glavni urednik

glavni urednik

Sjevernokorejski čelnik Kim Jong Un u srijedu ujutro krenuo je u Rusiju privatnim vozom kako bi se sastao s predsjednikom Vladimirom Putinom, priopćila je u srijedu Korejska središnja novinska agencija (KCNA).

Kim Jong Un i Vladimir Putin sastat će se u četvrtak u rusko-pacifičkoj luci Vladivostok kako bi razgovarali o međunarodnom sporu oko nuklearnog programa u Pjongjangu, rekao je ranije službenik Kremlja, prenosi Index.hr.

Savjetnik Kremlja Juri Ušakov rekao je ranije novinarima da je prvi susret dvojice predsjednika "ključan događaj u bilateralnim odnosima između dviju zemalja".

Prema podacima Ujedinjenih nacija, 30 odsto riba otrovano je plastikom, do 2050. godine u morima će biti više plastike nego ribe.

Plastične kese se, naime, proizvode od polietilena, naftnog derivata za čiju razgradnju je porebno čak 1.000 godina, a otrovne hemikalije pritom dospijevaju u tlo, jezera, rijeke i mora.

Prema procjeni američkog Zavoda za zaštitu okoline, svjetska potrošnja plastičnih kesa dostigla je godišnji nivo do 1.000 milijardi komada, prenosi Večernji list.

Ali, tek ih se manje od jedan odsto reciklira zbog visokih troškova - skuplje je plastičnu kesu reciklirati nego napraviti novu. Pri tome priroda plaća najveći danak jer ostalih 99 posto zagađuje mora, reke i jezera, vetar ih raznosi po kopnu, kanalizacija odnosi u vode.

Bezbroj je dokumenovanih slučajeva u kojima su životinje umjesto hrane, progutale plastičnu kesu, a onda umirale u bolovima zbog začepljenja ili nemogućnosti daljneg prehranjivanja.

Na desetine hiljada kitova, ptica, foka i kornjača svake godine umire zbog plastičnih kesa na moru i u njemu. Takođe, mnogo je slučajeva u kojima su ptice, ribe, kornjace ili druge životinje ostale zapetljane u njima i danima umirale u mukama.

Raspadom njihovih leševa, plastika se ponovo vraća u prirodu i ciklus se može ponavljati stotinama godina.

Brojne zemlje diljem svijeta shvatile su opasnost koju predstavljaju plastične kesice, pa ih je sve veći broj njih zabranio ili uveo poreze na njihovu upotrebu.

Godinama slušamo o masovnim odlascima i bijeloj kugi koja vlada u našoj zemlji, ali podaci do kojih smo došli tek otkrivaju prave razmjere ove priče. Naime za samo pet godina Federacija BiH je ostala bez 10.000, a Republika Srpska bez 12 000 studenata.

Posljedica je ovo svega onoga na čemu se nije radilo zadnjih 20 godina- ekonomska situacija u državi, demografska i obrazovna politika, odlazak stanovništva zbog nezaposlenost, a sve češće i političke nestabilnosti. I sada su taj nerad i nemar došli na naplatu u vidu polupraznih amfiteatara i školskih klupa.

Prema podacima iz izvještaja Ministarstva obrazovanja i znanosti Federacije BiH, prije pet godina, broj studenata u ovom entitetu bio je nešto veći od 67. 000, a danas je tek nešto veći od 57.000. Iz izvještaja je vidljivo da je najviše studenata izgubio Univerzitet u Tuzli - prije pet godina ovdje je studiralo njih 13.245, a danas samo 9.994.

U Republici Srpskoj je situacija još dramatičnija. Kako nam je rečeno u Zavodu za statistiku ovog entiteta, iz godine u godinu se nastavlja trend opadanja broja upisanih studenata. Tako je u zimskom semestru 2017/2018. upisano ukupno 32 585 studenata, što je 2 207 studenta, odnosno 6,3 posto manje nego godinu dana ranije. Od ukupnog broja upisanih studenata, na javne visokoškolske ustanove upisano je 70,3 odsto, a na privatne visokoškolske ustanove 29,7 odsto.

Poređenja radi, prije pet godina, u školskoj 2012/2013. godini, u RS je bilo 44.720 studenata.

Prema ocjenama naših sagovornika, neosporno je da je u periodu od 1992. godine do 2000. godine mnogo ljudi napustilo ove prostore, da su mladi tamo stvorili porodice koje se ovamo nikada nisu vratile. Neosporno je, kažu, da ljudi i dalje masovno odlaze, pogotovo mladi, da država nema adekvatan odgovor ni na jedno od gorućih pitanja, te da se povrh svega i obrazovni sistem uništava od završetka rata i tjera mlade na privatne fakultete, studiranje vani ili na odustajanje od nastavka školovanja.

Demograf Stevo Pašalić kaže da ovakvo stanje ne može zaustaviti nikakav revolucionarni skok nataliteta. Rješenje je u promijeni svijesti, aktivnom radu na popravljanju socijalnog statusa građana, i sprovođenju valjanih reformi, a za to su potrebne godine.

“Nama trenutno nedostaje 50 posto prvorođene djece. To što političari pričaju da nam treba treće ili četvrto, je nešto što nema puno veze sa realnošću, jer nama prije svega trebaju prvorođena djeca, a tek onda dolazi, drugo, treće , četvrto djete. Jedino rješenje nam je da se svi uključimo u rješavanje populacione politike, od politike, struke, privrede, obrazovanja, i ako to sada dobro uradimo, rezultate ćemo vidjeti tek za deceniju, dvije ili tri. Dodajmo i to da su današnji demografski problemi u velikoj mjeri uzrokovani i odlaskom stanovništva, koji je prisutan ne samo u BiH, već i u cijeloj regiji ”, istakao je Pašalić.

Pored smanjenog nataliteta i odlaska stanovništva, profesor Univerziteta u Tuzli Sabid Zekan ističe još jedan problem, a to je obrazovanje. Kaže da je, uopšteno govoreći, visoko obrazovanje u BiH izgubilo kredibilitet u javnosti i kod mladih ljudi. Bosanski univerziteti, uglavnom nisu organizovani da se nose sa svjetskim trendovima, a još uvijek se mnoge stvari stavljaju pod tepih i populistički prikazuju uspjehe, ali oni su daleko iza svijeta. I u tako konfuznoj situciji, iz godine u godinu raste broj univerziteta i visokoškolskih ustanova sa jedne strane, dok sa druge strane opade broj potencijalnih brucoša.

„Svugdje u svijetu, univerziteti su povezani sa društvom i privredom. Kod nas su povezani samo onda kada politička vlast treba postaviti upravni odbor, rektora i slično. Ne postoji strategija visokog obrazovanja na nivou države, čak ni na nižim nivoima vlasti. Stihijsko obrazovanje nas je dovelo do paradoksa da veliki broj svršenih studenata ne rade onaj posao za koji su završili fakultet. Sa druge strane, poslodavci se žale da ne mogu dobiti kvalitetan kadar koji traže na biroima, ovdje ne računam na javni sektor koji zapošljava podobne tj. one što su preko noći završili fakultete. Svi ovi faktori uticali su da mladi ljudi razmisle o svojoj budućnosti i da shvate da im je budućnost negdje vani, a ne u svojoj domovini“, zaključuje profesor Sabid Zekan.

Sve ovo što se dešava, ne samo kod nas, već i u cijelom regionu, su jako ozbiljni procesi na koje, nažalost, nema nikakve ozbiljnije reakcije, a samim tim ni izlaska iz ovog ćorsokaka. I tako već 20-ak godina.

PIŠE: Tatjana Čalić, Buka

U Tuzlanskom naselju Stupine, u zgradi B 8, u stanu na šestom spratu, danas oko podneva izbio je požar.

Više ekipa Profesionalne vatrogasne brigade Tuzla upućeno su na mjesto događaja, a požar koji je izbio u stanu je lokalizovan. Za sada još uvijek nemamo zvaničnih informacija o tome da li je u ovom požaru osim materijalne štete bilo povrijeđenih osoba.

Osim vatrogasaca na teren je izašli su službenici MUP-a TK koji je će nakon gašenja požara obaviti uviđaj i utvrđen uzrok požara. Prema nezvaničnim informacijama požar je izazvala eksplozija plinske boce u stanu.

U pucnjavi koja se oko ponoći dogodila u mjestu Glamočani na području Banje Luke poginuli su banjalučki biznismen Slaviša Krunić, njegov tjelohranitelj Žarko Pavlović, ali i jedan od napadača. Prilikom pucnjave ranjen je vozač preminulog biznismena.

Motiv napada i ubistva za sada nije poznat, a na mjestu ubistva uviđaj obavljaju pripadnici MUP-a RS.

Krunić je prije nekoliko godina progovorio o pokušajima vlasti u Republici Srpskoj da ga reketare s obzirom na to da iza njega, kako je govorio, ne stoji niko od vladajućih stranaka.

"Kao rođeni Banjalučanin postao sam nepodoban, ne zaslužujem da imam tu kompaniju, neko drugi mora biti vlasnik i mora biti pod kontrolom. Bili su pritisci da se kupi kompanija... Bila je odluka da je neću prodati ljudima koji nisu dio priče koja gradi ovu zemlju, koji ne žele dobro našoj djeci za budućnost. A oni su oni koje svakodnevno gledamo na političkoj sceni", kazao je svojevremeno Krunić gostujući na Face TV.

On je tada poručio da su svi koji su ratovali prevareni, na sve tri strane.

"Ko je danas mjerodavan da priča da u ovoj državi nema suživota, da je nemoguć napredak, da ne može opstati ovakva kakva je. U našoj firmi rade ljudi koji su ratovali na tri strane, odlikovani svako iz svog naroda, svako se borio za svoje ideale, ali su na kraju shvatili da su prevareni", dodao je.
Krunić je govorio da je Srbin, ali i Bosanac, jer je rođen u BiH, kao i njegov djed i njegovo dijete.

"Ja sam Srbin, ali i Bosanac. Moj otac je rođen tu, moj djed, a i moje dijete. Ja danas živim u BiH i moja cijela familija. Ja ne planiram da idem odavde. Želim imati normalan život u ovoj državi. Kako se zvala Republika u kojoj sam ja rođen? Bosna i Hercegovina. Ja sam rođen u BiH i ja sam Bosanac. Iznerviraju me kada mi kažu 'kako možeš tako govoriti'. Pa to je realnost. Ne smeta mi da mi komšija kaže da je Hrvat ili Bošnjak, kao ni kada mi neko kaže da sam Srbin. Kod mene su uvijek upaljena svjetla za sve. Onima kojima to smeta treba upaliti svjetlo u tunelu", ispričao je Krunić.

Kako ATV saznaje, bila su dva napadača, a na mjestu ubistva nalaze se dva automobila. Pretpostavlja se da jedan pripada Kruniću, a da su u drugom bili napadači. Čitavo područje puno je policije.

Krunić je sinoć na UKC Republike Srpske primljen u teškom stanju, ali je podlegao teškim povredama. U njega je, prema nezvaničnim saznanjima, ispaljeno više hitaca. Banjalučki mediji prenijeli su da su u napadu na Slavišu Krunića učestvovale dvije osobe.

Bio je vlasnik više banjalučkih firmi, među kojima i kompanije za zaštitu osoba i imovine Sector Security i lanca pekara Žitopeka.

Na mjestu pucnjave nalazi se više policijskih patrola, javljaju Nezavisne novine. Također, veliki broj pripadnika policije naoružanih dugim cijevima nalazi se u krugu UKC-a Republike Srpske.

Prema prvim informacijama radi se o klasičnoj sačekuši jer je ubijen ispred svog imanja.

Željko Kovačević iz Banjaluke ubijen je sinoć u toku likvidacije Slaviše Krunića u Glamočanima na području opštine Laktaši, potvrđeno je ATV-u.

Kovačević je od ranije poznat policiji.

Kovačević je uhapšen u februaru 2011. godine u akciji "Strijelac", a policija je na porodičnom imanju pronašla 452 predmeta za koja se sumnjalo da su ukradena. Kovačević je zbog ovoga u međuvremenu osuđen prvostepenom presudom na pet godina zatvora.

On je ranije pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora zbog razbojništva, a u KPZ Foča odležao je devet i po godina. Nakon toga zbog provala je osuđen na pet godina zatvora, ali nije upućen na izdržavanje kazne jer mu Osnovni sud u Banjaluci nije otkucao rješenje presude, zbog čega je jedan sudija disciplinski kažnjen.

Motiv ubistva Slaviše Krunića, na kojeg je pucano sinoć nedaleko od njegove porodične kuće, za sada nije poznat.

Banjalučki biznismen Slaviša Krunić ubijen je u pucnjavi u mjestu Jablan kod Trna, saznaju "Nezavisne". U pucnjavi je stradao i Krunićev vozač, te jedan od napadača.

U pucnjavi je ubijen i Krunićev pratilac Ž.P. (ime poznato redakciji), a nezvanično se sa njima nalazila još jedna osoba koja je ranjena.
Motiv ubistva, za sada, nije poznat.

Mediji su prenijeli da je Krunić ubijen nedaleko od svoje porodične kuće, gdje živi sa suprugom i četvoro maloljetne djece.

Direktor Policije Republike Srpske Darko Ćulum za "Srnu" je potvrdio da su u pucnjavi smrtno stradale tri osobe.

Kako saznajemo, Krunić je na UKC Republike Srpske primljen u teškom stanju, ali je podlegao povredama. U njega je, prema nezvaničnim saznanjima ispaljeno više hitaca.

Banjalučki mediji prenijeli su da su u napadu na Slavišu Krunića učestvovale dvije osobe.

Na mjestu pucnjave nalazi se više policijskih patrola. Takođe, veliki broj pripadnika policije naoružanih dugim cijevima nalazi se u krugu UKC-a Republike Srpske.

Krunić je bio vlasnik više banjalučkih firmi među kojima i kompanije za obezbjeđenje lica i objekata "Sector Security" i lanca pekara "Žitopeka".

Aktivistica iz Mostara Amna Popovac podnijela je krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika zbog izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.

Popovac navodi kako je Dodik tokom svoje posjete Mostaru 9. aprila ove godine kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, dakle kao službeno lice, koristio jezik mržnje, potpuno svjestan da na taj način može podstaći i navesti na nasilje ili širiti mržnju. Radilo se o govoru kojim se stigmatiziralo, crnilo ili huškalo na određenu društvenu grupu, u ovom slučaju na bošnjački narod, što nije spojivo sa slobodom govora i što jasno krši tuđa prava.

"To je nespojivo i sa ravnopravnošću, kao osnovnim načelom življenja u jednom društvu. Gospodin Dodik je izjavio da su u posljednja tri mjeseca održani sastanci, a s ciljem popisivanja vojno sposobnih Bošnjaka i njihove profilacije u smislu gdje su bili i šta su radili tokom rata. Kazao je i kako su se navodno evidentirali i Bošnjaci koji nisu vojno obučeni, a s ciljem da se i oni pripreme za eventualnosti", podsjeća Popovac.

U prijavi je navedena i Dodikova izjava o proizvodnji oružja i municije u Federaciji BiH, uz tvrdnje da to također kontrolišu Bošnjaci.

"Na taj način izašao je iz okvira svojih ovlaštenja. On bi kao predsjedavajući Predsjedništva trebao brinuti o vanjskim poslovima zemlje, imenovati ambasadore, predstavljati državu pred međunarodnim organizacijama i slično", dodaje te navodi kako od Tužilaštva traži da što je moguće prije otvori istragu i provede je u skladu sa zakonom, te da podigne optužnicu i zastupa je pred sudom.

Popovac pojašnjava kako je prekršen Zakon o krivičnom postupku, tačnije članovi 214. i 215. pomenutog akta.

"Sasvim je jasno da je osoba koju sam prijavila potpuno razumjela moć svoje propagande. Znao je i da ima utjecaj na brojne osobe u BiH i šire, te da će simpatizeri njegove ideologije te riječi shvatiti ozbiljno. One, jasno, prosječnog slušaoca mogu podstaći na nasilnu reakciju. Shvatao je pritom i vjerovatnoću da će se kao posljedica prenošenja poruke pojaviti širenje mržnje na nacionalnoj osnovi. Koristio je pritom i tehnike ubjeđivanja poput straha, viktimizacije, ponavljanja i negativnog stereotipa koji predstavlja poznate propagandne tehnike. Vrijeme je da izabrani zvaničnici u BiH počnu svoje znanje i energiju koristiti za izgradnju zemlje i bolje budućnosti, a ne da nas širenjem mržnje i straha vraćaju u tešku prošlost", zaključuje Popovac.

BiH se prošle godine nalazila na trećem mjestu po broju useljenika u Njemačku, i to iza dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu - Indije i Kine, pokazuju najnoviji objavljeni podaci Zavoda za statistiku Njemačke "Destatis" iz Vizbadena.

Odmah iza BiH, na četvrtom mjestu, nalazi se treća najmnogoljudnija zemlja na svijetu - Sjedinjene Američke Države. Podsjećanja radi, Kina ima 1,4 milijarde ljudi, Indija 1,3 milijarde, BiH oko 3,6 miliona, a SAD oko 330 miliona.

Prema ovim podacima, od ukupno 266.000 novouseljenih u Njemačku izvan zemalja EU tokom 2018. godine, 12 odsto otpada na Indijce, devet na Kineze, osam na bh. građane, a sedam odsto na Amerikance.

Sudeći prema ovim podacima, to znači da se u Njemačku lani zvanično uselilo oko 22.000 bh. građana. Ova brojka se uklapa u zvanični podatak iz Ambasade Njemačke u Sarajevu da je 2017. godine ta ambasada izdala 17.000 viza za bh. građane.

Inače, zanimljiv je podatak da je njemačka statistika izračunala da je 2018. godine u toj zemlji živjelo gotovo 11 miliona ljudi koji nisu njemački državljani.

Od pomenutih 266.000 novouseljenih, 83 odsto ih je dobilo ograničeni boravak, a ostatak boravak na neodređeno vrijeme. Prosječna starost novouseljenih je 35 godina, a 68 odsto su muškarci.

Posebno se zapaža, kako su istakli, da je migracija sa zapadnog Balkana u proteklih nekoliko godina naglo porasla.

"Do kraja 2018. godine su Albanija, BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Makedonija u ukupnom broju migranata zastupljeni sa skoro 25 odsto. U ovaj broj ubrojeni su oni koji su došli s namjerom zaposlenja", istaknuto je u dokumentu.

Ako je vjerovati ovim podacima, može se zaključiti da BiH predstavlja skoro trećinu svih novouseljenih u prošloj godini sa zapadnog Balkana u Njemačku.

Dodaju da je krajem 2015. godine ovaj broj predstavljao tek osam odsto ukupne useljeničke populacije u Njemačku, a sada samo BiH popunjava taj broj.

"Porast broja useljenika sa zapadnog Balkana može se objasniti time da su te zemlje 2014. godine proglašene sigurnim, što im je otežalo ulazak u Njemačku pod humanitarnim uslovima, a 2016. godine olakšan im je pristup njemačkom tržištu rada", navedeno je u dokumentu.

Oni podsjećaju na ono što smo mi u nekoliko navrata pisali, da je do 2020. godine usvojena nova regulativa koja omogućava zapošljavanje državljanima zemalja zapadnog Balkana po olakšanom postupku.

Kako i oni podsjećaju, državljani ovih zemalja koji imaju ponudu za posao za koji njemački poslodavci nisu mogli naći njemačke državljane mogu dobiti radnu vizu pod uslovom da u protekla 24 mjeseca nisu u Njemačkoj podnosili zahtjev za azil.

Takođe, "Nezavisne" su pisale da će uskoro na snagu stupiti novi useljenički zakon u Njemačkoj, koji će dodatno olakšati egzodus balkanskih radnika u tu zemlju.

Demograf Stevo Pašalić podsjeća da Njemačkoj već sada nedostaje 1,2 miliona radnika, a u EU ukupno 2,5 miliona radnika.

"Gdje će oni naći potrebne radnike? Očigledno je da će zemlje zapadnog Balkana imati sve veći problem", rekao je Pašalić.

On tvrdi da BiH već sada realno ima oko 3.240.000 ljudi odnosno 300.000 manje nego što je pokazao popis 2013. godine.

Takođe ističe da su zemlje poput Bugarske, Rumunije i Hrvatske, koje su postale članice EU, nakon toga dodatno zahvaćene trendovima depopulacije te da se slični trendovi mogu očekivati i za zemlje našeg regiona.

Procenat od ukupno useljenih u Njemačku Broj stanovnika
Indija 12 odsto 1,2 milijarde
Kina 9 odsto 1,4 milijarde
BiH 8 odsto 3,6 miliona
SAD 7 odsto 330 miliona

U Bosni i Hercegovini smo se godinama nakon rata nagledali spektakularnih (televizijskih) hapšenja i pravosudnih procesa, posebno onih takozvanih političkih, jer su u sudnice dovođeni neki od “kapitalaca” funkcionerske elite (Edhem Bičakčić, Dragan Čović, Nedžad Branković, braća Lijanović – Ivanković…). Ti procesi su vođeni, a i danas je tako, dva i po desetljeća nakon rata, pod egidom i imperativom “borbe protiv korupcije”, a što je tada i godinama koje su prolazile i prolaze izazivalo narodnu katarzu i trenutno divljenje zbog hronične slike o bh. društvu kao gnojnom čiru infektivno premreženom koruptivnom mafijom od mjesne zajednice do vrha države.

U međuvremenu dogodila se takozvana reforma pravosuđa u Bosni i Hercegovini, stanje se nije promijenilo i bh. društvo živi klimaks svojih uglavnom uzaludnih napora da od pravosudnog sistema načini čvrsti kompozitni stub države. Za mito i korupciju bio je optužen Dragan Čović, protiv Milorada Dodika se već godinama najavljuje podizanje optužnice, ali se to još nije dogodilo – kažu i da neće.

Zatvaranje jednog od najutjecajnijih i najmoćnih političara u povijesti moderne Hrvatske Ive Sanadera, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i premijera, nakon maratonskih sudskih procesa, koji su trajali 10 godina, otvora u tom kontekstu, ne samo na simboličkoj ravni, nego i u praktičnom smislu, pitanja kako u Bosni i Hercegovini nisu mogući ovakvi “hepiendi” i, da budemo malo zlobni, prema našim “političkim vitezovima”. U Bosni i Hercegovini su vremenom tužilačke istrage protiv “velikih riba” domaće političke scene misteriozno prekidane i bunkerirane, glavni državni tužioci prije vremena skidani sa utjecajnih pozicija, hapšenja “malih” i “velikih” funkcionera postali sprdnja i šega u javnosti, a sudski procesi protiv njih, vođeni “sigurnim” rukama “reformiranih” tužilaca i sudija, obični pozorišni komadi za briselske zvaničnike.

Možda ima smisla razmišljati i na slijedeći način: Sanader je optužen kad je Hrvatska bila na korak do ulaska u Evropsku uniju, pa hapšenje premijera neodoljivo potvrđuje da se ova zemlja bori protiv korupcije tako što je krenula od “glave ribe”. No, gdje je tu Bosna i Hercegovina, zemlja opsesivno okovana konstitutivnim kičem stranačkih oligarhija na vlasti i u platonovskoj špilji tobožnje pravne države?

Zašto u Bosni i Hercegovini nije moguće da njen premijer, predsjednik stranke ili parlamenta (ostavimo “sitne ribe” i “pokajnike” malo po strani) danas-sutra “guli krompir” u Zenici ili Foči? Zašto to nije moguće u zemlji u kojoj su građani sve siromašniji, a politički lideri milioneri? Zato – reći će vam i univerzitetski profesor, i vozač špedicije, i nana na pijaci – što su sudije i tužioci u Bosni i Hercegovini pod “političkom šapom”. Prije par godina je Srđan Blagovčanin, direktor Transparency Intrernationala Bosne i Hercegovine, izjavio da bi se u ovoj zemlji moglo dogoditi “više Sanadera nego u Hrvatskoj”, ali to je do danas pjesma za koju ne postoji notni tekst.

Edin Šarčević, profesor Pravnog fakulteta u Leipzigu i predsjednik Fondacije Centar za javno pravo, kaže da je procesuiranje Sanadera u uskoj stvarnoj ovisnost s članstvom Hrvatske u EU. Hrvatski sudovi i tuzilaštva su u pristupnom periodu, ističe Šarčević, privođeni standardima pravne države i odvajani od političke kontrole primjetnim i dinamičnim mjerama, tako da je upravo internacionalno civiliziranje nacionalnog pravnog sistema u Hrvatskoj pokazalo svoje pozitivne strane u uređenju pravosuđa.

“Sanader je došao kao primjetan rezultat depolitizacije pravosudne vlasti i uređivanja cijele države prema EU standardima. U Bosni i Hercegovini je vrlo kompleksna kontrola sudova i tuzilaštava i ona se ne može objasniti u jednoj rečenici. Uglavnom, neuređena država, s divljom naukom i nekontroliranom političkom klasom, s vrlo problematičnim radom regulatornog pravosudnog tijela i prestrašenim sudijama/tužiocima od digniteta, idealan je prostor za vladavinu prosječnosti, prodor diletanata i profitera. Pravosuđe ulazi u opis ovog fenomena i otvorilo mu se zadnjih nekoliko godina do nepodnošljivih razmjera”, konstatira Šarčević.

‘Grupa građana koji sebe nazivaju VSTV’

Advokat Adil Lozo, bivši ministar pravosuđa Srednjebosanskog kantona, kaže kako nema dilema oko činjenice da bh. pravosuđe nije u stanju procesuirati velike slučajeve zbog toga što je organizirano kao “patuljasto”, odnosno da je nedorečeno i “osakaćeno” načinom izbora sudija i tužilaca, da je finansijski ovisno od budžeta, koji kreira politika, do činjenice da su neka izvanredna zakonska rješenja za borbu protiv “visokog kriminala” godinama u ladicama. Lozo je mišljenja da sudije i tužioce treba imenovati i kontrolirati zakonodavna tijela, kao što je to slučaj u susjednim zemljama.

“Kod nas, međutim, imamo situaciju da se izdvojila grupa građana koji sebe nazivaju VSTV [Visoko sudsko i tužilačko vijeće], koji su se iščašili iz stvarnosti i života i kreiraju rad pravosuđa na teritoriji Bosne i Hercegovine, koji je štetan po pravni poredak, općenito iz razloga što se nisu u stanju organizirati na način da mogu procesuirati najteže i najveće slučajeve. Čini mi se da je osnovi problem u tome što u strukturi VSTV-a u imenovanjima i procesima, odnosno pokretanjima i završetku procesa, po osnovama disciplinske odgovornosti paralelno učestvuju sudije, tužioci i advokati. Dakle, imamo situaciju da sudije učestvuju u imenovanju tužioca, tužioci u imenovanju sudija, što je neprirodno i neprihvatljivo općenito za neovisno pravosuđe i čini mi se da su ovo rijetki ili potpuno nepoznati primjeri u svijetu”, ističe Lozo.

I profesor Šarčević osnovni problem vidi u VSTV-u, u personalnim rješenjima, sastavu i načinu vođenja ovog tijela.

“Dovoljno je konstatirati da se na mjesta sudija i tužilaca ne biraju najbolji, kako bismo shvatili razloge za dovođenje bh. pravosuđa u ulogu posmatrača socijalnog urušavanja i političkih lakeja. Pospremanje pravosuđa nije zadatak internacionalnih aktera, to je isključivo nacionalna nadležnost. Mislim da VSTV mora imati najznačajniju ulogu, zajedno sa sudijama koje u službi ne ovise više o eventualnim osvetničkim poduhvatima članova VSTV-a. Također, ministarstva pravosuđa i pravna nauka, dakle asistenti i profesori univerziteta, kao kritičko ogledalo, akteri su uređivanja pravosuđa. Nevladin sektor bi trebao imati ulogu informanata i javnog nadzora. Prilike su, međutim, takve da ni jedna od navedenih pretpostavki, prema mom misljenju, ne postoji”, zaključuje ovaj pravni stručnjak.

Za promašaje niko od tužilaca nije odgovorao

Advokat Ifet Feraget iz Sarajeva potvrđuje da između hrvatskog i bh. pravosuđa postoji značajna razlika, jer članstvo u EU podrazumijeva i prethodno ispunjavanje jednog od ključnih uvjeta koji se tiču pravosuđa, odnosno oblasti vladavine prava.

“Sve reforme u bh. pravosuđu su ostale bez rezultata jer trenutno na sceni imamo pravosuđe koje je pod direktnim utjecajem politike, i to preko VSTV-a, čije članove bira politika, iako se sve to odvija pod plaštom ili izgovorom da ih, ipak, bira struka. Osim toga, u VSTV-u ne sjede najbolji i najčasniji kadrovi, nego oni koji su podobni ili dobro politički uvezani, čast izuzecima”, kaže Feraget.

Smatra kako u bh. pravosuđu ne postoji odgovornost, jer, i pored čitavog niza namjerno upropaštenih istraga ili promašenih optužnica, zbog toga niko od tužilaca nije odgovorao.

“Bez intervencije međunarodne zajednice i reformiranja postojećeg sistema sasvim sigurno neće biti nikakvog napretka, a ako međunarodna zajednica propusti i sadašnju priliku kroz novu inicijativu za praćenje sistema vladavine prava u Bosni i Hercegovini (Rainhard Priebe, ekspert u oblasti vladavine prava), onda će biti sasvim jasno da međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini tolerira ovakvo stanje vladavine prava koje zemlju drži daleko od pristupnih pregovora i članstva u EU”, mišljenja je sarajevski advokat.

“Slučaj Sanader” i brojni slične hrvatske pravosudne “pokazne vježbe” (Polančec, Rončević, Čobanković…) nisu imali bh. reprize, kako zbog općeprihvaćene korupcijske klime u ovoj zemlji, tako i zbog, moguće je, političke blokade određenih zakonskih rješenja starih pet-šest godina, koje “vraća” sagovornik Lozo. On bh. pravosuđe naziva kvazipravosudnim sistemom, koje ne može procesuirati specijalne oblike kriminala i zato se uglavnom fokusira na opći kriminal.

Zašto su suspendirani federalni zakoni?

“[Entitet] Federacija Bosne i Hercegovine je pokušala 2013. Ili 2014. godine i donijela zakone da se neki oblici kriminala izuzmu iz nadležnosti kantonalnih sudova i tužilaštava i da se prenesu u nadležnost Vrhovnog suda i Tužilaštva Federacije, te da se formiraju posebna odjeljenja gdje bi Vrhovni sud Federacije, nakon dobro pripremljenih optužnica, odlučivao u prvom i drugom stepenu, tako da bismo, barem na entitetskom nivou, imali priliku uspostaviti ravnotežu u procesuiranju najtežih oblika krivičnih djela. Oni su, nažalost, i danas na snazi, ali su zaboravljeni i suspendirani na način da federalna vlada nikada nije u budžetu predvidjela sredstva za rad posebnih odjeljenja Tužilaštva i Vrhovnog suda Federacije”, kaže Lozo

Dodaje da sada imamo situaciju da su “oni koji su, na neki način, potencijalni predmet istraga i optuženja u situaciji da odlučuju kako će se kreirati budžet za pravosuđe.” Lozo zaključuje kako su sredstva vrlo snažan, indirektni utjecaj na rad pravosuđa te da pravosuđe svoju neovisnost može graditi i izgraditi samo onda kada bude imalo “vlastita” sredstva.

Ajna Bakrač-Jodanović, viši asistent na Pravnom fakultetu u Bihaću (prije nekoliko dana odbranila je doktorsku tezu na Pravnom fakultetu u Sarajevu) ističe kako je jedan od temeljnih izazova pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini u poslijeratnom periodu nedostatak nezavisnosti i u tom smislu “politički pedigre” pravosudnog aparata.

“Opća percepcija o zavisnosti u tom smislu javila se kao posljedica prethodnog političkog sistema i novonastalih nacionalnih stranaka. Iz tih razloga pravosudni sistem je pretrpio izvjesne reforme, s ciljem odvajanja nadležnosti i sprečavanja uplitanja politike u rad sudova te istovremenog unapređenja pitanja njegove nezavisnosti i jačanja efikasnosti i efektivnosti njegovog djelovanja. Bez obzira na pomenute reforme, pravosuđe u Bosni i Hercegovini i danas se suočava s problemima postojanja četiri sudske nadležnosti, s neusklađenim zakonskim okvirima, kao i evidentnom fragmentiranom institucionalnom strukturom”, kaže Bakrač-Jodanović.

I ona kao jedan od velikih izazova vidi u načinu finansiranja pravosudnih institucija, od čega posljedično ovisi efikasnost funkcioniranja cjelokupnog pravosudnog sektora.

‘Ovo je trenutna faza, od koje ima još gora’

“Da bi pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini mogao djelovati potpuno neovisno od političkog sistema, nužno je omogućiti njegovu finansijsku samostalnost, ali i transparentniji izbor nosilaca pravosudnih funkcija, bez uplitanja nacionalne pripadnosti kao vrijednosnog kriterija i davanje primarnog značaja rezultatima i struci. U tom smislu nužno je preuzeti i primjere dobre prakse u okviru pravosudnih sistema EU-a te se tako približavati integraciji u ovu cjelinu”, zaključuje Bakrač-Jodanović.

Advokati Lozo i Feraget ne dvoje da živimo u političkom “captured state”, gdje se uzajamno “ispomažu” pravosudni nosioci funkcija i politička elita, a ispašta cijelo društvo. Feraget smatra da međunarodna zajednica, jer oni sami nikada neće, mora natjerati bh. političare da “skinu šape” sa pravosuđa, uz “totalnu” reformu VSTV-a, kako bi se uspostavio stvarni sistem vladavine prava kakav postoji u zemljama EU-a. Lozo je mišljenja da “pospremanje” pravosuđa treba početi od zakonodavca.

“Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine treba izmijeniti Zakon o VSTV-u, promijeniti strukturu i sastav, razdvojiti na visoko sudsko vijeće i visoko tužilačko vijeće, da se odvoje sudije i tužioci u dvije grupacije, kako bi se smanjili ili spriječili uzajamni utjecaji u imenovanju tih osoba. U njihovom imenovanju trebalo bi učestvovati državno zakonodavno tijelo. Osim toga, na nivou Federacije Bosne i Hercegovine potrebno je da se predvide sredstva za početka rada posebnog odjela Vrhovnog suda Federacije i posebnog odjela Tužilaštva Federacije, gdje bi se vodili specijalni predmeti uz pomoć tri zakona koja su perfektno urađena i ne bi bilo problema da se kvalitetno primijene”, kaže Lozo.

“Rascjepkana i neuređena država i politička elita koja je osigurala prostor neodgovornosti stvorili su idealne uslove za pravosuđe koje ne smije otvarati postupke, ni suditi politički organiziranom kriminalu, nego puni normu krivićnim djelima ‘šumske krađe’ ili lošim presudama u upravnim sporovima. To je trenutna faza, od koje ima još gore”, konstatira Šarčević.

Na tragu njegove prilično pesimistične ocjene je i svježi američki izvještaj pod nazivom “Praćenje procesuiranja predmeta korupcije u Bosni i Hercegovini: Druga procjena” (u okviru projekta pod nazivom “Procjena potreba pravosuđa u procesuiranju korupcije kroz praćenje rada na krivičnim predmetima”, uz podršku Biroa za borbu protiv međunarodne trgovine drogom i provođenje zakona, pri Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a), koja se oslanja i nadovezuje na rad predstavljen u prvom izvještaju objavljenom u februaru 2018. godine. U njemu su predstavljene 24 preporuke za unapređenje odgovora pravosuđa na korupciju, na osnovu nalaza do kojih se došlo praćenjem i ocjenom 300 predmeta pred sudovima na svim nivoima nadležnosti u Bosni i Hercegovini tokom 2017. i 2018. godine.

(Ne samo) Politički ‘zarobljena država’

Između ostalog, u izvještaju se navodi da na rezultate rada pravosudnog sistema u pogledu produktivnosti tužilaštava i sudova, kapaciteta tužilaca i sudija u primjeni zakona i njihove efikasnosti u procesuiranju predmeta utječu ozbiljni problemi.

“Promjena ovakve situacije zahtijeva dugoročne korektivne napore i iskrenu političku spremnost. Političari i čelnici pravosudnih institucija moraju prepoznati činjenicu da je korupcija sveprisutna u Bosni i Hercegovini i da borba protiv ove društvene pošasti zahtijeva primjenu usklađene i sveobuhvatne strategije, kao i njihovu beskompromisnu posvećenost toj borbi još dugi niz godina”, naglasio je ambasador Bruce G. Berton, šef Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini.

Njegovoj procjeni pridružio se i Ambasador SAD-a u Sarajevu Eric Nelson, riječima kako građani Bosne i Hercegovine znaju da je korupcija jedan od najvećih problema koji pogađaju njihovu zemlju.

Od eurokonstatacija da je neefikasno sudstvo glavna smetnja u borbi protiv masovne institucionalne i političke korupcije u Bosni i Hercegovini do “bh. sanadera”, nažalost, i pored 25 godina iščekivanja kada će “doći ponedjeljak i početak pravne države”, još je dug put. Makadam. Valja u Bosni iu Hercegovini još dugo, čini se, gaziti preko gnojnih čireva bh. pravosudnog organizma u politički “zarobljenoj državi”.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH