopu od tri do 3,5 posto. Sličan omjer pada desio se i u drugim vrstama kredita firmama kao i građanima. Svakako da je to pozitivan trend za građane, iako je mnogima sa prosječnim plaćama podizanje stambenog kredita i dalje nedosanjan san. Međutim, historijski niske kamatne stope u BiH posljedica su prelijevanja trendova iz Evropske unije i SAD-a, a u sebi kriju i potencijalnu opasnost za zdravlje finansijskog sektora.

Upumpavanje svježeg novca

Muris Čičić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, u razgovoru za Faktor ističe da su “niske kamatne stope u svijetu počele još sa politikom tadašnjeg predsjednika SAD-a Baracka Obame što je ustvari bio odgovor na svjetsku ekonomsku krizu i recesiju koja je zavladala 2008. godine”.

– Ključna politika je bila upumpavanje svježeg novca u ekonomiju sa vrlo niskim kamatnim stopama sa idejom da će taj novac biti iskorišten od strane privrede da se uloži i razvija biznis. Tu politiku su u SAD-u provodile Federalne rezerve, a centralne banke širom svijeta uključujući i Evropsku centralnu banku su to slijedile, iako je direktor ECB-a Mario Draghi nedavno rekao da još uvijek nije vrijeme povećanja kamatnih stopa, ali da će uskoro doći i to vrijeme. Na Zapadu imate raspoloživost novca neograničenu sa niskim kamatnim stopama što stimulira privredu i sve one što ulažu. To se pokazalo efikasnom politikom koja dolazi do kraja i već prošle i ove godine su Federalne rezerve tri puta povećale eskontnu stopu. Polahko počinje da se okreće ta politika i vjerovatno će kamatne stope rasti, niko ne zna koliko brzo i u kom nivou ali će rasti – pojašnjava Čičić.

Ističe da se sve to “preliva na BiH koja je kolateralno tržište, kako za dobre tako i za loše stvari. Zahvaljujući velikoj raspoloživosti sredstava banke u BiH koje su u vlasništvu stranih banaka imaju dovoljno kapitala kako u zemlji tako i u inostranstvo. Bore se za klijente tako da imate situaciju da kamatne stope padaju i konačno dolaze u dimenzije kojima smo se svi nadali”.

– Normalan biznis uzme kredit u Njemačoj po stopi od 1,5 ili 1,3 posto a ovdje je bilo sedam ili osam i devet. To je bilo neodrživo jer kako se otvara tržište naše firme se mogu zaduživati i u inostranstvu. Tako da je malo pomalo, što međunarodne okolnosti, što konkurencija, što potreba za plasmanom kapitala, sve je polahko dovelo do toga da naše dobre firme imaju mogućnost za jeftinim kreditima. Pitanje je li to dovoljno palo, a ja mislim da još uvijek ima prostora da kamatne stope padaju imajući u vidu da su banke veoma profitabilne i da puno zarađuju – rekao je Čičić.

Skrivena opasnost

Profesor Marko Đogo sa Ekonomskog fakulteta Pale kazao je da banke u BiH “preko matičnih banaka mogu da dobiju pristup međunarodnim izvorima finansiranja sa izuzetno niskim kamatnim stopama”.

– To je posljedica monetarne politike Evropske centralne banke koja oslobađa ogromna novčana sredstva svakog mjeseca. U tome se ujedno nalazi i rizik što bih volio posebno naglasiti. Upozoravam da ovako niske kamatne stope ne mogu opstati u dugom periodu i da su banke našle način da rizik kamatne stope prebace na klijente. Kod nas postoji bomba koja otkucava u finansijskom sistemu koja je u svojoj osnovi činjenica da će kada dođe do rasta kamatnih stopa na evropskom tržištu to se prenijeti na tržište BiH. Može se očekivati da će kada dođe do oporavka evropske ekonomije i kada Evropska centralna banka smanji svoju izuzetno fleksibilnu monetarnu politiku doći do rasta kamatnih stopa na stambene kredite. S obzirom na to da su stambeni krediti dugoročni krediti, to znači da bi rast kamatnih stopa podigao troškove otplate. Ne bi bilo ekstremno kao što je bio slučaj sa švicarskim frankom, ali u jednoj značajnoj mjeri se može očekivati da kako porastu kamatne stope, banke zaračunaju te stope i da ostatak duga uvećaju za kamate koje tek prispiju te da dođe do rasta anuiteta. Čini mi se da javnost u BiH nije u dovoljnoj mjeri upozorena na ovo – upozorava Đogo.

Posljedica rasta kamatne stope će vrlo vjerovatno biti porast broja građana koji ne mogu vraćati kredite, rast udjela “loših” kredita u portfoliju banaka te bankrot pojedinih građana i kompanija.

Fiksne kamatne stope

Đogo navodi i da ono što banke reklamiraju kao kredite sa fiksnim kamatnim stopama ustvari ne podrazumijeva bukvalno fiksnu kamatnu stopu.

– To je rijetkost čak i na razvijenim tržištima da neko na kredit od 15 ili 20 godina da fiksnu kamatnu stopu. Kod nas može biti fiksna kamatna stopa na kredite do tri godine. Ali ja bih volio da mi neko nađe koja je to banka dala fiksnu kamatnu stopu na stambeni kredit. Trik je u tome da oni kažu možete stambeni kredit dići na jednu, dvije ili tri godine uz fiksnu kamatnu stopu. Ali ako to neko može tako otplatiti onda mu kredit i ne treba. Imate čudne reklame, jer čim pređete tri godine ulazite u klasu promjenljivih kamatnih stopa. Tada vam banka ne daje mogućnost da imate kamatnu stopu, a i da vam da tu mogućnost, to bi onda trebala biti izuzeno visoka kamatna stopa od naprimjer osam posto na 20 godina jer bi to ostavilo banci marginu gdje bi mogla i ako dođe do rasta kamatnih stopa na evropskom novčanom tržištu, mogla bi to kompenzirati. Ali da vam neko da stopu od 3,5 posto na 20 godina i da to bude fiksna kamatna stopa, od toga nema ništa – kazao je Đogo koji dodaje da banke sebi uvijek ostave mogućnost da mijenjaju kamatnu stopu ovisno o kretanju Euribora.

Tvrdi da će za oko pet godina doći do rasta kamatnih stopa u značajnijem obimu te da će to predstavljati problem u finansijskom sektoru.

– Ljudima se ne može garantirati da će ovako niske kamatne stope uvijek ostati. Da bi se to desilo evropska ekonomija bi morala ostati na istom nivou sljedećih deset godina, ali vidimo da se EU oporavila i ekonomije najvećih zemalja su na visokom nivou – tvrdi Đogo.

Period nakon niskih stopa

Stoga građani BiH koji imaju stambene kredite trebaju početi planirati za period kada se završi era niskih kamatnih stopa. Drugo važnije pitanje je koliko će se stope povećati u tom periodu, te da li će banke ponovo posegnuti za visokim kamatnim stopama koje pravdaju svojom omiljenom uzrečicom – politička nestabilnost u BiH. Ista “nestabilnost” koja im sada ne smeta da spuštaju kamatne stope u borbi za klijentima.

Čičić ističe da su banke prije 20 godina to mogle koristiti kao argument ali “taj argument je izgubio na validnosti”.

– Profitabilnost banaka je znak da imaju prostora da smanje kamatne stope još dalje. Ali, one to nikada neće uraditi ako ih tržište ne natjera. To što su se oni pravdali političkom nestabilnošću bio je samo izgovor. Do povećanja kamatnih stopa će ipak doći, ali u srednjem roku. Ne sutra, ne iduće godine, već neki srednji rok od dvije do pet godina. Ovo je situacija koja će se sigurno promijeniti – zaključuje Čičić za Faktor.

London je po broju počinjenih ubistava ove godine prvi put u modernoj historiji pretekao New York piše Sunday Times.

U februaru i martu ove godine, u Londonu je ubijeno 37 osoba, a u Njujorku 35, pokazale su statistike.

Od početka godine, 46 osoba u Londonu bilo izbodeno na smrt, upucano ili povrijeđeno, dok je u New Yorku zabilježeno 50 takvih slučajeva.

Nasilne osobine
Međutim, dok se od januara stopa ubistava u New Yorku smanjuje, u Londonu raste, prenose britanski mediji.

Od 46 ubistava u 2018. godini, koje je istraživala Metropoliten policija, 31 je izvršeno nožem.

Bivši pripadnik Metropoliten policije Leroy Logan izjavio je kako je to dokaz da su „londonske nasilne osobine“ postale virus.

Logan, koji se penzionisao 2013. godine, rekao je kako ne razumije kako su stvari „izmakle iz naših ruku“.

„Vidimo kako se virus nasilja širi. Ono je endemsko u toliko različitih dijelova društva. To se može riješiti samo na holistički način. Iz ovog problema se ne može izaći samo policijskim hapšenjem ili zaustavljanjem i pretresima. To se mora činiti u saradnji sa zajednicama“, rekao je on.

Reklame protiv kriminala
Gradska skupština saopćila je kako je veoma zabrinuta zbog porasta kriminala uz pomoć noževa, ali je istakla i kako London ostaje „jedan od najsigurnijih svjetskih gradova“.

„Jedno ubistvo je jedno više, a mi radimo naporno sa našim partnerima kako bi razumijeli porast i činimo sve što možemo da spriječimo ove tragedije“, rekao je glasnogovornik policije.

U međuvremenu, britanska Vlada je pokrenula seriju reklama, u vrijednosti od 1,3 miliona funti, koje će se emitovati putem društvenih medija, a kako bi mlade uzrasta od 10 do 21 godine odvratila od kriminala uz pomoć noža.

Reklame prikazuju tinejdžere izbodene nožem.

Mjesec dana je do raspisivanja izbora. Zajedničkih sastanaka predstavnika stranaka o izmjenama Izbornog zakona nema. Jednako kao ni novih rješenja. Na sceni su pojedinačni sastanci učesnika u pregovorima s međunarodnim institucijama, piše N1...

Sva dosada ponuđena rješenja su propala, razgovori s međunarodnom zajednicom nisu pomogli, nema novih ideja, po svemu sudeći neće biti ni nametnutih OHR-ovih rješenja. I predstavnici stranaka sve manje optimistični da će u mjesec dana dogovoriti ono što nisu proteklih godinu.

"Mislim da smo u jednom značajnom cajtnotu. Sve političke faktore u ovom trenutku određuje predizborna kampanja i blizina izbora, ali mislim da neki blagi optimizam postoji. Nisam siguran da možemo sa sigurnošću kazati da ćemo imati neko rješenje prije proglašenja izbora", kaže Safet Softić, SDA.

"Ono što bismo morali svi napraviti, kad kažem svi onda mislim na sve aktere koji sudjeluju u donošenju odluka, prije svega u Palamentarnoj skupštini BiH, uvažavajući odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda. Bez toga sigurno neće ići", tvrdi Bariša Čolak, HDZ.

2019. će biti tačno 10 godina od kako je Sud za ljudska prava u Strazburu presudio u korist Derve Sejdića, Jakoba Fincija, na koncu i svih onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda - da imaju pravo da budu birani u najviše institucije BiH. Nakon što je Apelacijom Bože Ljubića osporen izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH - pitanje izmjene Izbornog zakona postalo je neminovno. No, u ponuđenim rješenjima politika odlazi ne jedan nego tri koraka unazad u implementaciji međunarodnih presuda od kojih je svojevremeno zavisio i evropski put - kaže Jakob Finci.

"Jednostavno, vraćamo se na čistu etničku podjelu, na striktnu podjelu i neću se iznenaditi ako se na kraju dogovorimo da svaki pripadnik konstitutivnog naroda glasa na različitoj boji listića, da bi se tačno znalo ko je za koga glasao", poručuje Finci.

Nakon što su imali niz pojedinačnih sastanaka s političarima - ambasadorica Cormack i predstavnik Unije u BiH, Wigemark, građane su pismeno obavijestili da ih zabrinjava nedostatak političke volje i nemogućnost političara da shvate nivo krize koja može nastati ako ne dogovore rješenje za izbore. Poručili su: ono mora biti interno, a ne nametnuo.

"Meni je zabrinjavajuće kako se međunarodna zajednica ponaša po pitanju Izbornog zakona. U slučaju akciza su se ponašali potpuno drugačije", smatra Sifet Podžić, DF.

"Neprovođenje presude Ustavnog suda kroz izmjene Izbornog zakona može značiti blokadu institucija, a mi vidimo i kad nemamo formalnu blokadu, da imamo sadržajnu krizu. Skoro dvije godine nemamo parlamentarnu većinu i niko ništa ne poduzima, a zamislite ako uopšte ne bude moguće uspostaviti parlamentarnu većinu", upozorava Martin Raguž, HDZ 1990.

Dublja kriza mogala bi nastati ako Ustavni sud usvoji Apelaciju Borjane Krišto i neustavnim proglasi član Ustava FBiH koji predviđa izbor minimalno jednog predstavnika od sva tri naroda iz svake od deset skupština u Dom naroda Federacije. Time bi se dodatno učvrstila Apelacija Bože Ljubića, ali i prijedlozi HNS-a za izmjene Izbornog zakona. Trenutno - Ustavni sud je u procesu konsultacija sa OHR-om.

Najmanje 35,8 tona papira nabavljenog za štampanje glasačkih listića bestraga je nestalo iz skladišta Centralne izborne komisije BiH, piše u dokumentaciji koja je u posjedu Žurnala. Preračunato u izborni materijal, od nestalog papira moglo se odštampati najmanje pola miliona glasačkih listića.

KO NIJE U PRAVU

„Niste u pravu“, napisat će u poruci predsjednica CIK-a Irena Hadžabdić, nakon što smo je upitali gdje je papir, odnosno gdje su glasački listići.Nakon što smo joj poslali dokument iz 2014. godine, predsjednica CIK-a se više nije javljala. Koji minut ranije je rekla da su prije nekoliko godina „otklonjena sva nerazumijevanja u vezi težine, količine, težine, vaganja i ostalih svojstava papira“.

Da problemi sa nestankom papira od kojih su se proteklih godina štampali glasački listići, nisu otklonjeni, utvrdili su i državni revizori koji su prošle godine, u izvještaju za 2016. naveli da je „procesom revizije uočeno da nisu osigurani uslovi za adekvatno praćenje realizacije ugovora“ za nabavku papira, jer „jedinice mjere za robu koja se isporučuje svim slučajevima nije isto izražena u okvirnom sporazumu, otpremnici, fakturi, te u izvještaju o zaduženju i razduženju“.„Preporučujemo Komisiji da prilikom nabavke i isporuke roba poštuje princip jednoobraznosti, te osigura da se ista isporučuje i iskazuje, kako vrijednosno tako i količinski u istoj jedinici mjere“, napisali su revizori.

NIKO NE ZNA GDJE SU TONE

Pojednostavljeno, CIK nema tačnu evidenciju gdje su završile tone glasačkih lističa. Osim revizorskih izvještaja za 2014., 2015. i 2016. godinu, ključni dokaz o manjku izbornog materijala je Izvještaj komisije za utvrđivanje stanja u skladištu CIK-a sačinjen još u februaru 2014. godine. „Komisija je utvrdila da postoji razlika u količinama papira za štampanje glasačkih listića“, navedeno je Izvještaju koji je u posjedu Žurnala.

Popis izbornog materijala, navedeno je u Izvještaju, nije vršen 10 godina, pa je, prilikom kontrole, Komisija utvrdila da „za 35,8 tona ne postoji dokumentacija na osnovu koje bi se utvrdilo gdje se navedena količina papira nalazi“.Uglavnom, CIK je svake izbore nabavljao znatno više papira za štampanje glasačkih listića, nego je kasnije uništavao glasačkih listića. Prema Izvještaju, za opće izbore 2006. godine CIK je nabavio 139 tona papira namijenjenog za štampanje glasačkih listića. Komisija je utvrdila da je „uništena registarska građa“ za te izbore bila 130 tona. Za skoro 9 tona se, dakle, gubi svaki trag. Kada su u pitanju opći izbori 2010. godine CIK je nabavio 129 tona papira. Legalnih glasačkih listića bilo je u vrijednosti od 102 tone.„Komisija je utvrdila da nisu vođene pravilne evidencije o stanju i utrošku materijala u skladištu CIK-a, te da u poslovnim knjigama nisu evidentirane zalihe materijala“,napisano je u Izvještaju.

VREĆA LISTIĆA NA BLIDINJU

Istovremeno, državni revizori su primijetili da je CIK uspostavio praksu da ih koordinator za upravljanje procesom štampanja i distribucije glasačkih listića „izvještava usmeno“. Stoga ne postoje pisani tragovi koliko je, zapravo, štampano listića, te koliko ih je upućivano na teren. Rezultati općih izbora održanih 2010. godine donose i sumnju u regularnost samog procesa.

Tada je, naime, utvrđen neuobičajen broj praznih listića na kojima su bili kandidati za srpskog člana Predsjedništva BiH. Prema zvaničnim rezultatima, od ukupno 670 hiljada glasačkih listića, čak 66 147 je bilo nevažećih. Polovina nevažećih listića, prema informacijama iz CIK-a, bili su, zapravo, prazni listići. Te godine kandidat SNSD-a Nebojša Radmanović pobijedio je Mladena Ivanića razlikom od 10 hiljada glasova.

Dodatnu sumnju u sve to unosi podatak da je na istim biračkim mjestima, prilikom glasanja za zastupnike u Parlamentu BiH, na komplikovanijem glasačkom listiću, bilo skoro 20 hiljada manje nevažećih listića. Kada su u pitanju izbori 2014. godine, nešto slično se desilo prilikom gasanja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Tada je, sa minimalnom razikom, Dragan Čović pobijedio Martina Raguža, koji je kasnije tvrdio da je na području Blidinjeg jezera pronađena odbačena vreća sa odbačenim glasačkim listićima. Međutim, prema evidenciji CIK-a „manjak listića nije zabilježen“.

U Bosni i Hercegovini u porastu su žalbe potrošača, a uređenje države dovodi do toga da su građanima ugrožena i najosnovnija prava. Najveći broj potrošačkih žalbi u proteklim godinama odnosio se na ekonomske usluge od općeg interesa, koje ispunjavaju osnovne potrebe potrošača, poput žalbi na isporuku energije (struja, plin i grijanje) i vode, kao i telekomunikacionih usluga, kaže Tajma Tanović, pomoćnica ombudsmena za zaštitu potrošača u BiH. Pored navedenih, značajan broj žalbi odnosio se i na trgovinski sektor, odnosno osporavanje prava trgovca po osnovu reklamacije potrošača u slučaju nedostatka na proizvodu.

Umjesto da broj žalbi ide silaznom putanjom, primijećena je tendencija njihovog porasta. Ilustracije radi, samo u posljednja dva mjeseca dostignut je nivo od jedne trećine zaprimljenih žalbi u odnosu na prethodnu godinu.

Prava potrošača

Potrošači u BiH imaju pravo pristupa osnovnim robama i uslugama, pravo na sigurnost i zaštitu života i zdravlja, imaju pravo da budu informirani, pravo na izbor, te pravo da budu saslušani i zastupani, kaže Tanović. Također imaju pravo na naknadu štete, kao i pravo na život i rad u zdravoj životnoj okolini., dodaje.

Zbog toga Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača poziva sve potrošače da reagiraju kad im se učini da se njihova prava krše, jer oni imaju pravo na to.

“Predlažemo da se prije kupnje, odnosno zaključenja ugovora, dobro informišu o svim uslovima (reklamaciji, garanciji), zatim razmotre sve elemente, odnos cijene i kvaliteta proizvoda ili usluge, stvarne potrebe za istim, te u slučaju nejasnoća budu uporni i istraže sve elemente kako bi prije zaključenja ugovora ograničili elemente dvosmislenog oglašavanja”, kaže Tanović.

Jedan do glavnih uzorka kršenja prava potrošača je i sistem na kojem je država organizirana, a posebno je sporan odnos javnih preduzeća spram korisnika.

Komunalne usluge su regulirane gradskim, odnosno općinskim odlukama o komunalnim taksama, gdje građani nemaju mogućnost izbora drugih davaoca usluga, pojašnjava Tanović.

Monopolsko okruženje

U takvim uvjetima komunalne usluge odvijaju se u monopolskom okruženju, a nemogućnost raskida određenih ugovora, na primjer o pružanju usluge grijanja, predstavljaju primjer nepoštivanja osnovnih načela ugovornog prava o ravnopravnosti stranaka u obligaciono-pravnom odnosu.

“Kako je krug građana koji ove opće usluge koristi najširi i kako one spadaju u osnovne usluge, mišljenja smo da su ti oblici kršenja prava potrošača u BiH najalarmantniji”, dodaje.

Ono što građanima smeta jeste što je u velikom broju slučajeva odgovornost potrošača apsolutna, dok javna preduzeća takvih obaveza nemaju ili ih ne poštuju.

Sarajevska penzionerka Munira, koja ne želi da se njeno puno sazna zbog uvjeta u kojim živi, govori da čim primi penziju od 160 eura odmah poplaća sve komunalne režije, ali da bez obzira na to kompanije kojim plaća račune ne ispunjavaju svoje obaveze prema njoj. Ona ističe donedavni problem s redukcijama vode, ali i problem grijanjem, “koje pale i gase kako je njima volja, a ne kad treba i kad je zima, bez obzira što mi redovno plaćamo te račune”.

Ova penzionerka je čak dobila i poziv na sud jer je gradsko komunalno preduzeće zaduženo za odvoz smeća zagubilo njenu uplatnicu, iako ga je uredno platila. “A mislite li da nam neko kaže ‘izvini’ kad nema vode, kad ne radi grijanje, šta god?”, pita ona.

Prava i obaveze

Pomoćnica ombudsmana Tanović navodi da potrošači imaju pravo pristupa osnovnim roba i uslugama, kao i da budu konsultirani i predstavljani prilikom donošenja odluka koje ih se tiču, odnosno imaju pravo na kontinuiranu uslugu za naknadu koju izmiruju. Međutim, obraćanja građana vezano za redukcije u isporuci vode su pokazatelj kršenja prava potrošača u pristupu osnovnih roba, što je nezamislivo u drugim uređenim tržištima, napominje.

Jedna od aktuelnih žalbi u BiH jeste model plaćanje RTV takse, odnosno takse na uređaj. Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača je, u konkretnom slučaju, insistirala na jedinstvenoj primjeni i položaju svih sudionika uz napomenu da ne osporava plaćanje RTV takse kao takse, odnosno poreza na tv uređaj, ali insistira na ispostavi računa odvojeno od drugih usluga i taksi. Zajednički račun za RTV taksu i električnu energiju je jedna od češćih zamjerki građana, kao i činjenica da se RTV takse naplaćuju samo u određenim dijelovima države.

Osim komunalnih taksi, brojni građani se žale na zdravstvo. Penzionerka Munira govori da, iako joj se čitav radni vijek od plate odvajao iznos za obaveznu zdravstvenu zaštitu, kao i njenom suprugu, koji iza sebe ima 40 godina staža tokom koji je plaćao zdravstveno osiguranje, čeka šest mjeseci na ultrazvuk abdomena.

“Kako sam ja morala odmah platiti sve svoje obaveze, a sada moram toliko čekati? I ne znam ni hoću li dočekati te preglede”, kaže.

Stariji muškarac, također penzioner koji je odbio da bude imenovan, navodi i svoj slučaj, gdje je pet mjeseci čekao na snimanje žučne kese. Kako kaže, naredni mjesec ima zakazano snimanje srca, ali nije siguran da će ga dočekati. “Pomrijet ćemo dok dođemo na red”, dodaje vidno ljutiti penzioner.

Ugrožena prava

Sarajevski penzioneri dodaju da su ugrožena sva ljudska prava u državi, pa samim tim i prava potrošača. Za takvo stanje krive vlast “koja je upropastila državu”. Vidno iznervirani stariji muškarac, i dalje odbijajući da kaže ime, prisjeća se kako je “u Titinom vaktu” radnik i čovjek bio svetinja. Sva prava su se poštovala, svaki čovjek je bio zaštićen, što danas nije slučaj, kaže.

Prema njegovim riječima, stanje se i neće promijeniti dok su na vlasti nacionalne stranke i dok je važnije kako se ko zove, nego kakav je ko čovjek. “A od glave riba smrdi”, dodaje on.

Ono što ne ide na ruku potrošačima u BiH jeste to što je zakon o zaštiti potrošača zastario.

Činjenica da je sam zakon donesen prije više od deset godina dovoljno govori o potrebi za njegovom izmjenom, posebno ako se uzmu u obzir svakodnevne izmjene na tržištu roba i usluga, kaže Tanović.

Praveći paralelu, ona govori da je samim pristupanjem Evropskoj uniji susjedna Hrvatska stanje potrošača normativno stavila na jedan veći nivo u odnosu na BiH. Zemlje u susjedstvu također idu u pravcu unapređenja politike zaštite potrošača, ali problema u praksi i dalje ima, dodaje.

Da bi potrošači bili zaštićeniji treba uložiti dodatne napore na harmonizaciji potrošačke legislative, kao i informiranju i obrazovanju potrošača, budući da je samo obrazovan potrošač i zaštićen potrošač.

Na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, koja je postala pravi simbol rata protiv Bosne, vidi se Arkanov vojnik, pod punom ratnom spremom, kako čizmom udara u glavu mrtvu ženu koja leži na trotoaru. Fotografija je snimljena iz neposredne blizine, sa nekoliko metara udaljenosti. Dvojica vojnika stoje licem okrenuti prema kameri. U to vrijeme ulicama Bijeljine se kretala smrt i sve živo je bježalo da se sakrije. Otkud foto-reporter tako blizu, da snimi ono što će biti dovoljan dokaz za svaki sud na svijetu? Kako je došao i, što je još važnije, kako je otišao odatle, iz tog pakla, i odnio snimljeni materijal?

Amerikanac Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter koji je u Bijeljinu došao s Arkanovim ljudima. Njegove fotografije ubijanja na ulicama Bijeljine, a zatim i nekih drugih gradova u Bosni, objavili su svi važniji listovi u svijetu. Nešto kasnije su u Bijeljinu došli i odabrani novinari, dopisnici velikih listova i TV stanica. Neki od njih nisu napisali ono što se od njih očekivalo, pa su na početku rata protjerani iz Beograda. Zašto su dovedeni u Bijeljinu, kad se znalo da oni mogu biti svjedoci zločina nad civilima koje su počinili vojnici iz druge države?

Odgovor je jednostavan. Bijeljina je bila generalna proba rata. Milošević je htio da provjeri hoće li održati obećanje one velike sile koje su dale zeleno svjetlo za komadanje Bosne. Arkan je imao zadatak da kanališe zločin, da spriječi preveliko krvoproliće i ponudi svijetu dokaze da se vrše zločini nad civilima, ali u ograničenom obimu, u obimu koji neće isprovocirati reakciju, pogotovo ne vojnu intervenciju Zapada.

To je najlakše bilo napraviti upravo u Bijeljini, koju su u potpunosti držali SDS-ovci, u kojoj su sve pripreme za rat bile davno završene, u kojoj se tačno znalo ko od Bošnjaka ima čakiju, o pištolju da se i ne govori, u kojoj nije bilo ni najmanje opasnosti za bilo kojeg Srbina. Vojska, policija, teritorijalna odbrana, «naoružani narod», pogotovo u selima, sve strukture vlasti, sudstvo, sve firme i ustanove – sve je bilo u njihovim rukama.

Ostalo je samo da se presijeku veze s bosanskim medijima – i veliki, krvavi teatar mogao je da počne. Uloge su bile davno podijeljene, predstava uigrana, režija maestralna, a pripremljena je bila i publika. Nije manjkalo ni aplauza. A meni je najviše u sjećanju ostalo oduševljenje aktera i onih koji su se iz partera tiskali da i sami daju kakav doprinos, makar i minimalan, da i oni, opijeni, zapjevaju horsku pjesmu pobjede. Njihova pjesma još me ponekad budi iz sna i još me ispunjava teškim mirisom gađenja i stida.

Naslušali smo se tih prvih dana aprila (ali i kasnije) pjesama trijumfa sa talasa Radio-Bijeljine. «Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine», «Ko se s nama druži, život mu je duži», «Sprem'te se, sprem'te četnici»…. A naslušali smo se i propagandnih laži kojima su nas zasipali u ogromnim količinama Radio-Bijeljina, nove Semberske novine i mediji iz Beograda i Novog Sada, posebno državna televizija. Neke laži su bile toliko apsurdne, da je bilo prosto nevjerovatno kako niko na njih nije reagovao.

Najveća je, svakako, bila gromoglasna priča o borbama na ulicama Bijeljine, o «muslimanskim ekstremistima» koji su, pojačani «šiptarskim teroristima», «zelenim beretkama» i snajperistima nepoznatog porijekla, zauzeli vrhove munara i svih većih zgrada, ušančili se u Gradskom parku, gdje su čak i bunker iskopali, kako je iznio Milošević u Hagu (koga li su mogli pogoditi iz parka i kako su pobjegli?), ulogorili se u Bolnici, popeli se čak i na kran u centru grada, izvirali su iz zemlje i padali s neba, a da pri tome nikoga nisu ni ranili, ni ubili, niko od njih nije ubijen niti zarobljen, nikoga nisu pokazali novinarima i foto-reporterima, nikoga nisu izveli pred sud. Nestali su kao magla.

Čak ni snajperista koji je, kako su rekli, bio na munari Atik džamije, pedeset metara vazdušne linije od Štaba SDS-a u kojem su se nalazili arkanovci, nije uspio nikoga pogoditi. Pa, da se kamenjem bacao, neko bi morao imati razbijenu glavu! Ali, i on je nestao, poput ptice, bez traga. Pričali su kako su muslimanke nosile u dimijama municiju u Patkovaču. Kome u Patkovači? Pa, u tom srpskom selu bila je kasarna! A u Kasarni – srpska vojska. Kažu da su nekakvi «muslimanski ekstremisti» (zanimljivo je da niko od Srba nije proglašen ekstremistom) pucali sa silosa. Ali, ni oni nisu nikoga pogodili, niko ih nije vidio, a nestali su, mada je silos bio opkoljen. Odnio ih vjetar. Srpske vlasti nisu iznijele ni jedan jedini dokaz o bilo kakvim borbama, niti su imali za to potrebe. Cijela predstava je igrana zbog svijeta i zbog onih Srba koje je trebalo ubijediti u ispravnost svega što se čini i, još više, u ispravnost onoga što će tek biti učinjeno.

Istina je da su prvog dana aprila Bošnjaci u nekim dijelovima grada postavili improvizovane barikade od malih kontejnera za smeće, bojeći se onoga što je dolazilo. Na barikadama je bilo po nekoliko mladića, poneki od njih s pištoljem ili lovačkom puškom. Na drugoj strani stajala je pripremljena, uvježbama i do zuba naoružana sila kojoj bi svaki incident bio dobrodošao. Barikade su istog dana pale lako, kao kamen u vodu. Za iskusne ubice to je bila dječija igra.

Beogradska televizija je prikazala Arkana koji gostima iz Sarajeva, članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Fikretu Abdiću i Biljani Plavšić pokazuje specijalni snajper sa (zamislite) zelenom drškom, specijalno izrađen u Hrvatskoj za potrebe bijeljinskih «ekstremista». Ali, snajperista nigdje nije bilo. Predstava je upotpunjena kad je Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio Ljubiša Savić Mauzer, iznio ključni dokaz velike laži. Bio je to spisak ubijenih muslimanskih ekstremista, tih žestokih, teško naoružanih i na sve spremnih fanatika koji su bili tako opasni, da Srbima u Bijeljini, u borbi protiv njih, nisu bili dovoljni ni mnogobrojni policajci, ni vojska, ni teritorijalna odbrana, ni civilna zaštita, ni hiljade naoružanih ljudi po selima i u gradu, već su u pomoć pozvali Arkanove profesionalne ubice, da bi se odbranili. I kad su ti opasni ekstremisti pobijeni, mir je zavladao istoga časa.

Na tom spisku je ukupno 40 imena, sa sljedećim podacima:

Ziberi Ajruš, rođen 1968. godine; Maid Sinanović; Salko Nargalić Ćosa (1960.g.); Ešef Beganović (1960); Alija Mujkić (1927); Sead Krajnović, otac i dva sina Komšići: Mustafa, Rijad i Ado, Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti; Husein Dizdarević (1941); Sabit Arifović (1935); Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir; Husein Geljo (1933); Haso Imširović (1929); Feriz Karasuljić (1959); Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962) i unuk Damir Danović (1976); Antonija Ostojić (1926); Zvonko Lazarević (1972); maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić; Ivica Vrhovac (1945); Dževad Osmanović (1978); Dževad Jašarević (1956); Elmazi Mersim (1969); Muhamed Mulabdić ( 1964); Majda Izić (1929); Bego Šindrić (1942); Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Uz njih i: Milo Lukić, Mirjana Ilić i Radmila Novaković.

To su, dakle, ti strašni borci, «muslimanski ekstremisti» koji su zaprijetili da zauzmu Bijeljinu i pobiju sve Srbe. Ti mirni Albanci koje smo svi viđali kako vrijedno rade u buregdžinicama, te žene od 60 godina koje su se, kako kažu, verale na munare i krovove sa snajperima u rukama, ti stari ljudi koji su izvirivali kroz prozore ili iza taraba, pa ih pogodio metak. Poznavao sam porodicu Bišanović. U njihovu kuću su, vjerovatno na zahtjev nekog od komšija, kako se to i kasnije često dešavalo, upali arkanovci i odmah zapucali. Ubili su staru Biseru, njene dvije kćerke, 15-godišnjeg unuka i stanarku, Srpkinju, kroz zatvorena vrata kupatila. A zatim i psa. Valjda je lajao. Biserinog sina, koji je slučajno bio u susjednoj kući, spasio je sutradan komšija Srbin, kad su ga poveli. Poznavao sam mesara Redžepa Šabanovića. Imao je suviše veliku kuću, na koju je neko bacio oko. Starog Sabita je pogodio metak dok je gledao kako ubijaju dobre i mirne Komšiće. Dva brata Belkića su odveli u park i streljali ih. Poznavao sam Milu Lukića, koji je četnicima bio trn u oku, jer je bio brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka i čovjek koga su poštovali svi Bijeljinci. ). Lukići su bili poznati antifašisti, a Milo se dodatno zamjerio četnicima, jer nije dozvolio da sruše spomenik njegovom bratu. Uz njega su arkanovci ubili i očevice zločina – Antoniju Ostojić i mladića Zvonka Lazarevića, kome su nakon toga skinuli pantalone da vide je li obrezan. Kad se ispostavilo da nije, odmah je saopšteno da su ga ubili muslimani. Niko nije mislio o apsurdu – da su »muslimanski ekstremisti» ušli u opkoljenu Bijeljinu, da bi, pokraj svih arkanovaca, vojske, policije i rezervista ubili baš Milu Lukića, čovjeka od 70 godina, i nikog drugog.

Jedan mi je očevidac pričao kako je Šešelj savjetovao svoje bijeljinske sljedbenike: ako muslimani ne ubiju ni jednog Srbina, moraju ga ubiti oni, jer kako će se sve prikazati kao sukob, ako budu ginuli samo muslimani? Pa je stari Milo Lukić bio kao naručen. Arkanovci nisu znali ko je ko, ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći «rodoljubi» ili one koje su nasumice pogodili, poput Mire Ilić koju su pogodili na prozoru, ne znajući ko je ( objavilis u najprije da je ona Srpkinja, pa kad je utvrđeno da je Hrvatica, prestali su je pominjati

Znao sam i starog Gelju, i Majdu Izić koja je imala 72 godine… Spisak ubijenih «muslimanskih ekstremista» objavljen je u prvom broju SIM novina od 15 maja 1992. godine. Zapitao sam se stotinu puta: koliko je mojih sugrađana Srba stalo pred taj spisak, i zastidjelo se?

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH je u proteklih pet godina, u potrazi za boljim životom, napustilo više od 150.000, uglavnom mladih i obrazovanih bh. državljana.

Iako su zvanični podaci Zavoda za statistiku gotovo pet puta manji, odlazak mladih trebao bi biti poziv na akciju svih segmenata društva. Nažalost, globalne strategije na zaustavljanju odlaska bh. stanovnika u našoj zemlji još nema.

U namjeri da istražimo istinske razloge odlaska mladih, ovu priču, po stereotipu, ne počinjemo s jednim od njih.

"Pet godina ukazujemo da je 151.000 ljudi otišla iz BiH", kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

"Odlaze čitave porodice. Odlaze čak i oni koji imaju posao. Nažalost, ne vide ovdje perspektivu", govori Bogić Bogićević, bivši političar.

Šta je, u stvari to što čini perspektivu za mlade ljude, to što bi im pomoglo da se odluče ostati u domovini? Po nekima u pitanju su, isključivo materijalni razlozi.

"Gdje su plaće od 400 do 500 maraka i normalno da traže bolju egzistenciju i idu iz BiH. Mi, koji smo u BiH, pogotovo apelujem na privrednike, da pruže radničkoj klasi bolje uslove za život", ističe Mirvet Bajraktarević, privrednik i predsjednik Gradske skupštine Doboj.

Odlazak mladih stručnjaka, posebno dobrih zanatlija, već rezultira povećanjem plaća u pojedinim sektorima. Jasno je da se sve veći broj stanovnika naše zemlje odlučuje za odlazak i zbog političke nesigurnosti i dugogodišnje agonije u kojoj se zemlja nalazi.

"Varilac tu zaradi 1.200 maraka. Zanimali smo se, je li. Tako da je sigurno jeftinije ostati ovdje za 1.200 maraka nego ići za plaćom 1.200, 1.300 eura", mišljenje je Fadila Novalića, premijera FBiH.

"Politička nestabilnost je takva da čim je takva politička nestabilnost teško je napraviti dobar privredni ambijent. S druge strane ima primjera i gdje se ljudi vraćaju", tvrdi Dragutin Škrebić, predsjednik Unije poslodavaca RS-a.

U domovinu se iz Italije, nakon što je diplomirala industrijski dizajn vratila Anja Rakić. Smatra da dobra plaća ne mora biti presudna kod donošenja odluke otići ili ostati.

"Uvijek smo tretirani kao stranci i ne možemo biti na istom nivou kao ostali, u većini slučajeva, naravno. Tako da mislim da neki naši stručni mladi ljudi mogu bolje da uspiju u regionu, u rodnom mjestu", kazala je Anja, diplomirana industrijska dizajnerica.

Najviše mladih Bosanaca i Hercegovaca zaputilo se u Njemačku, kao obećanu zemlju odakle upozoravaju na još jedan bh. apsurd gdje se ljudi, kažu, najviše hvale patriotizmom.

"Iz tog čistog patriotizma dijete mu, sa čitavom obitelji napušta zemlju i ide u strani svijet i u stranom svijetu bude građanin drugog reda, a otac mu se ovdje hvali da mu se dijete snašlo što je otišlo negdje u svijet", kategoričan je Josip Juratović, član Odbora za vanjsku politiku njemačkog Bundestaga.

Iz nevladinog sektora pokušavaju probuditi državu i nadležne pokrenuti na akciju.

"Mi smo poslali jedno urgentno pismo članovima Predsjedništva. Isto tako smo poslali parlamentarnim klubovima. Mi dobili nismo odgovor ni od koga", navodi Zukić.

Dok nadležni ćute, mladi, zbog pobrojanoga, i dalje, uprkos ljubavi prema zavičaju, odlaze u neki, po njima sretniji svijet.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH