glavni urednik

glavni urednik

Prve utakmice „A“ reprezentacija Bosne i Hercegovine sa novim selektorom Robertom Prosinečkim odigraće krajem ovog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prvo će 28. januara u Los Angelesu protivnik našem timu biti selekcija SAD-a, a tri dana poslije u San Antoniu zakazan je susret sa Meksikom

Selektor Robert Prosinečki je danas objavio širi spisak na kojem se nalazi sljedećih 28 igrača:

Kenan Pirić (Zrinjski), Ibrahim Šehić (Qarabag, Azerbejdžan), Nemanja Trkulja (Borac), Darko Todorović (Sloboda), Srđan Stanić (Zrinjski), Daniel Graovac (Željezničar), Marko Mihojević (Sarajevo), Almir Bekić (Sarajevo), Muhamed Bešić (Everton, Engleska), Besim Šerbečić (Radnik), Elvis Sarić (Sarajevo), Dino Beširević (Radnik), Zoran Kvržić (Rijeka, Hrvatska), Stjepan Lončar (Široki Brijeg), Marijan Ćavar (Zrinjski), Goran Zakarić (Željezničar), Ognjen Todorović (Zrinjski), Nemanja Bilbija (Zrinjski), Luka Menalo (Široki Brijeg), Amer Ordagić (SK Brann, Norveška), Elvir Koljić (Krupa), Armin Hodžić (Dinamo Zagreb, Hrvatska), Jasmin Mešanović (Maribor, Slovenija), Mersudin Ahmetović (Sarajevo), Adnan Šećerović (Mladost DK), Haris Medunjanin (Philadelphia Union, SAD), Tomislav Tomić (Olimpija, Slovenija), Toni Šunjić (Dinamo Moskva, Rusija).

Okupljanje reprezentativaca je zakazano za 21. januar 2018. u Trening centru NS BiH u Zenici.

Bosna i Hercegovina trenutno proizvodi velik broj ekonomista i pravnika, a upravo se najveći broj osoba s tim kvalifikacijama nalazi na burzi rada.Sve je manje “zanatlija”, a sve je veća potražnja za njima. U najboljoj su poziciji, pak, IT stručnjaci. Razmišljate o prekvalifikaciji?

Četvrta digitalna era nije zaobišla Bosnu i Hercegovinu, stoga je IT sektor uvijek u potražnji za kvalitetnim kadrovima, a kompanije u BiH nude solidne finansijske pakete i kvalitet rada na nivou evropskih i svjetskih kompanija. No, traže se: Doedukacija, prekvalifikacija, trening i volja.

Manjak stručnih radnika, posebno zanatlija osjetile su zemlje zapadne i centralne Evrope, a BiH je često destinacija za pronalazak odgovarajućeg kadra.No, aktivnost bh. tržišta opadala je u posljednje tri godine, zaposlenost je donekle rasla, dok je nezaposlenost varirala.

Bosna i Hercegovina je, prema zvaničnim statistikama, jedna od zemalja regije koja je u vrhu liste prema nezaposlenosti, a prva je od 134 zemlje svijeta prema nezaposlenosti mladih. No, paradoks je da i u ovako visokoj nezaposlenosti, posla ima, a poslodavci teško pronalaze kadar koji im odgovara.Vodeća kompanija za posredovanje pri zapošljavanju u BiH je i Kolektiv posao.ba na čijem je sajtu u 2017. godini otvoreno preko 22.000 poslova.

U Bosni i Hercegovini, najtraženiji su:

1.Prodavač / trgovac
2.Call agent
3. Konobar / Šanker
4. Komercijalista
5. Programer / Software Developer
6. Kuhar
7. Stjuart / Stjuardesa
8. Vozač
9. Frizer
10. Zaštitar

Nesrazmjernost u potrebi tržišta rada i kvalifikacijama kadra prisutna je u gotovo svim sektorima.Iako je obrazovanje oduvijek bila predispozicija za dobar posao, rastući je trend da potencijalni poslodavci radije upošljavaju kadrove s tzv. “soft skills”, te insistiraju na poznavanju stranih jezika, rada na računaru i pozitivnom stavu.

Nakon duge i teške bolesti na Odjelu intenzivne njege UKC Tuzla jutros je u 71. godini preminuo dr. Alija Azabagić, vhunski stomatolog i osnivač poliklinike “Azabagić”. Osim kao stomatolog i zdravstveni stručnjak, bio je veoma angažiran u političkom, javnom i sportskom životu i svugdje je ostavio neizbrisiv trag, a posebno u rukometu obnašajući dugi niz godina dužnost predsjednika RK Sloboda Solana. Bio je veoma omiljen među građanima Tuzle, ne samo kao stomatolog, nego i kao humanista. U ovom trenutku, nije poznat datum niti vrijeme dženaze, a o svemu će javnost, po želji porodice, biti naknadno obaviještena.

Vremenske nepogode i prirodne katastrofe u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) 2017. godine vlasti te zemlje su koštale 306 milijardi dolara.

Američka agencija za okeane i atmosferu (NOAA) je saopćila da su prošle godine troškovi u SAD-u u borbi sa posljedicama uragana, šumskih požara, polava i suša iznosili 306 milijardi dolara.

Navodi se da je samo uragan Harvey, koji je pogodio državu Teksas, SAD koštao 125 milijardi dolara.

U saopćenju se navodi i da su šumski požari na zapadu SAD-a zemlju koštali oko 18 milijardi dolara.

Prošla godina u SAD-u je tako zabilježena kao rekordna po pitanju troškova za saniranje šteta izazvanih prirodnim katastrofama.

Prije toga, 2005. je bila rekordna godina u kojoj je potrošeno 215 milijardi dolara.

Daniel Serwer sa američkog Univerziteta Jonhs Hopkins za Zašto? objašnjava zbog čega Sjedinjene Države, glavni sponzor Dejtonskog mirovnog sporazuma, nisu zvanično reagovale na ponovno obilježavanje Dana Republike Srpske, kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, kao i šta za BiH znače bliske veze predsjednika RS Milorad Dodika sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, što je bila tema na 'Zašto?' Radija Slobodna Evropa.

Scenario
Ne možete zamisliti koliko malo pažnje se posvećuje BiH u Washingtonu u ovom momentu.

Washington bi bio zabrinut ako bi došlo do nekih konkretnih koraka po pitanju prijetnje teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine.

Činjenica je da Republika Srpska neće biti nezavisna, nema mogućnosti da se to desi i ne može napraviti scenario koji vodi u tom pravcu i koji je uspješan.

Odluke
Ali, kada je u pitanje provođenje odluka Ustavnog suda, Amerikanci osjećaju da se Bosanci i Hercegovci moraju time pozabaviti.

Ideja da će Amerikanci sve srediti nije vrlo uvjerljiva danas kada Amerika ima toliko mnogo drugih problema.

I, iskreno, nismo intervenisali u BiH kako bismo donosili odluke za BiH 22-23 godine poslije.

Greška
BiH kao država može računati na čvrstu opredijeljenost Sjedinjenih Država i Evropske unije kada je u pitanju očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta.

Ali očekivati od nas da se uznemirimo oko svega što se dešava u BiH je greška.

Čini mi se da se Bosanci i Hercegovci moraju pobrinuti za svoje problem mnogo više nego što su to činili u prošlosti i mnogo više nego što to čine sada.

Okvir
Mislim da EU ima jako dobru reputaciju u pomaganju u izgradnji države i prepuštanja mnogih odluka lokalnim vlastima u oviru konteksta priključenja.

To nije uvijek čist put i bez prepreka ali ako pogledate Sloveniju, Hrvatsku -- one same donose odluke, uključujući i one loše.

Tu bismo željeli vidjeti BiH, u tom okviru, a ne želimo je vidjeti u ruskom okviru.

Apsurd
Gospodin Dodik ima pravo na bilo koje prijateljstvo koje želi ali je potpuno diskvalificirajuće za njega kao za političara iz BiH da sugerira da budućnost BiH leži u pravcu Rusije a ne u pravcu Evropske unije.

Mislim da je beskorisno za Dodika da se udvara Moskvi -- Moskvi mu ne može ponuditi ništa ozbiljno osim punjenja njegovog bankovnog računa.

Sa američke tačke gledišta skoro je potpuno apsurdno predložiti da BiH može mnogo više dobiti od Rusije.

Razumijem da gospodin Dodik može mnogo toga dobiti od Rusije ali ne vidim šta BiH može dobiti od Rusije.

Mitropolit crnogorski-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Amfilohije izrazio je bojazan da politika predsednika Srbije Aleksandra Vučića vodi "izdaji Srbije i Kosova", preneli su u nedelju crnogorski mediji.

"S Vučićem nijesam imao nikakav sukob. On je prvi predsjednik Srbije koji je bio na Saboru. …Sada se bojim da njegova politika vodi izdaji Srbije i Kosova i da se zato promijenio", kazao je Amfilohije u intervjuu hercegnovskoj televiziji TV Novi.

Mitropolit SPC je saopštio da je "Apel za odbranu Kosova i Metohije", čiji je on jedan od potpisnika, napisan "zbog nepovjerenja i kombinacija koje se prave".

"Sadržaj apela je podsjetnik za one koje je sada dopala prilika da vladaju Srbijom da se ne odreknu sebe. Već od 1998. i 1999, vremena bombardovanja, zna se kakav je stav tih koji su naši glavni prijatelji, američkog NATO pakta i Amerike, i prema Crnoj Gori i prema Srbiji... Uspjeli su od vlasti u Crnoj Gori da dobiju da se ona odrekne izvorne Crne Gore. To sada traže i od Srbije i Vučića. I kako je, nažalost, krenuo Vučić sa svojim kombinacijama, to nepovjerenje koje vlada uslovilo je apel", objasnio je Amfilohije.

Na pitanje kako gleda na Vučićev potez da se o Kosovu konsultuje sa intelektualcima, Amfilohije je odgovorio da smatra da predsjednik Srbije želi da smanji svoju odgovornost.

Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Mladen Ivanić rekao je da Treći pješadijski /Republika Srpska/ puk Oružanih snaga BiH nastavlja tradiciju Vojske Republike Srpske /VRS/, koja je u suštini stvorila Republiku Srpsku i obezbijedila njeno postojanje.

Nakon posjete Trećem pješadijskom /Republika Srpska/ puku povodom obilježavanja Dana Republike Srpske u banjalučkoj kasarni “Kozara”, Ivanić je novinarima izjavio da su pripadnici ovog puka vojnici, podoficiri, oficiri i generali – ljudi koji ponosno uzdignutog čela nastavljaju da baštine tradiciju VRS.

"Posebno mi je drago što je to bilo na dan kada se u Banjaluci događaju manifestacije obilježavanja 9. januara – dana kada je nastala Republika Srpska”, istakao je Ivanić.

Ivanić smatra da je nedovoljan značaj Spomen-sobe VRS, jer je ovo jedino mjesto na kojem se zajedno nalaze imena više od 22.400 poginulih pripadnika VRS.

"Ovi ljudi su dali svoje živote da bi nastala, postojala i funkcionisala Republika Srpska, da bi imali institucije jer nas institucije brane", poručio je Ivanić.

On je istakao da je ovom posjetom želio da pokaže da i vojnici i oficiri Trećeg pješadijskog /Republika Srpska/ puka imaju pravo da obilježavaju 9. januar – Dan Republike Srpske.

Na pitanje da li definitivno Treći pješadijski /Republika Srpska/ puk sutra neće biti na defileu povodom obilježavanja Dana Republike Srpske, Ivanić kaže da je sve što je imao reći o toj temi već rekao, zbog čega današnji i sutrašnji dan ne bi time opterećivao, osim ako ne bude prisiljen.

Ivanić je dodao da će sutra prisustvovati svečanoj akademiji povodom obilježavanja Dana Republike Srpske, kao što je bio svih ovih godina.

Zamjenik ministra odbrane BiH Boris Jerinić izrazio je zahvalnost Ivaniću na posjeti Trećem pješadijskom /Republika Srpska/ puku s ciljem obilježavanja Dana Republike Srpske.

Jerinić je čestitao Dan Republike Srpske svim pripadnicima ovog puka i svim Srbima u Oružanim snagama BiH, ističući da pripadnici Trećeg puka njeguju i baštine tradiciju VRS koja je zaslužna za rođendan Republike Srpske i njeno postojanje.

Pustinjska prašina iz Sahare nošena južnim vjetrom već sutra stiže do Europe, najprije do Italije, Francuske, a pogodit će i nas i susjedne zemlje.

Južni vjetrovi diljem Mediterana te u zapadnoj i središnjoj Europi sljedeći dana donijet će velike nanose pustinjske prašine iz Sahare, piše Večernji list.

Prema mapi koju je objavila stranica severe-weather.eu iz pustinje u Sahari u Europu već sutra stiže nanos prašine. Veće količine će proći kroz Italiju, Sardiniju i Francusku, te će u Španjolskoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji.

Prema mapi vidljivo je kako će južni vjetar saharsku prašinu dovesti i do Bosne i Hercegovine te susjedne nam Hrvatske i Srbije.

Saharski pjesak stigne u Europu dva-tri puta godišnje. Srećom nije toliko opasan za zrakoplove koliko i vulkanska prašina pa se ne očekuju smetnje u zrakoplovnom prometu.

Zdravstveni sistem u BiH suočava se sa ozbiljnim problemima kada je riječ o deficitu specijalista iz oblasti radiologije, pedijatrije, psihijatrije, hirurgije, patologije, anesteziologije. Iz BiH širom svijeta odlaze i mladi ljekari, ali i sve veći broj farmaceuta i drugog medicinskog kadra.

Tačne evidencije o odlasku ne postoje. Ljekarska komora KS na čijem je čelu Raho Spahović ne objavljuje takve podatke niti se može vidjeti reakcija na ovu alarmantnu situaciju. Bivši predsjednik Ljekarske komore KS primarijus Fahrudin Kulenović upozoravao je još početkom 2016. godine na povećan broj odlaska ljekara iz BiH.

Primjerice, od 40 ljekara koji su napustili Klinički centar Univerziteta u Sarajevu od početka 2016. godine skoro njih pola je napustilo BiH. Mahom su otišli u zemlje Bliskog istoka, ali i zemlje Evrope kao što su Njemačka, Švedska, Norveška.S druge strane, mladi ljekari koji bi i željeli ostati u BiH mogli bi ostati uskraćeni za specijalizacije ali i mentorstvo eminentnih stručnjaka. Mnogi od njih, koji su i profesori, zbog loše situacije u javnom zdravstvu ali i zbog neslaganja sa menadžmentima bolnica, odlaze u privatni sektor ili van BiH gdje mogu raditi svoj posao bez pritiska.

Poznata je činjenica da u Kantonu Sarajevo nedostaje pedijatara, a kroz narednih nekoliko godina čak 70 ljekara odlazi u penziju. Postavlja se pitanje kako nadoknaditi toliki kadar, s obzirom da je za dobrog specijalistu potrebno od četiri do šest godina rada. Vlada KS pokušat će naći rješenje u primanju 105 ljekara koliko ih je na evidencijama nezaposlenih.

Suficitaran kadar je i u oblasti gastronterohepatologije, a alarmantna je situacija na KCUS-u. U Programu rada i finansijskog poslovanja KCUS-a za period 2017-2019 godina koji je usvojen u Skupštini KS navodi se i zabrinjavajući podatak da je „na Klinici za gastroenterohepatologiju izražen deficit kadra.“ U konačnici to može utjecati i na rad same Klinike i pružanja usluga iz tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite.

Predsjednik Ljekarske komore FBiH Harun Drljević navodi da je standard država EU 362 ljekara na 100.000. stanovnika, a BiH ima oko 160 ljekara na 100.000 stanovnika. Smatra da će se nastaviti trend odlaska ljekara i to najviše iz ekonomskih razloga i uslova rada koje u BiH ne bi mogli ostvariti. Sporazumi koje su Sindikati zdravstva postigli sa kantonalnim vladama o povećanju plaća ljekarima samo su dio rješenja nagomilanih problema. Pitanje je kada će doći do potpunog kolapsa.

Uvidom u Registar ljekara FBiH, u 2016. iz Federacije BiH “good standing” dokument (dokument koji se uzima iz Komore za odlazak u inozemstvo) tražilo je oko 310 ljekara. Broj je i veći, jer veliki broj ljekara odlazi odmah nakon završetka školovanja pa se i ne prijavljuje u Komoru.

Predsjednik Komore doktora medicine RS-a (KDMRS) Nebojša Jovanić navodi da Komora nema tačne podatke koliko je doktora medicine i u kojem periodu napustilo RS, ali da je evidentan odlazak stručnog kadra.

Bahati, oholi, otuđeni od građana i stvarnosti koja ih okružuje. Gotovo svi balkanski politički lideri mogu se prepoznati u ovom opisu. Ako i nisu bili takvi dok su se borili za vlast, onda su osvajanjem vlasti postali isti kao i njihovi prethodnici, jer “sindrom oholosti” je stečeni poremećaj izazvan posjedovanjem moći.

Dijagnoza

Sindrom oholosti nije rezervisan samo za naše prostore. Oholost se i kod antičkih Grka smatrala negativnom osobinom koja vrijeđa bogove, a u novije vrijeme, oholost se čak smatra zdravstvenim poremećajem, koji premijere i predsjednike država može pretvoriti u despote.

Medicinsku definiciju oholosti dao je lord David Owen, koji je, prije nego što se počeo baviti politikom, bio klinički neurolog i psihijatar. Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji lord Owen odigrao je jednu od ključnih uloga u mirovnim pregovorima. Upravo on je u svojim naučnim radovima definisao „sindrom oholosti” ili “hibris sindrom” kao profesionalnu deformaciju ljudi na vlasti. Sindromu oholosti podložni su ne samo političari, već i svi oni koji se nalaze na rukovodećim pozicijama u vladajućoj društvenoj hijerarhiji. Lord Owen tvrdi da je sindrom oholosti medicinski problem koji nastaje zbog toga što je osoba na rukovodećem položaju izolovana i izložena mnogim pritiscima i hroničnom umoru.

Owen navodi sljedeće simptome:

– Narcisoidna sklonost ka posmatranju svijeta kao arene u kojoj se može vršiti vlast i tražiti slava, a ne kao mjesta punog problema kojem treba pristupiti na pragmatičan način koji isključuje usmjerenost ka sebi.

– Težnja ka djelovanju koje osobu prikazuje u dobrom svijetlu – tj. poboljšava sliku o njoj.

– Nesrazmjerna briga o imidžu i ličnoj prezentaciji.

– Priča nalik Mesijinoj o tome šta osoba čini i tendencija ka veličanju sebe.

– Identifikacija sopstvene ličnosti sa državom, u tolikoj mjeri da se perspektiva i interesi jednog i drugog smatraju identičnim.

– Tendencija da se o sebi govori u trećem licu ili kraljevskim „mi“, prekomjerna samouvjerenost u sopstveni sud i prezir prema savjetima i kritici drugih.

– Pretjerana vjera u sebe i u lična moguća postignuća, vjera koja se graniči sa osjećajem svemoći.

– Vjerovanje da umjesto polaganja odgovornosti ovozemaljskom sudu ili javnom mnjenju, pravi sud kojem se polažu računi su daleko značajniji – istorija ili Bog.

– Čvrsto uvjerenje da se na tom sudu oslobađa od optužbi.

– Gubitak veze sa realnošću, koji se često povezuje sa progresivnom izolovanošću.

Nesumnjivo je da intenzivno i stresno iskustvo upravljanja bilo kakvom zajednicom ili organizacijom, a pogotovo brojnom i kompleksnom kakva je državna, ostavlja posljedice na psihofizičko zdravlje. Da se vlast kupuje u apoteci, uz nju bi došao dugačak spisak neželjenih pojava. Stara je izreka da moć ljude kvari, ali najnovija istraživanja pokazuju da moć može izazvati oštećenja na mozgu.

Paradoks moći

Kada je istoričar Henry Adams opisao moć kao “tumor koji ubija suosjećajnost u svojoj žrtvi”, on se, naravno, poslužio metaforom. Vjerovatno nije mogao ni pretpostaviti da će naučnici nekada doći do medicinskih nalaza koji to i potvrđuju.

Nakon dvije decenije istraživanja, profesor psihologije Dacher Keltner sa kalifornijskog univerziteta Berkeley, otkrio je da se pod uticajem vlastite moći ispitanici ponašaju kao da pate od traumatske povrede mozga – postaju impulsivniji, manje svjesni rizika, i, ono što je ključno, manje sposobni da vide stvari iz perspektive drugih. Keltner to naziva “paradoksom moći”. To je neizbježna sudbina svakog političkog lidera – kada konačno osvoje vlast, političari izgube upravo one sposobnosti zbog kojih su im građani ukazali svoje povjerenje, a to je prije svega sposobnost da razumiju potrebe drugih ljudi.

Sličan nalaz dao je i neurolog sa univerziteta u Ontariju, Sukhvinder Obhi. Poredeći u svojim istraživanjima mozak ljudi koji posjeduju moć sa onima koji je ne posjeduju, otkrio je da moć slabi određene moždane procese koji su ključni za empatiju. Time je Obhi dao neurološko objašnjenje Keltnerovog “paradoksa moći”.

Takođe, škotski neurolog i klinički psiholog Ian Robertson, u knjizi “Sindrom pobjednika: Kako moć utiče na vaš mozak”, tvrdi da se mozak ljudi mijenja kada postanu šefovi. Moć povećava nivo testosterona, što povećava oslobađanje dopamine, a prevelike, kao i premale količine dopamina ili “hormona sreće” mogu narušiti koordinisan rad mozga. Uticaj nesputane moći na rad mozga Robertson poredi sa uticajem kokaina i tvrdi da neograničena moć može biti okidač za narcizam i prekomjerni ponos, egocentričnost i smanjenje empatije.

Sindrom oholosti ne treba posmatrati kao sindrom ličnosti, već kao nešto što se manifestuje kod bilo kog vođe, ali samo ako su u vlasti – i to obično nakon duže provedenog perioda – i kao nešto što se može povući kada se vlast izgubi. U tom smislu to je bolest pozicije, koliko i bolest čovjeka, tvrdi Robertson.

Robertson napominje da mnogi šefovi vlada pokazuju hibrističke osobine, ali ne ispoljavaju sve simptome koji bi potvrdili da se radi o sindromu oholosti. Hibris sindrom se ispoljava samo kod nekih lidera, i treba biti vrlo oprezan pri njegovom dijagnostikovanju, upozorava. U nekim slučajevima radi se o bipolarnom poremećaju koji bi mogao biti posljedica isrpljenosti i dugotrajne izloženosti stresu zbog obavljanja visoke funkcije. Od bipolarnog poremećaja bolovali su američki predsjednici Theodore Roosevelt i Lyndon Johnson.

Robertson navodi sljedeće simptome:

– Povećana energija, aktivnost i nemir

– Previše pozitivno, euforično raspoloženje

– Ekstremna razdražljivost

– Bježanje misli, vrlo brz govor, skakanje sa teme na temu

– Rastrojenost, nemogućnost koncentrisanja

– Nema potrebe za mnogo spavanja

– Nerealna uvjerenja u sopstvene sposobnosti i mogućnosti

– Loše procjenjivanje

– Duži period trajanja neuobičajenog ponašanja

– Pojačan seksualni nagon

– Upotreba droga, naročito kokaina, alkohola i ljekova za spavanje

– Provokativno, nametljivo ili agresivno ponašanje

– Poricanje da stvari nisu u redu

– Pretjerano trošenje novca.

Pored bipolarnog poremećaja, Owen i Robertson navode i druge primjere mentalnih oboljenja kod političkih vođa, kao i zloupotrebu alkohola i droga. John F Kennedy je, na primjer, koristio terapiju za addisonovu bolest, a Richard Nixon je bio alkoholičar. U Engleskoj, Winston Churchill je patio od depresije, Herbert Asquith je pio, a Anthony Eden uzimao amfetamine.

Ima li lijeka?

Iako je teško spriječiti uticaj moći na mozak, naučnici napominju da postoji način da se moćni ljudi s vremena na vrijeme prestanu osjećati moćnim i da se vrate u realnost.

Jedan od načina je da ih ljudi iz njihovog najbližeg okruženja opomenu kada primijete simptome oholosti. Za Churchilla, osoba koja je imala tu ulogu u njegovom životu bila je njegova žena Clementine, koja je imala hrabrosti da mu napiše “Dragi moj Winstone, moram priznati da sam primijetila srozavanje kada su u pitanju tvoji maniri i nisi više ljubazan kao što si nekad bio.” Ali to nije bila žalba s njene strane, već upozorenje da će takvo ponašanje biti kontraproduktivno za njegovu vladu i za državu. Naime, neko joj se bio povjerio da se Churchill sa prezirom odnosi prema svojim podređenima na sastancima tako da nikakve ideje, ni dobre ni loše, nisu prolazile, što nikako nije moglo donijeti dobre rezultate.

I sam lord Owen priznao je vlastitu sklonost ka oholom ponašanju, a njegova supruga je takođe bila ta koja je sprečavala da se kod njega razvije sindrom oholosti. Partneri, djeca, prijatelji i najbliži saradnici, tvrdi Owen, mogu spriječiti da se hibrističke tendencije razviju u oholost.

Očigledno je da je uloga najbližih saradnika izuzetno važna za sprečavanje razvoja sindroma oholosti. Činjenica je, međutim, da ljudi imaju tendenciju da oponašaju izraze i govor tijela svojih nadređenih, tvrdi Keltner. Na taj način podređeni ne mogu ponuditi drugačije mišljenje ili drugačiji pogled na stvari svom nadređenom. S druge strane, moćnici prestaju da oponašaju druge. Moćni ljudi prestaju simulirati iskustva drugih, kaže Keltner, što dovodi do deficita empatije.

Izbor saradnika koji će vas samo tapšati po ramenu, ili neće imati hrabrosti da vam ukažu na greške može, dakle, biti poguban.

Druge strategije borbe protiv oholosti koje naučnici navode su prisjećanje iskustava nemoći iz prošlosti koja mogu razbiti osjećaj oholosti, gledanje dokumentaraca o običnim ljudima, redovno čitanje pisama od običnih građana.

I Owen i Robertson smatraju da se o mentalnom zdravlju lidera treba javno raspravljati. Često se dešava da javnost percipira određeno ponašanje političkih lidera kao posljedicu mentalnog poremećaja, pa se za nekog kaže da se ‘pogubio’, da je postao ‘neuravnotežen’, ‘poremećen’, ‘van kontrole’. Čak i ako se ne radi o kliničkoj dijagnozi, javnost je ubijeđena da vođa ne samo da griješi, već pokazuje i znake neke vrste mentalne neuračunljivosti prilikom donošenja racionalnih odluka. Medicinska struka, kaže Robertson, možda neće upotrijebiti termin ‘megalomanija’, ali to ne znači da niko drugi ne bi smio. Megalomanija može biti opasna za profesiju političara, a njena manifestacija – oholost, legitiman je predmet proučavanja medicinske profesije.

Owen takođe smatra da treba ubijediti ljekare da ozbiljno shvate sindrom oholosti. Ukoliko bi ga ljekari prihvatili, to bi povećalo svijest glasača o ovom sindromu i dovelo do veće kontrole nad radom političkih vođa.

Pošto politički vođa kojeg je zatrovala moć može imati pogubno djelovanje po mnoštvo ljudi, naročito je neophodno stvoriti javno mnjenje da političke lidere treba više pozivati na odgovornost za svoja djela, smatra Owen.

Ne postoji terapija za bolest oholosti, ali trebalo bi da vlada može spriječiti mesijanske tendencije premijera ili predsjednika, smatra Owen. Obzirom da se radi o stečenom poremećaju ličnosti, promjenom spoljnih faktora može se promijeniti i ponašanje osobe. Spoljni faktori koji su doveli do pojave sindroma su uspjeh u osvajanju i zadržavanju vlasti, politički kontekst u kojem je vođa minimalno ograničen u primjeni ličnih ovlašćenja i dužina perioda koji provede na vlasti. Roberston ističe da su “oruđa demokratije”, poput slobodnih izbora, ograničenog mandata, nezavisnog sudstva i slobodnih medija, tu da ograniče preveliku moć lidera. Čak i Kinezi mijenjaju svoje lidere svakih 10 godina, podsjeća Robertson.

Demokratija je, zaključuje Owen, najbolja terapija.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH