glavni urednik

glavni urednik

Ljudsko izumiranje obično je stvar noćnih mora, ali postoji mnogo načina na koje se to zaista može dogoditi. Popularna kultura fokusirala se samo na najspektakularnije mogućnosti poput asteroida iz filma “Armageddon” ili invazije izvanzemaljaca iz “Dana neovisnosti”. S obzirom na to da je dramatičan kraj čovječanstva moguć, fokusiranje na ovakve scenarije može značiti ignoriranje najozbiljnijih prijetnji s kojima se uočavamo u današnjem svijetu. A vjerojatno se radi o stvarima oko kojih možemo nešto i poduzeti, za BBC pišu Simon Beard i Lauren Holt iz Centra za studije egzistencijalnog rizika.

Vulkanska prijetnja

Erupcija vulkana Mount Tambora u Indoneziji 1815. godine usmrtila je više od 70.000 ljudi, dok se vulkanski pepeo izdigao sve do viših slojeva atmosfere. To je smanjilo količinu sunčeve svjetlosti koja je dolazila do Zemljine površine i iniciralo ono što je postalo poznato kao “godina bez ljeta”.

Jezero Toba na drugom kraju otoka Sumatre skriva još strašniju priču. Nastalo je u vulkanskoj erupciji enormnih razmjera prije 75.000 godina, a posljedice toga osjećaju se i danas. Iako se u posljednje vrijeme ova teorija preispituje, čini se da je upravo ta erupcija dovela do drastičnog smanjenja populacije prvih ljudi.

Mogućnost supervulkanske erupcije svakako je zastrašujuća, no ne bismo se trebali previše brinuti. Supervulkani i druge prirodne katastrofe, poput udara asteroida ili eksplozije zvijezde u našem svemirskom susjedstvu, nisu vjerojatne ni 2019. ni bilo koje druge godine.

Rastuće prijetnje

Međutim, to se ne može reći za mnoge globalne prijetnje koje izazivaju ljudi. Primjerice, Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetski gospodarski forum naveli su klimatske promjene i njene učinke kao najveće rizike za 2019. godinu. Ujedinjeni narodi govore o klimatskim promjena kao o “pitanju života i smrti” u mnogim regijama. Mnogi poput Davida Attenborougha vjeruju da to može dovesti i do kolapsa civilizacija i izumiranja “većeg dijela prirodnog svijeta”. Ove su prijetnje složene i raznolike, od ubojitih toplinskih valova i podizanja razine mora do širenja gladi i migracija golemih razmjera.

Povećavaju se i potencijalni rizici novih tehnologija kao što je umjetna inteligencija. Spominju se scenariji poput sve sofisticiranijih cyber-oružja koja bi mogla spriječiti pristup ključnim podacima cijelih nacija ili autonomnih algoritama koji bi moglo nesvjesno uzrokovati krah na burzama.

Jedna od prijetnji je i mogućnost nuklearnog rata. Dok se mnogi usredotočuju na tenzije između globalnih sila, nove tehnologije također nas mogu učiniti manje sigurnima. To bi se moglo dogoditi ne samo zbog prožimanja nuklearnog i konvencionalnog oružja nego i zbog rizika da će umjetna inteligencija pokrenuti nuklearni rat.

Sljedeći rizik koji bi mogao biti u porastu je globalna pandemija. Gripa, primjerice, godišnje ubija oko 700.000 ljudi i stoji globalnu ekonomiju oko 500 milijardi dolara. Sve gušće naseljena i mobilna ljudska populacija pogodne su okolnosti za brzo širenje novih sojeva gripe. A to izaziva zabrinutost jer uvijek je moguća pojava nove pošasti poput španjolske gripe koja je 1918. godine usmrtila oko 50 milijuna ljudi. No rasprostranjeni programi cijepljenja i ostale mjere za prevenciju bolesti pomažu smanjivanju ovog rizika.

Uznemirujuća budućnost

Iako su sve ove prijetnje stvarne, najveća opasnost s kojom se suočavamo 2019. godine iz globalne perspektive vjerojatno leži drugdje. S obzirom na to da na Zemlji živi gotovo osam milijardi ljudi, sve se više oslanjamo na globalne sustave kako bismo se održali. To se odnosi na okoliš koji nam daje hranu, vodu, čist zrak i energiju te na globalnu ekonomiju koja te resurse pretvara u dobra i usluge.

Ipak, zbog smanjivanja razine bioraznolikosti i preopterećene infrastrukture i opskrbnih lanaca mnogi od ovih sustava već su došli do točke pucanja. A rapidne klimatske promjene samo pogoršavaju situaciju. Zato globalne rizike možda ne bi trebalo definirati veličinom katastrofe, nego njihovim potencijalom da naruše te vitalne sustave.

Erupcija islandskog vulkana Eyjafjallajökulla 2010. godine nije usmrtila nikoga, ali je na šest dana zaustavila zračni promet iznad Europe. A 2017. godine je napad relativno nesofisticiranog WannaCry ransomwarea isključio dijelove britanskog zdravstvenog sustava i ostalih organizacija širom svijeta. S obzirom na to da sve na što se oslanjamo ovisi o funkcioniranju električnog, računalnog i internetskog sustava, sve što može oštetiti te sustave, od sunčeve baklje do nuklearne eksplozije u atmosferi, može prouzročiti vrlo veliku štetu.

Prevencija katastrofa

Moguće je, međutim, pronaći nove načine da bi se rizici smanjili. Poznata je priča o danskom kralju Knutu koji je zapovjedio moru da se povuče. Knut je, međutim, znao da ne može zaustaviti plimu i htio je samo svojim dvorjanima pokazati kako je nemoguće kontrolirati Božju volju, no sličan osjećaj bespomoćnosti pred prirodnim silama može obuzeti i nas kad sagledamo mogućnost budućih katastrofa.

No Danci su ipak uspjeli zaustaviti more i kroz generacije uspostaviti novu obalnu liniju. Gradili su nasipe i isušivali močvare kako bi se zaštitili od nadolazećih plima. Ponekad se, dakle, možemo zaštititi osmišljavanjem načina koji će čovječanstvo učiniti otpornim na nesreće. Tako bi i 2019. i nadolazeće godine mogle biti sigurne godine za čovječanstvo, zaključuje se u tekstu BBC-ja.

Policija je privela dvije osobe u vezi sa pronalaskom tijela ženske osobe u zamrzivaču u mjestu Pavlovac, potvrdio je portparol Policijske uprave međimurske Nenad Risek.

On je za portal "Međimurskih novina" potvrdio da su u njihove prostorije na razgovor privedene dvije osobe koje se dovode u vezu sa pronalaskom tijela.

Prema neslužbenim informacijama, u zamrzivaču u porodičnoj kući pronađeno je tijelo Jasmine Dominić, čiji je nestanak policiji prijavljen još u augustu 2000. godine, a policija je na razgovor privela Jasmininu sestru i njenog supruga.

Hrvatski mediji navode da je Jasmina Dominić nestala kada je imala 23 godine, a kao mjesto nestanka prijavljen je Zagreb gdje je studirala.

Nakon što je jučer oko 10.30 sati otkriveno tijelo nestale djevojke, započela je opsežna istraga cijelog slučaja i pretraga dvorišta i porodične kuće, u koju se uz policiju uključila i zamjenik državnog tužioca.

Mediji navode da sve upućuje na zločin i da je leš koji je pronađen u zamrzivaču neko slučajno otkrio.

Iako se čini da ekstremno desnih snaga na političkoj sceni svih balkanskih država i nema, odnosno da nisu dovoljno snažne jer nemaju svoje predstavnike u parlamentima, poznavatelji prilika kažu kako to i nije tako. Mnogi političari s desnog političkog spektra često posežu za ekstremno desnim stavovima, ali je njihovo djelovanje uglavnom pragmatične prirode. No, oni koji nastupaju krajnje nacionalistički, šovinistički i rasistički možda nisu u parlamentarnim klupama, ali zato jesu u društvu – snažni i glasni.

Povremeno se „istaknu“ marševima i postrojavanjem u središtu glavnih gradova, paljenjem novina neke od nacionalnih manjina, napadima na migrante ili Rome, upadanjem na skupove koji imaju za temu nešto što njihovim visokim patriotskim „standardima“ nije prihvatljivo. No, svi su još daleko od ozbiljnog nastupa u političkim vodama.

„Problem kod takvih stranaka jest što traže jednog vođu, da ne kažem Mesiju, koji bi ih okupio na jednom mjestu, a njega još nema“, govori o hrvatskim iskustvima novinar Vanja Majetić.

Smatra da je „u mladim i krhkim demokracijama desničarski populizam opasan jer može oslabiti demokratske institucije“, te konstatira kako je „populizam vrlo sličan demagogiji“ te u tom kontekstu „Hrvatska nije ostala pošteđena“.

„Glasači se iz raznih, ponajviše ekonomskih razloga, okreću novim opcijama koje podržavaju iz prosvjeda no smatram kako ekstremna desnica u Hrvatskoj nije kompatibilna s onom u ostatku Europe. Razlog tome je nedostatak zajedničkog problema koji se ogleda kroz migrante. Oni u nas ne postoje u značajnom broju pa stoga ne postoji zajednička ključna tema i problemi“, objašnjava Majetić.

Pod kontrolom struktura
Kad je Srbija u pitanju, ekstremna desnica također postoji. Zoran Petakov, ljevičarski aktivist iz Novog Sada, konstatira i kako dvije koje se svrstavaju u taj blok imaju svoje predstavnike u državnom parlamentu. Za organizacije koje djeluju izvan parlamenta navodi da su „pod kontrolom bezbednosnih struktura Srbije ili Rusije, a to su Srpska desnica, Nacionalna Avangarda, Srpska Liga, zatim neonacističke grupacije poput SrBske Akcije, Nacionalnog srpskog fronta, Otadžbinskog pokreta Obraz i SNP Zbor“.

„Birači u Srbiji ne bi u dovoljnoj meri podržali otvorenu ekstremno desničarsku partiju. Koliko je politička scena od početka veka pomerena u desno govori i to da su Srpska radikalna stranka, koja nije promenila svoj šovinistički program iz 1991. godine, i Dveri koje svojim programom najviše podsećaju na totalitarnu fašističku partiju koju je tridesetih godina prošlog veka želeo i predlagao Miloš Crnjanski, dobile dovoljan broj glasova da se nađu u parlamentu“, navodi Petakov.

Ako se govori o političkim strankama ekstremno desne orijentacije, uglavnom su oni svima asocijacija na marševe nabildanih muškaraca pod zastavama i, ako je moguće, u nekakvim uniformama i obilježjima koja podsjećaju na mračnu prošlost '20-ih, '30-ih i '40-ih godina prošlog stoljeća. U tome smislu, postavlja se pitanje što zapravo karakterizira ekstremnu desnicu u smislu političkog programa?

Brojne karakteristike krajne desnice
Majetić odgovara kako je to, na prvom mjestu, „zajednički fokus na politiku suvereniteta, [u slučaju europskih država] skepticizam prema Europskoj uniji, stroga migracijska politika i naglašavanje važnosti socijalnih reformi u korist izvornih stanovnika, a na štetu migranata“. I tu je, prema njemu, riječ o politici koja se naziva „novi nacionalizam“.

„Međutim, termin 'krajnja desnica' ima tendenciju obuhvatiti širok raspon stranaka i skupina koje se značajno razlikuju u agendi i politici, osobito ekonomskoj i socijalnoj, kao i u mjeri u kojoj podržavaju i koriste nasilje“, objašnjava.

Navedenim osobinama ekstremne desnice, odnosno većini stranaka i organizacija koje se nalaze na tom dijelu političke scene, Petakov dodaje i „ekspanzionistički i ekstremni nacionalizam, autoritarna država, antikomunizam, antidemokratizam i militarizam, očuvanje tradicionalnih vrednosti, a u nekim slučajevima i očuvanje rasne čistote, borba protiv 'tuđih kultura' i za evropski 'identitet', protivljenje ulasku migranata u državu i interkulturalnosti, borba protiv onih koji su drugačije verske, nacionalne, i seksualne orijentacije“.

Osnaživanje desnice
I kad se analiziraju svi navedeni dijelovi programa ekstremno desnih stranaka, na prvi pogled se učini da su te pojave snažnije izražene u bivšim socijalističko-komunističkim državama, odnosno područjima „iza željezne zavjese“. No, nije tako. Izbori u gotovo svim europskim državama, bile one članice Unije ili ne, ukazuju na osnaživanje ekstremne desnice.

„Razlika između zapada i istoka je u tome što su zemlje na istoku prošle kroz tzv. tranziciju ka kapitalizmu u poslednjih tridesetak godina. To je za mnoge značilo gubitak osnovnih ljudskih prava na rad socijalnu i zdravstvenu zaštitu , obrazovanje i krov nad glavom. Zato je citat Maksa Horkhajmera: 'Ko neće da govori o kapitalizmu, neka ćuti o fašizmu' aktuelan i danas. Kapitalistička tranzicija donela je bedu, glad, nesigurnost, veliki jaz između bogatih i siromašnih. Za uspostavljanje nove paradigme o bezalternativnosti kapitalizma njegovi ideolozi posegnuli su za nacionalizmom, istorijskim revizionizmom, diskursom o dva totalitarizma u kome su izjednačavani fašizam i komunizam, i neretko antisemitizmom“, objašnjava Petakov.

Iako smatra da su suvremena radikalna desnica u istočnoj i srednjoj Europi relativno nov fenomen, Majetić podsjeća kako je krivi kut promatranja po kojem su „stranke radikalne desnice dobile zamah zbog utjecaja gospodarske krize, ekonomske deprivacije i globalizacije“. Po njemu, detaljniji uvid u tu problematiku zapravo otkriva kako postotak birača radikalnih političkih opcija raste iz prosvjeda, a ne kao neki antisistemski fenomen.

Zašto su posebno ekstremni istočni Nijemci?
Takve tvrdnje ilustrira primjerom rasta ekstremne desnice u istočnim dijelovima Njemačke koji su do prije 30 godina bili dio DDR-a, te navodi kako su „stavovi preuzeti iz nekadašnje komunističke Istočne Njemačke učinili tamošnje ljude ksenofobičnijima od svojih sunarodnjaka sa Zapada“.

„Stanovništvo istočnog dijela Njemačke ima veću potrebu za 'skladom, čistoćom i redom', kao i kolektivnim i etnički čistim identitetom. Važan je i faktor selektivne kulture sjećanja prema kojoj istočni Nijemci potiskuju negativne uspomene na komunističku prošlost, a istovremen odbacuju bilo kakvo nasljeđe nacističkog antisemitizma te za sve društvene i ekonomske promjene krive strance. Fenomen krajnje desnice, točnije neonacizma, može se pojasniti politikom istočnonjemačkih komunista koji su razvili represivni sustav s autoritativnim oblicima socijalizacije kako bi kontrolirali građane. Dodatni uzrok su velike ekonomske razlike te slaba produktivnost koju su još uvijek vidljivi, unatoč ujedinjenju prije 30 godina“, ukazuje Majetić.

Kad govori o iskustvima istoka, Petakov navodi primjere Mađarske, Poljske, Latvije, koje su članice Unije, ali i Ukrajine koja je na euroatlantskom putu. Kao razlog porastu ekstremno desnih snaga ne vidi „nepostojanje demokratskih tradicija, kako to tvrde liberali, već rušenje svih do tad postojećih“. „Te države su strašno devastirane ekonomskom krizom i politikama štednje od 2008. godine do danas. Takve politike dovele su na vlast Vučića, Trumpa, Orbana, Salvinija. Sve ideje levo od centra su kriminalizovane, a strah od migranata proizvodi nove generacije rasista i ekstremnih desničara. Slično je i u Nemačkoj, Italiji, Francuskoj. Poslednja linija odbrane kapitalizma uvek je bio fašizam“, konstatira.

No, činjenica je da desno orijentirane stranke, posebice one krajnje desno orijentirane bilježe rast popularnosti i osvajaju sve više parlamentarnih mandata: Još nigdje nisu na vlasti, no i to je pitanje dana. Upravo to je izazov mnogim europskim državama, uključujući i one na Balkanu.

PIŠE: Mladen Obrenovićm AJB

Tridesetdvogodišnji A.T. iz Tuzle koji je sinoć lišen slobode u koritu rijeke Jale, u blizini Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, dan provodi u pritvoru,.

On je sinić oko 20 sati pucao na 27-godišneg mladića u blizini trgovačkog centra Robot u širem centru Tuzle.

Policija je brzo reagirala i dala se u potjeru čim je uočila noćnog revolveraša iz Tuzle.

On je, bježeći pred policijom, sišao u korito Jale, ali je, ipak, uhapšen.

Prethodno je odbacio je oružje za koje se pretpostavlja da je njime izvršen napad na 27-godišnjaka.

Iz MUP-a TK, potvrđeno je da je policija pronašla oružje, a uhapšeni je predat u nadležnost Tužilaštva. Nakon sinoćnjeg pucanja u centru Tuzle, noćni revolveraš dan provodi u pritvoru.

Dvadesetsedmogodišnji mladić na kojeg je pucano nije povrijeđen.

Sve je spremno za formiranje vlasti, ali ne i za čvrstu koaliciju u Federaciji. Bh. blok neće, a istraživali smo hoće li novoformirani blok SBB, PDA i A-SDA.

Tri su grupacije stranaka koje bi mogle činiti vlast u Federaciji. Prva grupa je SDA, HDZ BiH, HDZ 1990 i 3 zastupnika NB-a - imaju 48 zastupnika. Drugu grupu čine SDP, DF i NS - imaju 32 zastupnika. Treću čine SBB PDA i A-SDA. Oni imaju 14 zastupnika u Parlamentu Federacije i već su donijeli odluku da nastupaju kao čvrst politički blok. Ko će od prve ili druge grupe pridobiti treću i tako imati većinu u ovom domu a samim tim u Federaciji?

“U tom procesu formiranja postizbornih koalicija vidjet ćemo kako će se taj treći blok - okupljen oko SBB, ASDA i PDA - ideološki profilisati prema ključnim političkim problemima ove zemlje među kojima bih na prvo mjesto stavio izborno zakonodavstvo”, navodi politički analitičar Milan Sitarski.

Nakon što ih je odbio Bh. blok, SDA najavljuje pregovore sa SBB-om, PDA i A-SDA.

“Mi ćemo imati vjerovatno sastanke i sa SBB-om PDA i A-SDA iduće sedmice. Kanimo pojedinačno razgovarati s njma. Oni imaju pravo da nastupaju kao blok, ali mi ali mi ih nemamo namjeru zvati kao blok”, poručuje Bakir Izetbegović, predsjednik SDA.

Inače, sastanak predsjednika novoformiranog bloka - Fahrudina Radončića, Mirsada Kukića i Rifata Hozanovića - rezultirao je dogovorom o saradnji na svim nivoima vlasti. Nezvanično, iz SBB-a saznajemo da ni saradnja sa SDA, iako su mnogi to očekivali, nije isključena. Slično je potvrdio i predsjednik ove stranke: “Od razgovora, pa eventualno i s polemičkim dionicama, niko ne može imati štete. Nema ozbiljnog državničkog pristupa koji polazi od političkih sujeta i odbijanja kontakata i susreta, naročito u novim okolnostima velikih iskušenja pred kojima se nalazi naša zemlji pa, ako hoćemo iskreno, i Bošnjaci”.

U pridobijanje se, kako saznajemo, već krenulo. Odmah nakon sastanka u centrali SDA u Sarajevu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović uputio se u Živinice, i to na sastanak sa predsjednikom PDA Mirsadom Kukićem. Detalji sastanka nisu poznati. Dragan Čović ranije je razgovarao i s predsjednikom SBB-a, no detalji ni tog sastanka nisu poznati. Ipak, ukoliko se blok okupljen oko SBB-a pridruži SDA i HDZ-u BiH i dosad osiguranim partnerima, imat će dovoljno ruku.

“Ja se nadam da tu neće biti problema ali ne smije se po svaku cijenu praviti koalicija - moraju se usaglasiti elementarni programski stavovi oko ključnih i neodložnih pitanja”, upozorava Sitarski.

Sve opcije i dalje su otvorene. Nove runde pregovora kreću već iduće sedmice, a koalicije bi mogle biti finalizirane do idućeg mjeseca.

Predsjedništvo Kantonalnog odbora SDP-a Tuzla će zatražiti od Glavnog odbora SDP-a BiH da preispita svoju odluku o zabrani koaliranja s etnonacionalnim strankama ukoliko dođe do blokade u konstituisanju izvršne i zakonodavne vlasti u Tuzlanskom kantonu. A blokada je moguća jer se bez saglasnosti SDP-a i Bh. bloka ne može izabrati rukovodstvo Skupštine i mandatar Vlade TK-a.

Kasno sinoć, oko ponoći, službenici policije Policijske stanice Zapad su u ulici Rudarska nakon uočenog prekršaja pokušali da zaustave vozilo marke Škoda Octavija-karavan, vlasništvo E. B. iz Tuzle, saopćeno je danas iz MUP-a TK.

Kako navode iz policije, vozač se oglušilo na znak policajaca te je nastavilo kretanje u pravcu raskrsnice Irac. S ciljem zaustavljanja, vozilo je praćeno sa uključenim svjetlosnim i zvučnim signalima. Dolaskom u raskrsnicu na Ircu iz pmv. Škoda-Oktavija, kroz prozor suvozača, nepoznato lice je ispalilo nekoliko hitaca iz pištolj nakon čega se velikom brzinom udaljilo u pravcu Bukinja.

S obzirom na opasnost i rizike u datom momentu u potjeru navedenog vozila uključena je i Specijalna jedinica. Tokom potjere za vozilom iz njega je u više navrata pucano kroz prozor. Vozilo je skrenulo u Lipnicu u ulici Ozrenska gdje se zaustavilo i iz njega su izašla četiri muška nepoznata lica, dok je jedno od njih odbacilo pištolj. U tom trenutku vozač u Škodi-Oktaviji vozilom kreće u pravcu službenog vozila MUP-a TK-a. U namjeri da izbjegnu direktan kontakt sa vozilom koje im se približavalo, službenici policije su vožnjom unazad pokušali da izbjegnu kontakt, a tom prilikom su sletjeli sa kolovoza u kanal, a vozilo Škoda-Oktavija se udaljila sa lica događaja.

''U travi gdje je vozilo bilo parkirano pronađen je odbačeni pištolj. Utvrđeno da se radi o gasnom pištolju. Odmah zatim pronađena su četiri nepoznate osobe koje su stavljene pod kontrolu a radi se o: S. M. rođen 1983 godine iz Tuzle, dva šesnaestogodišnja lica i jedan sedamnaestogodišnjak.

Kako navode iz MUP-a u mjestu Plane zaustavljeno je vozilo Škoda-Oktavija kojom je upravljao A. D. rođen 2000. godine iz Tuzle. Također je zaustavljeno i vozilo marke BMW kojim je upravljao Z. K. rođen 1997. godine, a na mjestu suvozača se nalazio B.B. rođen 1998. godine, oba iz Tuzle. Lica su stavljena pod kontrolu jer se sumnja da je jedan od navedenih u vrijeme incidenta bio u vozilu Škoda Octavija. Prilkom slijetanja službenog vozila dva službenika policije zadobila su povrede, a na vozilu je nastupila materijalna šteta'', saopćeno je iz MUP-a.

O navedenom događaju je obaviješten dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva TK. Istraga je u toku.

Pripadnici Federalne uprave policije i Sektora kriminalističke policije MUP-a Tuzlanskog kantona jutros su započeli pretrese na šest lokacija u Tuzli i Kalesiji u okviru istrage koja se vodi protiv načelnika Operativnog centra MUP-a Tuzlanskog kantona i bivšeg komandira Policijske stanice u Kalesiji Vahidina Omerbegovića koji je osumnjičen za zloupotrebu položaja,odavanje službene tajne i trgovinu uticajem.

Istovremeno istraga se vodi i protiv policijskog istražitelja Mirsada Hadžića i namještenika Nezira Omerbegovića koji su, kao službenici Policijske stanice Kalesija, osumnjičeni za primanje mita i krivotvorenje službene isprave.

U toku je kriminalistička obrada nad ovim policajcima, a vrše se pretresi i izuzima dokumentacija iz službenih prostorija MUP-a TK koje je koristio Vahidin Omerbegović i službenih prostorija Policijske stanice Kalesija koje su koristili Nezir Omerbegović i Mirsad Hadžić.

Pretresi se vrše po naredbi Općinskog suda Tuzla, a istragu vodi Tužilaštvo Tuzlanskog kantona.

Pisac iz Srbije Marko Vidojković u svojoj najnovijoj kolumni za banjalučki portal Buka opservirao je Aleksandra Vučića, uz sjećanje na studentske dane. Tekst sa portala "Buka" objavljujemo u izvornoj varijanti:

Bio sam tad treća godina i studiranje prava konačno je dobilo smisao: kada Miloševićevi sudovi pokradu izbornu volju, ko će da se pobuni, ako ne budući pravnici?

Budući pravnici, međutim, nisu tako razmišljali. Od oko dva miliona studenata prava, na protestima nas nikada nije bilo više od sto. Išli su na predavanja, izlazili na januarski ispitni rok, a profesori koji su podržavali protest su nam govorili: „Malo nam je trulo što nas ima više nego studenata. Gde su vam kolege?“

ETF-ovci su dolazili u većem broju od nas, studenti Rudarsko - geološkog, mašinci - svakog je bilo više od budućih pravnika. Bilo je jasno da je budućnost našeg pravnog sistema u rukama kukavica i smradova.

Danas je ta budućnost naša sadašnjost, a oni koji su se tada pravili blesavi kao studenti, danas se prave blesavi kao tužioci i sudije. Još gore je bilo na studentskim protestima protiv Zakona o univerzitetu i Zakona o informisanju, 1998. godine. Tad nas je sa prava bilo između deset i dvadeset.

Bio sam apsolvent, kad me je, u jesen 1999. godine, Paunović treći put zaredom oborio iz Međunarodnog javnog prava. Hvala mu na tome, jer ko zna koliko bih još vremena izgubio ubeđujući sebe da nešto treba završiti samo zato što si ga započeo.

Paralelno sa početkom protesta Saveza za promene i prvim koracima moje književne karijere, digao sam ruke od Pravnog. Sa zgradom u Bulevaru sam se ponovo susreo u septembarskom roku, 2006. god., kada sam dobio sedmicu iz radnog prava i tako, zahvaljujući „Bolonji“, stekao „malu diplomu“, koju sam podigao sa faksa 2011. god. i stavio u ormar, odakle je nisam vadio.

Kad sam video poziv studentima Pravnog da se pre subotnjeg protesta okupe ispred faksa, pa da odatle krenu na plato, znao sam o čemu ću govoriti u Vasinoj. Odlučio sam da se pridružim studentima, čak sam pozvao i svoje saborce iz protesta 1996./97. da dođu (niko se nije odazvao), a ženi sam rekao: „Kladim se da će nas biti manje nego pre dvadeset tri godine.“

Tridesetak studenata prava i nekoliko matorih frikova okupilo se na platou ispred fakulteta. Toliko nas je malo bilo, da smo krenuli najpre trotoarom, pa smo ipak nekako prešli na desnu kolovoznu traku i njom otišli do Slavije, gde smo se susreli sa nešto brojnijom grupom studenata drugih fakulteta, koji su stigli sa Voždovca.

Ukupno dvadeset osam profesora i saradnika Pravnog podržalo je proteste. Smešan broj u odnosu na dvadeset osam hiljada zaposlenih na fakultetu, ali procentualno, pa čak i brojčano, bilo ih je više nego studenata. Neko je tih dana napravio i video-anketu na hodnicima Pravnog, pitajući poludebile koji se spremaju da jednog dana preuzmu pravnička kormila u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, šta misle o građanskim protestima. Većinsko raspoloženje je, poput onog iz 1996. godine., bilo sramotno.

U nedelju su se pojavila dva polupismena obaveštenja iz Pokreta socijalista, u kojima su me likovi za koje niko nikad nije čuo, pozivali da vratim diplomu, te da se vratim u prošlost i napišem „crnu knjigu“ o zločinima Đilasa i Jeremića. Oni su makar ispali pošteni, jer su se raspravljali sa ključnim delom mog govora, u kom sam apelovao na poštene pravnike i advokate, da na vreme popišu sva krivična dela i zločine naprednjačkog režima.

Taj deo govora uskoro više neće postojati u režimskim medijima, a nekoliko korumpiranih pravničkih minijatura sakriće se iza svih koji su ikada studirali prava, spinujući kako sam ih, svojim govorom, sve skupa uvredio. Čak se i Vučić, koga ću od ove kolumne zvati Šizoje, javio, u sred svoje oproštajne turneje po unesrećenoj Srbiji, da, očigledno nakljukan lekovima koji kao neželjeni efekat imaju opsednutost hranom, lupeta o pljeskavicama koje su mi dale za pravo da pljujem po pravnicima.

Informer je nekoliko puta tokom dana menjao spinove, u pokušaju da me kazni zbog kaljanja Šizojevog najvećeg životnog dometa (završio faks), počevši od citiranja dela govora u kome sam se u poslednjem trenutku zaustavio da ne opsujem pravnike, pa sve do teorije zavere u kojoj, sa SNP Naši, spremam napad na Šizoja, u Orašcu, prekosutra. Zatim se Šizojev „mali od Pravnog“, Sima Avramović, na drugom dnevniku RTS (u kom sam se našao dve večeri uzastopce), zgražavao nad mojim rečnikom, zaključivši lukavo kako su moje optužbe zapravo osveta lošeg đaka.

A onda se, sa dna kace u kojoj crkavaju srpsko pravo i pravda, javio i dekan Pravnog fakulteta, nekakav Zoran (do tog trenutka mislio sam da je i dalje Sima dekan) i pripretio mi krivičnim gonjenjem zbog onoga što sam rekao. Taj anonimus me je podsetio na to da sam u svom govoru napravio i jednu omašku – naime, beogradski Pravni fakultet ne gaji samo bednike, kriminalce i vucibatine, već i fašiste.

Moja „mala“ diploma je konačno nečemu poslužila.

Porazno zvuči podatak da skoro 37.000 djevojaka i momaka starosti od 30 do 40 godina živi pod istim krovom s roditeljima. No, tu nije kraj crnoj brojci. Od punoljetstva do 30. godine, naime, uz majku i oca uvijek su čak 178.784 mlade osobe! Samo u glavnom bh. gradu ih je 29.506. Podaci pokazuju i da čak 13.968 starijih od 40 godina krov dijeli s roditeljima.

Stambeno pitanje

Tako se prostom računicom, a vodeći se rezultatima popisa stanovništva iz 2013., dolazi do brojke od čak 230.000 mladih koji žive s roditeljima, odnosno nisu riješili stambeno pitanje.Najviše ih je u životnoj dobi od 30 do 40 godina, a biološki sat koji otkucava nije ih natjerao na zasnivanje porodica. U Kantonu Sarajevo s roditeljima živi 6.171, više od 5.000 u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, dok je ih je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 4.819.

Psiholozi i sociolozi ističu da su do teškog odvajanja iz roditeljskog gnijezda doveli razni faktori, prije svega nezaposlenost, besparica, ali i strah od osamostaljivanja. Trendovi su, također, utjecali na činjenicu da se više ne ulazi u brak sa 25 godina ili manje, već sa 30 ili više.- Porazno je da ovi mladi žive gore od svojih roditelja. Neki su čak i zavisni od roditelja, pa svi žive od jedne ili najviše dvije penzije – kaže za Avaz.ba psiholog Čedomir Novaković.

Amer V. ima 31 godinu. S roditeljima živi u Sarajevu, u stanu od 36 kvadrata. Prijatelje ne dovodi kući, roditelji su stari, a i nema gdje. Njegova je sreća, kaže, što nema braće i sestara, pa s njima ne mora dijeliti krevet.Navodi da mu teško pada što s majkom i ocem spava u istoj sobi, koja im je i dnevni boravak. U stanu su još mala kuhinja i kupatilo.- Da imam posao, sigurno bih se odvojio, vjerovatno i oženio. Ali, dok ne stanem na noge, ne planiram ići od roditelja – laže Amer.

Traže pomoć

Ističe da je frustriran takvim životom i da je i većina njegovih prijatelja u sličnoj situaciji.- I mi postajemo sve stariji, istječe nam rok. Nema posla, ali to nikoga nije briga. Hara bijela kuga i to nikoga ne brine. Bojim se da će biti sve gore – kaže ovaj mladić.

Pokazatelji po kantonima: Osobe između 19 i 40 godina koje su još uz majku i oca :

38.591 – Tuzlanski

35.677 – Sarajevski

33.519 – Zeničko-dobojski

26.702 – Srednjo-bosanski

25.534 – Unsko-sanski

25.514 – Hercegovačko-neretvanski

12.231 – Zapadno-hercegovački

11. 016 – Livanjski

4.907 – Posavski

2.001 – Bosansko-podrinjski

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH