glavni urednik

glavni urednik

- Očigledno je problem SPC da svakoga ko nije poput njih proglašava izdajnikom, poručio je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović.


Đukanović je naveo da SPC proglašava izdajnikom svakog ko nije "slijepi poslušnik interesa ruskog imperijalizma, velikosrpskog nacionalizma i agresivnog svetosavlja koji promoviše SPC".

"Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam", rekao je Đukanović.

Đukanović je to rekao povodom izjave mitropolita Amfilohija da je "predsjednik Crne Gore, u borbi protiv ruskog imperijalizma postao 'igračka' u rukama zapadnoevropske, američke i NATO imperije".

Đukanović kaže da se u sličnom kontekstu može protumačiti i izjava patrijarha srpskog Irineja, da je Crna Gora "istorijski srpska zemlja - srpska Sparta".

Crnogorski predsjednik smatra da takve izjave služe da otežaju put Crne Gore ka emancipaciji i prihvatanju vrijednosti moderne Evrope.

"Ovo su gluposti koje pokušavaju da ometu Crnu Goru na putu njene emancipacije i usvajanja standarda koji će nas učiniti sastavnim dijelom savremenog društva Evropske unije", naveo je Đukanović.

Nije to nikakvo čudo, 61-godišnji Šefik Džaferović je doista samozatajan političar. Porijeklom iz Zavidovića, ovaj član SDA-a na papiru zaista ima briljantnu biografiju. Diplomirao je već s 22 godine kao najbolji u generaciji na sarajevskom pravnom fakultetu, a kao da ni to nije dosta, uzornim mladićem se pokazivao i izvan faksa. Za razliku od pripadnika zlatne mladeži, ljeta je provodio, kako sam priznaje, 'čuvajući i prodavajući lubenice na pijaci u Zavidovićima'.

Kao izvrsnom studentu mnogi su predviđali nastavak njegove karijere na fakultetu, no Džaferović će do posla u Sarajevu ići zaobilaznim putem. Osamdesetih je radio je kao sudac, prvo u Zavidovićima, potom u Zenici. Sudstvo napušta 1992., prelazi u advokaturu, a izbijanjem rata u BiH ulazi u politiku kao član SDA Alije Izetbegovića...

Političku karijeru počeo je 1996. u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, njom je i predsjedavao, a istovremeno je obnašao delegatsku dužnost u Domu naroda Federacije BiH. Od 2000. godine ulazi u Dom naroda Parlamenta BiH, a od 2002. godine izborio je četiri mandata u Predstavničkom domu. Dakle, prošao je sve moguća predstavnička tijela koja postoje – a barem ih BiH, kao što možete vidjeti, ima napretek – i u svakoj je bio 'meštar od procedure'. Dakle, svojevrsna je BH-verzija Vladimira Šeksa.

Kako je u BiH pitanje vjeroispovijesti bitan politički faktor, tema u kampanji bila su i Džaferovićeva uvjerenja. U više navrata to je odbijao komentirati u javnosti, premda je zabilježena izjava kako je "islamskom vjerozakonu odan na razini morala i da je molitva čin skrušenosti u tišini, a da je sekularnoj državi odan na razini zakona".

Odlično sročenoj rečenici nema se što dodati, no mediji neskloni SDA-u podcrtat će da je – kao sudac u vremenima Jugoslavije - bio komunist i deklarirani ateist, što jednom biraču SDA-a ne zvuči baš najbolje...

O njegovim političkim uvjerenjima dovoljno govori izjava o razlozima učlanjenja u SDA. "Odmah sam vidio da su predsjednik Alija Izetbegović i stranka dali odgovore na pitanja koja sam sebi postavljao." Inače, kao što mu politička karijera i ova izjava govore, bio je 'stranački vojnik', a na taj način došao je i do kandidature za člana predsjedništva.

Trebao je to biti Denis Zvizdić, potom Sebija Izetbegović, a nakon što su oni odbili, Džaferović je pristao preuzeti tu ulogu. Mnogi će reći, šefu stranke Bakiru, nije ni mogao reći ne. Kad je riječ o vanjskopolitičkim stavovima, tu je posve jasan: "Naš jedini put, bez ikakve alternative, je članstvo u EU i NATO savezu", izjavio je nakon što je izabran.

„Ja sam čovjek koji je spreman da gradi konstruktivnu atmosferu”, bila je njegova izjava agenciji Anadolija na direktno pitanje o Dodiku. Tu je sve jasno, Džaferović je potpuna suprotnost temperamentnom Dodiku, a i u usporedbi sa Željkom Komšićem zvuči kao 'kamilica'.O tome govori i izjava njegovog kritičara nakon izbora u predsjedništvo: "Udobnu fotelju u Parlamentu BiH, koju je skoro 20 godina beskorisno i neprimjetno zagrijavao, Šefik Džaferović zamijenit će onom predsjedničkom".

Postoji li takav političar u BiH? Kad je postalo jasno da će biti kandidat SDA-a na izborima, neskloni mu je 'Dnevni avaz' donio tekst koji tvrdi kako iz državnog proračuna članovi njegove i suprugine obitelji inkasiraju 170.000 KM (85.000 eura) mjesečno!

Nabrojili su 'avazovci' svu njegovu užu i širu familiju – ženu, sina, kćer, bratove kćerku i sina, supruginu sestru i nećakinju, pa onda 'amidžinu' djecu, snahinu majku... U svakom slučaju, impozantno je koliko ih se našlo na državnim jaslama. No, uvijek postoji ona druga opcija: 'Nisu (samo) podobni, već su i sposobni'.

Nakon izbornih rezultata, utvrđivanja koalicija i stvarne moći na svim nivoima vlasti, ono što slijedi političkim strankama je ubiranje plodova. Ovdje ne govorimo o plodovima u vidu privilegije što su dobili povjerenje građana i što će moći zastupati njihove interese, nego o direktorskim foteljama. S obzirom na to da se smjena vlasti u Tuzlanskom kantonu desila nekoliko mjeseci prije izbora, već nakon ljetnih praznika mogli smo vidjeti PDA kako smjenjuje kadrove SDA.

Uobičajena praksa

– Vlada je danas imenovala Upravni odbor JU Odgojni centar TK-a, te dala saglasnost za imenovanje Denisa Husića za direktora. Data je saglasnost i za imenovanje direktora Kemala Nurkića u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa TK-a. Vlada je privremeno imenovala UO BKC-a…

Gotovo u pravilu s ovim rečenicama završavala su saopštenja iz Vlade. Navedeni privremeni UO BKC-a je ekspresno smijenio direktora ovog centra Edisa Bajića, a potom i direktora Kantonalnih inspekcija Amela Mehanovića. Mehanović je smijenjen prije isteka mandata i to tako što je Skupština izmijenila zakon samo zbog njega. Na njegovo mjesto imenovan je kandidat PDA za Skupštinu TK-a Muhamed Šadić.

Nova vlast je smijenila i članove upravnih i nadzornih odbora u preduzećima u kojima su bili imenovani članovi SDA, imenovala je privremene odbore u Arhivu TK-a, a smijenila je i na desetine članova školskih odbora.

Međutim, ova se ne veže samo za PDA, nego je karakteristika svake vlasti bez izuzetka. Tako je po preuzimanju vlasti 2010. godine SDP smijenio kadar u kompletnom sistemu obrazovanja, pod izgovorom da želi smijeniti stranački postavljene kadrove.

Nakon što je SDA kao apsolutni pobjednik preuzela vlast od SDP-a 2014, odmah su počele smjene u razmjerama kakve dotad nisu viđene. Izmjenama zakona o osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju smijenjeni su svi direktori škola, svi školski odbori, ali i rektor, prorektori, dekani i prodekani na svim fakultetima Univerziteta u Tuzli. Smijenjeni su i svi direktori javnih preduzeća i institucija koji im se nisu zakleli na vjernost.

Rudnik i UKC

U tom mandatu su i DF, SBiH, BPS i SBB odanost SDA prodavali za nekoliko direktorskih mjesta, o čemu su čelnici ovih stranaka javno govorili u periodu promjena većine u TK-u.

S obzirom na trenutni omjer snaga, bit će jako zanimljivo vidjeti čega će se SDP ili SDA željeti domoći kao potencijalni partneri sa PDA i koliko voljno će PDA prepustiti svoj plijen. Najzanimljiviji među njima je svakako tuzlanski UKC, kojim Mirsad Kukić, odnosno PDA suvereno vlada posljednjih nekoliko godina i kroz koji, zahvaljujući stotinama zaposlenih, baš kao i kroz RMU Banovići, ima izuzetno velik uticaj.

Bosna i Hercegovina ima slobodno formiranje cijena goriva, pa tako distributeri i benzinske pumpe u posljednje vrijeme, slobodno, svako malo povisuju tu cijenu. Simbolično je to povećanje od po pet feninga, ali nije i beznačajno. Tako se cijene na pojedinim pumpama u Federaciji, nakon poskupljenja od prije nekoliko dana, kreću do 2,41 KM, a negdje i više. Razlog za novo poskupljenje, tvrde iz Ministarstva trgovine FBiH, rast je cijene barela nafte na svjetskom tržištu.

Svjetska nafta

Međutim, ako pogledamo kretanje cijena nafte na svjetskom tržištu posljednjih godina, vidimo da to baš i nema mnogo logike. Tako je 2010. godine barel nafte bio 71,21 dolar, a litar goriva u BiH je koštao 2,10 KM. 2013. godine barel je bio 89,84 dolara, a gorivo u BiH 2,40 KM. Prosječna cijena nafte je rekord dosegla 2008. godine, kada je barel nafte koštao 91,48 dolara. Tada je litar goriva u BiH koštao 2,05 KM. Postavlja se logično pitanje – zašto je danas, kada je nafta oko 74 dolara po barelu, cijena goriva u BiH skuplja za 40-ak feninga nego rekordne 2008.

A kao što to već znamo, svako poskupljenje goriva u našoj zemlji prate i brojna druga poskupljenja. Kako nam je kazala Murisa Marić iz Udruženja za zaštitu potrošača DON iz Prijedora, kao posljedica poskupljenja goriva već je poskupjelo brašno, a samim tim i hljeb će biti skuplji.

– Poskupljenje goriva direktno utiče i na poskupljenje svih životnih namirnica, pogotovo u BiH, gdje uvozimo 90 posto svega i zbog toga nas očekuje lančana reakcija poskupljenja. Ovo nije dobra priča za potrošače, posebno za veliki broj onih građana koji žive na rubu egzistencije, ali, nažalost, mi ne možemo očekivati da nas neko od toga zaštiti. Sve države imaju neki socijalni dio dokle može da ide cijena goriva, kod nas se to ne dešava jer je već na pojedinim pumpama cijena goriva dostigla 2,50 KM, a znamo da i u zemljama daleko bogatijim od nas imamo mnogo niže cijene. Ono što je realnost jeste da će do kraja ove godine i početkom sljedeće doći do poskupljenja brojnih namirnica, kazala je Marić.

Postepeni rast

Poskupljenje brašna nedavno je u razgovoru za Oslobođenje najavio i Saša Urošević, direktor Žitoprodukta, koji je kazao kako će cijene postepeno rasti svaki mjesec, ali od nove godine bi moglo doći do drastičnog poskupljenja.

Treba podsjetiti i kako cijene raznih pro­izvoda u našoj zemlji rastu iz godine u godinu, dok se prosječna plata nije mnogo mijenjala. Ni do sada nismo mogli primanjima pokriti potroša­čku korpu, a kako li ćemo tek na­kon novih poskupljenja?

Profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli Adib Đozić ove godine ispunio je uslove za odlazak u penziju. Senat UNTZ-a produžio mu je angažman a onda je otvoren studijski program "Međunarodni odnosi i diplomatija", na kojem će profesor Đozić predavati...

Piše: Semir Mustafić

„Na mladima svijet ostaje“ izlizana je fraza, koju univerzitetski profesori često koriste, ohrabrujući brucoše. Pa tako je ove godine, Odlukom Senata Univerziteta u Tuzli, šezdesetpetogodišnjem profesoru Adibu Đoziću produžen angažman u naučno nastavnom procesu u akademskoj 2018/19. godini, iako je ispunio sve uslove za odlazak u penziju. Ove akademske godine pokrenut je i studijski program Politologije sa usmjerenjem „Međunarodni odnosi i diplomatija“ na odsjeku za Filozofiju i Sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Razlog – profesor Đozić još nije spreman na penzijska primanja.

„To nije važno pitanje. Čuj redovnog profesora ne ostaviti na univerzitetu? Ako za njim ima potreba, to se svagdje u svijetu radi“, objašnjava za Žurnal profesor Đozić.

U elaboratu za program „Međunarodnih odnosa i diplomatije“, kao zvaničan razlog se navodi:
„Pokretanje studija Politologija, usmjerenje međunarodni odnosi i diplomatija, proizilazi iz velikog interesa i potreba društva za tim kadrom“.

Inače, predsjednik Komisije ovog elaborata je profesor Sead Omerbegović, a član Komisije je ko drugi, nego profesor Adib Đozić. Omerbegović i Đozić su nekadašnje stranačke kolege iz Stranke za BiH.

„Ako ocijeni neki organ relevantan da treba studijski profil, a UNTZ je sa svojim organima to ocijenio, hajmo uvažiti to malo“ tvrdi Đozić.

Ministarstvo obrazovanje i nauke Tuzlanskog kantona izdalo je licencu za izvođenje studijskog programa Politologija 12. juna ove godine. A na novoformirani studijski program prema konačnoj rang listi Filozofskog fakulteta pohađaće svega 16 studenata. Na prvom roku na listi se našlo tri studenta, a na drugom 13.

Žurnal: Kakva je potreba društva za ovim kadrom, ako se studenti koji završe Međunarodne odnose i diplomatiju se ne zapošljavaju?

Adib Đozić: „Ne znam ja, to pitajte Seada Omerbegovića. Treba izvršiti analizu, da li nam u diplomatsko konzularnim predstavništvima rade obrazovani ljudi. Ja sam univerzitetski profesor, ne mogu davati paušalne ocjene.“

Žurnal: Ali vi ste i političar, profesore Đoziću...

Adib Đozić: Samo je problem ako je profesor Đozić politički angažovan, a ako je neki drugi to nije? Koga mi treba da politički angažiramo, znači u Bosni: ne smiju biti profesori, ne smiju biti doktori, ne smiju biti umjetnici, nego se politički moraju angažirati samo čobani, rudari, drvosječe. Uvažavam njihov posao, da me ne bi pogrešno shvatili. Politikom se moraju baviti obrazovani ljudi“

„VELIKI INTERES“ ZA PROIZVODNJU NEZAPOSLENIH

Da nije sve tako idealno i da elaboratsko „veliko interesovanje i potreba društva za tim kadrom“ nisu realnost kako su to predstavili profesori iz komisije, govore i sljedeći podaci do kojih je došao Žurnal.

Na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu, na usmjerenju Međunarodnih odnosa i diplomatije ove akademske godine upisano je 125 studenata. Prethodne godine 80 studenata, 2016. godine -105 studenata i 2015. godine – 80 studenata.

Nermin Juković, student fakulteta Političkih nauka UNSA, završio je osnovne studije Međunarodnih odnosa i dpilomatije. Juković kaže za Žurnal, da se niko od njegovih kolega nije zaposlio u struci.
„Ja sam završio osnovne studije Međunarodnih odnosa i diplomatije, pa sam se prebacio na Upravljanje državom, što je bliže javnim ustanovama. Mislim da mi je tako lakše naći posao. Stvarno ima premalo konkursa za našu struku. U kontaktu sam sa kolegama, većina njih nikada nije našla posao u struci“ objašnjava Juković.

Na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci nema studija prvog ciklusa Međunarodni odnosi i diplomatija. Na drugom ciklusu studija u sastavu Studijskog programa politikologije postoji usmjerenje Međunarodne studije.

„Na drugi ciklus studija Studijskog programa politikologije za usmjerenje Međunarodne studije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci upisan je sljedeći broj studenata: 2015. - 14; 2016 - 22; 2017 - 12, i 2018 – 4 studenata“ navodi Duško Trninić, prodekan za nastavu Fakulteta političkih nauka u Banja Luci.

Bivši student Politologije Univerziteta u Banja Luci i aktivista Udruženja "Restart" Stefan Blagić, ističe da se danas mnogobrojni odsjeci na javnim univerzitetima u BiH otvaraju zbog profesora a ne zbog studenata.

„Možda je nekada postojala realna potreba za smjerom - međunarodni odnosi ili međunarodne studije, ali današ više ne postoji. Politikolozi nisu prepoznati na tržištu rada. Većina studenata nije uspjela da nađe posao u struci. Oni koji su uspjeli, našli su posao preko partije, kada se otvori konkurs u javnoj upravi. Ovo je partijska država i sve je onako kako partija kaže“ obrazlaže Blagić.

Na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, ne postoji studij Međunarodnih odnosa i diplomatije. Sa ovog fakulteta navode da su u ovoj akademskoj godini pokrenuli studij „Historija i međunarodni odnosi“ koji bi trebao biti prvi korak ka formiranju „Međunarodnih odnosa i diplomatije“. Prvu godinu ovog studija upisalo je 16 studenata.

„Ovaj program nije zamjena za Međunarodne odnose i diplomatiju, jer je primarni cilj novog studija usmjeren na obrazovanje budućih historičara u pogledu detaljnijeg proučavanja nastanka, razvoja i oblikovanja međunarodnih odnosa. Također, smatramo da će ovako profilisani kadrovi doprinijeti boljoj afirmaciji BiH na međunarodnoj političkoj sceni“ kaže za Žurnal Faruk Taslidža, šef odsjeka za Historiju.

Adib Đozić ne vidi problem što se studenti pomenutog smjera ne zapošljavaju. Smatra da ne zapošljava univerzitet i da bi se po toj logici morali zatvoriti mnogi odsjeci.

„Ne možete zatvoriti Razrednu nastavu, Bosanski jezik i književnost ili Srpski jezik i književnost, Historiju itd. Ne može se iz te perspektive razumijevati razvoj obrazovanja. Vi svi uzimate sebi pravo da solite pamet profesorima na Univerzitetu“ obrazlaže Đozić.

PRIJAVA, SUD I NAJBOLJE OCIJENJEN PROFESOR

Prema saznanjima Žurnala, Đozić je godinama jedan od najlošije ocijenjenih profesora od strane studenata. Profesor Đozić već je poznat po svojim neprimjerenim istupima prema studentima, ali i prema kolegama, tvrde nam izvori. Ipak profesor odbacuje optužbe.

„Dragi kolega, ako se neko razumije u istraživačko novinarstvo, razumiju se profesori koji predaju studentima. Jedan od njih sam ja. I studenti nas anonimno ocijenjuju. Uvijek sam najbolje ocijenjen od studenata koji anonimno to napišu, niko ne tjera studenate“

Profesor Đozić trenutno je na sudu sa profesorom Damirom Arsenijevićem, a profesorica Marijana Nikolić podnijela je protiv njega prijavu Etičkom komitetu Univerziteta u Tuzli. U prijavi navodi da ju je profesor Đozić u pismu koje je poslao Etičkom komitetu, kada se birao v.d. dekan Filozofskog fakulteta vrijeđao na nacionalnoj osnovi.

„...Abid Đozić grubo me uvrijedio na način u koji me stavlja u kontekst s ratnim zločincima. Završila sam na klinici, nakon čega mi je urađen niz liječničkih pregleda, koji su potvrđeni nalazima. Ovakvi ispadi verbalne prirode, dešavali su se i ranije i kolegama i studentima, koji iz raznih razloga, prešućuju svoja iskustva...“ piše između ostalog u prijavi profesorice Nikolić.

Profesor Đozić, o cijelom slučaju će kratko.

„To nije tačno. To je bio jedan mali nesporazum, koji je završen“

Univerzitet se nikada nije očitovao po pitanju ove prijave, a profesoru Đoziću za nagradu je produžen mandat na univerzitetu. Aktuelna dekanesa FF UNTZ-a Nihada Delibegović Džanić za Žurnal odgovara da za vrijeme njenog mandata „Filozofski fakultet nije zaprimio pismene primjedbe na rad navedenog profesora“.

STRANKA I DONACIJE

Nekoliko izvora Žurnala tvrdi da je Adib Đozić opstaje u akademskoj zajednici i pored svog "neprimjernog" ponašanja zbog političkog backgrounda. Kadar je SDA, a nekoliko godina bio je u Stranci za BiH, sa kojom koketira i dalje. Na ovogodišnjim Općim izborima bio je kandidat koalicije „Zajedno za BiH“ (SDA, SzBiH i BPS) za Predstavnički dom Parlamentarne Skupštine BiH iz RS-a.

Đozić je nekadašnji ministar TK za izbjeglice i socijlanu politiku. Također, bio je i Poslanik SBiH-a u Narodnoj skupštini RS-a

Đozića su od ranije dovodili u vezu sa pronevjerom donacija holandske vlade za povratnička mjesta Podrinja u vrijeme dok je bio ministar za izbjeglice TK. Prema saznanjima Žurnala, dva brata Adiba Đozića radili su zajedno na projektima za navedene donacije. Jedan brat imao je firmu građevinskog materijala, a drugi je radio na izgradnjama kuća u povratnička mjesta Podrinja.

„Nemojte kolega... Znate li da je to bilo 1998. godine. Ja mislim da ste vi zlonamjerni. Jeste, Boga mi zlonamjerni. Vi mene pitate šta je bilo 98. godine. Danas svako svakog može medijski optuživati. Da li postoji neka relevatna institucija koja je to potvrdila? Neću to da komentarišem, ne želim da se sjećam tih gluposti“ završava Đozić.

(zurnal.info)

Pod sloganom ”Živjeti, ne preživljavati” na Facebooku je osnovana grupa čiji je primarni zadatak da dijeli oglase za posao u inostranstvu. Osim oglasa, osnivač grupe želi da pomogne ljudima koji ne žele da čekaju bolje sutra u BIH.Pokret za odlazak. Tako će se zvati Udruženje koje će uskoro biti i zvanično registrovano, a pomagaće građanima koji žele da napuste BIH. Po malo i tragikomičan naziv Udruženja, ali najbolje oslikava trenutno stanje u zemlji. Osnivači stranice kažu da je cilj njihovog pokreta da što više ljudi izađe iz ove zemlje i da prestane preživljavati, a počne živjeti, piše Oslobođenje.

Opterećenje na plate

Posao je najtraženija stavka u RS i BiH. Svako šesto domaćinstvo u zemlji je siromašno. 65 odsto mladih je nezaposleno bez realne šanse za zaposlenje. Zato i ne čudi što mnogi pakuju kofere, čekaju na peronima i ispred konzulata. Vesna Vidić majke je četvoro djece. Uskoro će napustiti RS. Odlazi u Sloveniju.

”Nemam ni dječiji dodatak, idem, biće sigurno bolje” – kaže Vesna Vidić iz Banjaluke.

Osim Slovenije očekuje se da će Njemačka od januara naredne godine odvući na hiljade naših radnika. Prema izvještaju Evropske komisije u drugom kvartalu BIH je izgubila dodatntnih 1, 5 odsto radne snage u odnosu na isti period lani. Osim u realnom sektoru, BIH napuštaju čak i administrativni radnici.

”Smanjenje opterećenja na plate na nivo 50 odsto kao maksimalni nivo je neophodno, jer gubimo ljude koje ne možemo da platimo, a od Nove godine Njemačka donosi propis po kome svaki zaposleni ili nezaposleni radnik iz BIH ako nađe poslodavca u Njemačkoj može početi da radi bez procedura dobijanja radnih viza” – rekaoje ekonomski analitičar Zoran Pavlović.

U agencijama za posredovanje pri zapošljavanju kažu da su mladi posebno zainteroseovani za odlzak u Njemačku, jer priprema novi Zakon o useljavanju, a cilj toga je: dovesti kvalifikovane radne snage, iz zemalja koje nisu članice Evropske unije. Prije svega iz Srbije i BiH.

”Mislim da će doći do velikog porast broja ljudi koji će htjeti odu. Ovaj sad potez što će Njemačka uraditi od 1. januara mislim da će slijediti mnoge druge države EU ” – kaže direktor Agencije za posredovanje pri zapošljavanju Spektar Miroslav Vukajlović.

Njemačka želi stabilizovati penzione fondove. Poslodavci nastoje popuniti blizu milion radnih mjesta. Trenutne prognoze kažu da će to zadati snažan udarac bh tržištu rada.

Sprećavanje odlaska

”Utvrdili smo da 50 dsto onih koji stoje ispred ambasada odlazi iz ekonomskih razloga, zbog malih plata, a drugih 50 odsto zbog političke klime u BIH. Poslodavci će se nekako uz pomoć Vlade i boriti sa većim platama ali drugi dio problema je na političirami da pošlaju pozitivnu poruku ljudima da se ovdje može živjeti. To su jedina dva načina za sprečavanje odlaska” – rekao je Saša Trivić iz Unije udruženja poslodavaca RS.

Samo iz Banjlauke svakodnevno imaju dva polaska za Njemačku. Na pitanje kako zadržati radnike, niko ne zna odgovor. Niko nije ni prebrojao koliko ih je otišlo. Podaci iz ambasada pokazuju da u Njemačku, Sloveniju i Austriju godišnje ode oko 30 hiljada radnika. Niko od nadležnih nije upalio alarm.

Sudeći prema podacima BiH je u posljednjih pet godina ostala bez ljudi koliko ih trenutno živi u Banjaluci. Treba imati na umu i činjenicu da je među onima koji napuštaju BiH ima i talentovanih studenata i mladih ljudi od kojih bi BiH itekako mogla imati koristi.

Češka i Slovačka nude plate od 700 do 1 500 evra. Možda je baš zbog toga za samo nekoliko dana početkom januara ove godine iz Banjaluke u Bratislavu otišlo više ljudi nego što je prema podacima Eurostata otišlo za cijelu godinu u neka bolja vremena, piše BN.

Odluka koja je kao nikada do sada uzdrmala crkveni pravoslavni svijet o priznanju Ukrajinske crkve uticaće na status Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) koju Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje, saglasni su domaći i regionalni religiolozi.

Hoće li i kakvih implikacija biti po status CPC, koju ne priznaje SPC, poslije odluke vaseljenskog patrijarha Vartolomeja da se prizna nezavisnost Ukrajinske pravoslavne crkve i je li odluka Carigradske patrijaršije otvorila prostor za drugačiji odnos države Crne Gore u procesu obnove autokefalnosti CPC, koji je pokrenut 90-ih godina prošlog vijeka?

"Implikacije poslije odluke vaseljenskog patrijarha Vartolomeja biće veoma snažne i ostaviće dubok i ogroman uticaj na pravoslavni svijet i na Crnogorsku crkvu", ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa (RSE) predsjednik Savjeta Mitropolije CPC, Stevo Vučinić.

"Iz prostog razloga što je CPC u liturgijskom zajedništvu sa Ukrajinskom crkvom i dobiće šansu i biće naravno, u liturgijskom zajedništvu i sa drugim nekim pravoslavnim crkvama koje je Vaseljenska priznala kao takve i sa njima liturgijski saobraća", kaže Vučinić.

Već se osjećaju implikacije u crkvenom pravoslavnom svijetu kao rezultat odluke Vaseljenskog patrijarha da se da saglasnost za priznanje Ukrajinske pravoslavne crkve, smatra religiolog iz Novog Sada Miroslav Keveždi.

On za RSE navodi da "sada mnoge glave otvaraju knjige kanonskog prava i istorije i razmatraju i kapacitet Vaseljenskog patrijarha da donosi ovakve odluke". Keveždi misli da predstoji dugo i zamorno i "svakako potrebno razjašnjavanje" šta se događa i ko će i u kom statusu sjutra da se pojavi.

"Postoje implikacije već sada u onom smislu da se kod nekih koji su zagovornici CPC pojavljuje određena nada da će i oni zapravo uspjeti da svoj kanonski status podignu. Isto tako, pojavljuje se zabrinutost kod onih koji su pripadnici Srpske pravoslavne crkve (SPC). Zato što neka rješenja koja se ogledaju u Ukrajini u statusu Ukrajinske pravoslavne crkve, Moskovskog patrijarhata, zapravo bi mogla da budu primijenjena i na Mitropoliju crnogorsko primorsku (MCP) ili, recimo, na, Ohridsku arhiepiskopiju", zaključuje religiolog Miroslav Keveždi.

Autokefalnost CPC ukinuta je ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića 1920. godine, objavljivanjem dekreta o "Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)". Međutim, većina istoričara smatra da je do stvarnog ukidanja došlo još 1918. odlukom Podgoričke skupštine.

Proces obnove CPC vezuje se za početak 90-ih godina, a formalizovan je 31. oktobra 1993. godine, u prijestonici Cetinje, kada je za prvog poglavara izabran episkop Antonije Abramović. Njega je nakon smrti na toj poziciji naslijedio aktuelni mitropolit Mihailo. CPC nije kanonski priznata.

Stevo Vučinić kaže da su u Crnogorskoj crkvi "i zadovoljni i nezadovoljni dosadašnjim odnosom države", a nije se mnogo toga promijenilo ni od obnavljanja crnogorske nezavisnosti 2006. godine.

"Zadovoljni smo jer je to relativno kratak rok ako se razmišlja u crkvenim kategorijama, a ovako građanski posmatrano to je 27 godina. U dijelu našeg nezadovoljstva, to je pitanje države koja ne pokazuje dovoljno brige za sopstvenu Crkvu i na neki način ometa njen rad dok se jedan dio državne administracije ponaša veoma neprijateljski", kaže Vučinić, koji očekuje da će se to stanje promijeniti.

Grupa javnih ličnosti dostavila je u aprilu ove godine premijeru Dušku Markoviću inicijativu prijedloga za poništenje dekreta kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1920. godine, kojim je ukinuta autokefalna Crnogorska (pravoslavna) crkva.

"Naime, polazeći od činjenice da je Crna Gora, 21. maja 2006. obnovila nezavisnost i dobila međunarodno priznanje, a u susret godišnjici, kako navode, tragičnog događaja nestanka Crne Gore kao nezavisne države 1918. godine, kada je nelegalno i nelegitimno anektirana od Srbije, obaveza je Vlade da ovu inicijativu prihvati i uputi odgovarajući akt prijedloga Skupštini Crne Gore da se poništi dekret kralja Aleksandra Karađorđevića", navedeno je u tekstu inicijative.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC Stevo Vučinić smatra da će odluka vaseljenskog patrijarha Vartolomeja o priznanju Ukrajinske crkve uticati i "na bolji i drugačiji odnos države" Crne Gore prema CPC.

"To je čitav jedan proces na svjetskom nivou, u kome SAD i Evropska unija (EU) podstiču da dođe, na neki način do afirmacije evropskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava koje su spremne da ih prihvate. A to su: Ukrajinska, to je očito i nesporno Crnogorska a vjerovatno i Makedonska crkva. A onda će to, naravno, biti težak udarac za crkve sa velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nijesu crkve nego su političke organizacije. Ili su parapolitičke koje imaju za cilj da obezbijede imperijalne ambicije sopstvenih država i naroda kojima pripadaju", kazao je, između ostalog, Vučinić.

PIŠE: Lela Šćepanović, RFE

Religijske zajednice se sve manje i sve usputnije posvećuju Bogu a sve više i sve temeljitije politici.

Prije koji dan fra Ivo Marković, profesor sarajevske Franjevačke teologije, ustvrdi kako se najviše religije izgubilo u džematima, župama i parohijama – i da je za svoje potrebe razaraju posebice nacionalne stranke. To je, među inim, slikovito pokazao i na primjeru Katoličke crkve u BiH. Lider HDZ-a, smatra on, pred svake, pa i tek okončane izbore obilazi katoličke župe, u njima za sitnu lovu kupuje župnike i proizvodi atmosferu kako je katolički kler najpotkupljiviji – i najnevjerodostojniji dakako.

Ni pol muke da je „prvi u Hrvata“ u džep strpao samo župnike. Čast iznimkama, Markoviću, Topiću, njima sličnima, u vlastitim mu je raljama, i opet za sitnu lovu, najveći dio i svih ostalih u hijerarhiji Katoličke crkve u BiH.

Ono, pak, što ugledni sarajevski franjevac nije rekao, a potrebno je, religijske zajednice se sve manje i sve usputnije posvećuju Bogu a sve više i sve temeljitije politici. To, doduše, nije nešto što im se prigovoriti može samo danas. Političnost je, naprotiv, odlika njihova odlika od početka devedesetih. Kad se, recimo, na zadnja tri desetljeća bosanskohercegovačke historije bude moglo gledati bez danas gotovo nepodnošljive pristranosti i znanstvene neobjektivnosti, ne vidim kako je moguće da se odgovornosti za kalvariju devedesetih oslobode i religijske zajednice, tri dominantne posebice. Jer, pod njihovom su zaštitom bili, i njihov su blagoslov imali i najsvirepiji ratni zločinci, osuđeni i neosuđeni u istoj mjeri.

Front naspram Željka Komšića

Religijske zajednice su u istom tom periodu, a vrijeme je da se i to kaže, sve vidljivije osvajale prostor društvenoga ekskluziviteta, njihovi službenici su se sve manje zadovoljavali pozicijom duhovnih autoriteta, sve naglašenija im je postajala želja da se nametnu i kao politički i uopće društveni autoriteti. Poslijeizborne „lekcije“ kardinala Puljića, uostalom, sve to na najuvjerljiviji način i potvrđuju.

Nisu to, doduše, lekcije na koje javnost i od ranije nije navikla – niti jedini „ispad“ u prilog tezi kako gospodin kardinal, zbog „izleta“ u politiku ima sve manje vremena za božje poruke. Još uvijek mi je, recimo, u sjećanju njegova „ekspertiza“ Daytonskog sporazuma od prije dvije godine, u podtekstu kojoj je i faktički blagoslov trećem entitetu.

To je, međutim, kako danas stvari stoje, bio i uvod gotovo otvorenom ulasku gospodina kardinala u političku arenu. I to, da ne bude zabune, ruku pod ruku s čelnikom HDZ-a – i upiranjem u kola rješenjima koja ovog ovjekovječuju. Prisjetimo se, među inim, zajedničkog im zahtjeva od prije godinu dana za izmjenom Izbornog zakona prema zahtjevima, kojima je u javnost izišao Dragan Čović. I sve to uz obrazloženje kako su, tobože, izmjene pretpostavka da se „zakonski onemogući manipulacija u procesu izbora političkih predstavnika Hrvata, a potom i u procesu formiranja vlasti na svim nivoima“.

Prisjetimo se, potom, fronta prema Željku Komšiću nakon njegove najave kandidature za člana Predsjedništva u drugoj polovici ožujka. I gotovo pljuvanje po čovjeku što se to uopće usudio učiniti. Ne znam, reče tada gospodin kardinal, „koliko se on priznaje Hrvatom“ – uz dodatak, dakako, da u njegovim očima Komšić to i nije.

Tada, istina, kardinal nije precizirao postoji li način da Komšić Hrvat ikada i postane. No, iz onoga što tada rekao jeste dalo se naslutiti da bi mu za to bio potreban placet, priznanje vodećeg hrvatsko-katoličkog dvojca – njega sama i njegovog svjetovnog pandama. Budući siroti Komšić to nije zatražio, dobio je ono čime se bosanskohercegovačka javnost bavi baš ovih dana – da ga se usporedi s Hitlerom, a BiH s njemačkim Reichom.

A šta sa mostarskim "Aluminijem"

E pa, što je previše, previše je. Gospodinu kardinalu je, i to u mjeri da to ne uspijeva ni prikriti, problem što na čelu države, prema Ustavu i zakonima za koje je glasovao i HDZ, neće biti onaj kojemu je on dao blagoslov. I stoga se ne uspijeva suzdržati – a istodobno pokazuje kako su mu vrlo oskudna znanja, i ona iz novije povijesti i ona iz drugih područja. Jer, dobro ga je podučio profesor tuzlanskoga univerziteta, na Hitlerove „rasne zakone“, ako se već hoće praviti usporedbe, puno više asociraju Čovićevi prijedlozi izmjena Izbornog zakona, a i viđenja koja u prilog tome, pucajući po Komšiću, iznosi kardinal osobno.

Ako mu je već do dobra Hrvata, gospodinu kardinalu bi puno preča od Čovićeva neulaska u državno predsjedništvo morala biti neka druga pitanja. Zapita li se, recimo, ikad što će biti s 900 radnika mostarskoga Aluminija – jer o tome ne prozbori ni jedne? I zar ne treba uprijeti prstom u one koji su ih u to stanje doveli? Muči li, potom, gospodina kardinala pitanje hoće li i tih 900 ljudi morati spakirati kofere i otići s kartom u jednom smjeru – za Njemačku, Ameriku, Australiju – kao što je već učinilo na desetine, možda i stotine tisuća Hrvata ove zemlje? I zapita li se ikada tko je za to odgovoran – Izborni zakon ili oni koji su i njega sama za sitnu lovu „kupovali“, a svima ostalima temelje biološke egzistencije desetljećima uporno potkopavali?

Zapita li se kardinal, potom, koliko na Hitlerove „rasne“ zakone asocira prijedlog izbornih rješenja po kojima se pravi razlika između Hrvata prvog i drugog reda? I hoće li, zahvaljujući njima – da ne spominjemo sve ostale dijelove RS-a, a i dobar dio Federacije – u njegovom rodnom mjestu nadomak Banje Luke, ostati i oni koji su, ako ih više uopće ima, još uvijek tamo? Zapita li se – i progoni li ga savjest zbog toga? Ili je za ljubav Čoviću, a puno je detalja koji na to upućuju, spreman žrtvovati sve njih?

Kardinale, kardinale! Puno pametnije bi Vam bilo, i to Vam najtoplije sugeriram, da se vratite Bogu i Njegovim porukama – i da se, ako ne zbog Vas samih onda zbog dostojanstva Vaše vjerničke pastve, ne petljate u ono u što se ne razumijete.

Skandalozni Milorad Dodik čini se da gubi i zadnje zrno razuma na sam pomen Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Najavio je da će, prije svega, za savjetnika u Predsjedništvu BiH postaviti Nemanju, pardon Emira Kusturicu.

Nemanja je, kao što znamo, na Mokroj Gori kod Višegrada, uzurpirao je ispašu za stoku srpskim seljacima, koji negoduju već godinama. Bezuspješno, jer je Nemanja Kusturica posjed dobio u vrijeme Miloševića, a bio je blizak i sa svakim kasnijim režimom u Srbiji.

U njemu Dodik vidi duhovnjaka, intelektualca, geopolitičkog stratega, i rusofila - većeg nego je sam. Zato Milorad dodik arlauče: "Oj, Nemanja siđi sa planine!" Baš kako su četnički jataci dozivali Radovana Karadžića: "Radovane, siđi sa planine!"

Nakon što je nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić juče na misi u Žepču Željka Komšića usporedio sa Hitlerom rekavši kako se Hrvatima u BiH oduzimaju prava te se to predstavlja zakonitim, baš kao što je i Hitler na zakonit način stigao na vlast, za TV1 Komšić je odgovorio kardinalu Puljiću.


Niko ne očekuje, kaže Komšić, od uzoritog da se bavi prizemnim i svjetovnim stvarima kao što je politika:

„A ako već pokazuje toliki interes za zločinačke likove kao što je Hitler i za povijest, onda mu savjetujem da čim prije ode u Jasenovac ili bar na takozvanu Topolu užasa koja se nalazi na bosanskohercegovačkoj strani i pokloni se sjenama nevinih, zaklanih, maljem ubijenih žrtava Hitlerovog ratnog druga poglavnika Pavelića i pomoli se za njihove duše. Na taj način bi napravio povijesni odmak od ustašluka i ustaških zločina, a koji se od njega očekuje kao od kardinala“, navodi se u odgovoru Željka Komšića na upit TV1.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH