Izdvojeno

Izdvojeno (4648)

Općinski sud Tuzla potvrdio je optužnicu Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona protiv Srđana Vukadinovića (63), nastanjen u Tuzli, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja i ovlašćenja.

U optužnici je navedeno da je Vukadinović od 2012. do oktobra 2016. godine, kao prodekan za nastavu i redovni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, iskoristio službeni položaj i pribavio sebi imovinsku korist u vidu isplate nepripadajućeg dijela plate.

Kršeći odredbe Ugovora o radu i relevantne odredbe podzakonskih propisa Univerziteta u Tuzli, svjestan i znajući da nikada nije tražio niti dobio odobrenje Senata za angažman na drugom univerzitetu ili fakultetu, sebi je omogućio izvođenje nastave i bio u stalnom radnom odnosu i na Univerzitetu u Tuzli i na Univerzitetu u Crnoj Gori. Naime, u vremenu kada je po rasporedu predavanja bio dužan održavati nastavu i provjeru znanja na Akademiji, u više navrata to nije činio, nego je boravio na teritoriji Crne Gore, te je zaposlenim u Akademiji davao netačne podatke da je redovno ispunjavao svoje obaveze i tako mu je neosnovano obraćunat i isplaćen nepripadajući dio plate za radne sate koje nije radio na Akademiji.

U optužnici je nadležnom sudu predloženo da se Vukadinoviću izrekne sigurnosna mjera zabrane obavljanja poziva, djelatnosti ili dužnosti profesora na pomenutoj Akademiji, kao i u svim drugim visokoškolskim ustanovama u BiH u periodu od pet godina, te da se od optuženog oduzme imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, saopćeno je iz Kantonalnog tužilaštva TK-a.

Rezultati su bazirani na osnovu podataka koje vodi IDDEEA na osnovu Zakona o prebivalištu. što znači zvanične izmjene prebivališta provedene kroz dokumente.Mi smo iz ovog pregleda uzeli odlaske u inostranstvo i situacija izgleda ovako: Ukupno je iz Federacije BiH zvanično otišlo 2699 građana, a najviše u Njemačku, Hrvatsku, Austriju i Sloveniju.

Iako su ovi podaci oslonjeni na isključivo jedan parametar odlaska ( zvanična odjava prebivališta), trend je veoma zabrinjavajući. Gotovo a svaka opština u Federaciji bilježi gubitak ljudi i to svakako nije dobro. Nezvanični brojevi još su dramatičniji.

Koksno-hemijski kombinat Lukavac, jedan od suosnivača lukavačkog GIKIL-a, odnosno nosilac državnog kapitala u ovoj fabrici, otišao je u stečaj. S obzirom na to da još stižu prijave povjerilaca, nije moguće precizirati u kolikim dugovima je KHK, ali pokretanjem stečajnog postupka sasvim je izvjesno da Vlada Tuzlanskog kantona, kao osnivač ovog preduzeća, više neće imati vlasnički udjel ni u KHK-u ni u lukavačkom GIKIL-u.

Radnici na birou

Podsjećamo, od 2004. godine KHK je imao samo šest radnika, dok su svi ostali radnici prebačeni na GIKIL. Nekoliko godina nije bilo problema u radu, međutim, od 2010. radnicima je prekinuta uplata doprinosa, a od 2014. nisu im isplaćivane ni plate. Problemi su nastali zbog činjenice da, iako KHK ima većinski kapital u GIKIL-u, oni nemaju svoje proizvodne pogone niti imovinu, zbog čega nisu imali ni prihode ni mogućnosti da zarade novac za plate.

Kako nam je kazao sada već bivši direktor KHK-a Zuhdija Hasanhodžić, pet radnika je na birou otkako je pokrenut stečajni postupak, dok je jedan zadržan da pomaže u poslovima za vrijeme stečaja.

- Mislim da sa prodajom KHK-a ne bi trebalo biti problema, jer osim nekretnina koje imamo i koje će se sigurno prodati, mi imamo i udio od 49 posto kapitala u GIKIL-u, što u stvarnosti iznosi oko 85 miliona KM. Međutim, sigurno se neće postići ta cijena, ali bi se to moglo prodati za četvrtinu vrijednosti, što bi osiguralo da se svim radnicima uveže staž i isplate potraživanja, istakao je Hasanhodžić.

Kako nezvanično saznajemo, upravo bi udio u GIKIL-u mogao predstavljati i najveću komplikaciju, s obzirom na to da nikada nije sa sigurnošću utvrđen iznos s kojim KHK učestvuje u toj fabrici. Pomenutih 85 miliona KM je ugovoreni iznos, s tim da GSHL, kao nosilac stranog kapitala, nikada nije faktički dostigao iznos od 51 posto udjela, pa je stvarni odnos snaga u GIKIL-u, a na osnovu uloženog kapitala, vjerovatno bliži odnosu 70 naprema 30 u korist KHK-a. Međutim, konačnu odluku o udjelu KHK-a i GSHL-a trebao je donijeti sud, ali do danas nema presude.

Jedna od bivših radnica koja u KHK-u nije dočekala punu penziju je Enida Hukić. Kako nam je kazala, otišla je u prijevremenu penziju, jer nije mogla ostati u KHK-u, gdje platu nije primila više od četiri godine.

- Morala sam otići u prijevremenu penziju, ali nadam se da ću uspjeti naplatiti potraživanja, koja sam već utužila i za koja imam presude. Ostale kolege su također tužile, ali nemaju uslove za penziju. Željela bih vjerovati da će im biti uvezan staž, ali ko to više može znati, ispričala nam je Hukić.

Skupljanje prijava

Koja je vrijednost KHK-a još nije poznato, a kolika će biti ukupna potraživanja bit će poznato već 20. maja, kada će se održati i prvo ispitno-izvještajno ročište.

- Još prikupljamo prijave potraživanja i identifikujemo imovinu, tako da ne znamo tačno s čim KHK sve raspolaže, potvrdio je stečajni upravnik Hajrudin Kunalić.

Iako bi radnici odlaskom KHK-a u stečaj mogli namiriti potraživanja, ono što stečaj donosi je i činjenica da Vlada TK-a ostaje bez još jedne državne firme. Ova vlada je imenovala upravu KHK-a od 2004. i sasvim sigurno odigrala veliku ulogu da izgubi milionski vrijedan udio u GIKIL-u.

PIŠE: Miren Aljić, Oslobođenje

Agencija za rad i zapošljavanje BiH informira sve zainteresirane kandidate koji, putem Agencije, apliciraju za poslove njegovatelja u SR Njemačkoj, da je sa njemačke strane došlo do izmjena u pravilima postupanja i uslovima koje kandidati moraju ispunjavati u proceduri zapošljavanja. Izmjene se odnose na priznavanje diploma stečenih prekvalifikacijom, te priznavanje certifikata o znanju njemačkog jezika.

– Na osnovu odluke Saveznog ministarstva za rad i socijalna pitanja SR Njemačke više se ne prihvataju diplome o završenoj medicinskoj školi za opći i pedijatrijski smjer, dobivene prekvalifikacijom bilo u državnoj ili privatnoj školi. Samim tim skrećemo pažnju kandidatima koji apliciraju putem Agencije za rad i zapošljavanje BiH za poslove njegovatelja u SR Njemačkoj, da je Centralni ured za posredovanje pri zapošljavanju stručne radne snage (ZAV) od februara 2019. počeo davati odbijenice za sve ovakve diplome, te više nije moguće zasnovati radni odnos kao njegovatelj sa diplomama stečenim prekvalifikacijom. Također, preporučujemo kandidatima da uz prijavu, osim odgovarajuće diplome dostave i svjedočanstva o svim završenim razredima srednje škole, prevedena na njemački jezik, rekao je direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH Muamer Bandić.

Što se tiče certifikata o poznavanju njemačkog jezika, Agencija je već obavijestila javnost da od 1. 6. 2019. godine Ambasada SR Njemačke u BiH prilikom podnošenja zahtjeva za radnu vizu do daljnjeg neće prihvatati ÖSD certifikate za koje je ispit položen izvan Republike Austrije, piše Oslobođenje.

– Zbog toga svi kandidati koji nakon 1.4.2019. godine svoje prijave predaju u Agenciju za rad i zapošljavanje BiH moraju imati certifikat o poznavanja njemačkog jezika usaglašen sa zahtjevima Ambasade SR Njemačke u BiH, saopštio je Bandić.

Ognjena Vranješa nema kraja. Nakon što je izbačen iz prve momčadi Anderlechta, a kasnije i reprezentacije Bosne i Hercegovine, ovaj bh. defenzivac sad je priveden na aerodromu u belgijskom gradu Charleroiju, pišu bh. mediji.

Po povratku iz Banje Luke tamošnja policija privela je Vranješa jer je ustanovljeno pri kontroli putovnice da mu je boravišna dozvola istekla, a s obzirom na to da se vodi kao strani državljanin, na kraju je bio primoran noć provesti u centru za ilegalne migrante u Steenokkerzeeju.

U zapisniku je odgovorni službenik naveo da je "zaustavljena osoba tvrdila da je igrač Anderlechta, ali da nije mogla pružiti nijedan dokaz za to", a prema procedurama policija ga je namjeravala iste noći deportirati u BiH. Ipak, kako letova u tom trenutku nije bilo, na kraju je Vranješ smješten u centar nedaleko od aerodroma iz kojeg je pušten već sljedeće jutro nakon što je riješena papirologija.

Podsjećamo, Vranješ je najprije ušao u sukob s navijačima BiH koje je nazvao bauštelcima, pa je istetovirao granice Republike Srpske, a zatim je ukrasio tijelo likom četničkog vojvode Momčila Đujića, ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Zadnji veliki skandal bila je bizarna afera sa srpskom pjevačicom Jelenom Karleušom. Sve to ga je na kraju ipak koštalo dresa reprezentacije.

Zbog incidentnog ponašanja Vranješ je izbačen i iz Anderlechta te će napustiti slavni belgijski klub već ovog ljeta. Za prvu momčad ne konkurira odavno, a nije mu više dopušteno igrati ni prijateljske utakmice.

Od početka sezone, Zavodu za javno zdravstvo Federacije BiH prijavljeno je ukupno 18 smrtnih slučajeva kod kojih je potvrđen virus gripe tip A.

"Kod tri pacijenta izoliran je podtip A(H3), kod 5 A(H1N1)pdm09, dok kod 10 pacijenata nije urađena subtipizacija. Pet slučajeva registrirano je u Kantonu Sarajevo, jedanaest u Tuzlanskom, i dva u Hercegovačko-neretvanskom kantonu", saopćeno je iz Zavoda.

U Federaciji BiH bilježi se niska aktivnost bolesti sličnih gripi, uz smanjenje aktivnosti u odnosu na prošlu sedmicu.

"U Referalnoj laboratoriji za gripu do sada je testirano ukupno 383 uzorka, od kojih je 144 pozitivno na virus gripe tip A, i to 77 uzoraka na podtip A(H3N2) i 67 na podtip A(H1N1)pdm09", naveli su iz Zavoda.

Do sada je prijavljeno ukupno 136 SARI slučajeva pozitivnih na virus gripe. SARI slučajevi pozitivni na virus gripe prisutni su u svim dobnim skupinama, najviše u skupini 25-64 i 65+.

Vucko i ratnici

Bombardovanje SR Jugoslavije koje je izveo NATO potpuno je slomilo srpski vojni potencijal i okončalo ratove devedesetih.

Iako je konkretan razlog intervencije Alijanse bilo zaustavljanje sistemskog nasilja nad etničkim Albancima na Kosovu, ono je bilo završna faza konsolidacije Zapada u rešavanju raspleta jugoslovenske krize. Pre toga, NATO je 1995. vojno angažovan i u BiH što je omogućilo potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Dvadeset godina nakon vazdušnih napada Alijanse protiv Srbije postavlja se pitanje: da li je intervencija NATO-a doprinela okončanju sukoba na prostoru bivše Jugoslavije? I da li je moguće da se NATO na Zapadnom Balkanu zbog sličnih razloga ponovo angažuje?

Obeshrabrujući zaključci

Tri decenije od početka krvavog raspada bivše Jugoslavije mogu se izvlačiti pojedini zaključci i oni su obeshrabrujući: iako je rat zaustavljen silom i pred Međunarodni tribunal su bili izvedeni ključni akteri krvave jugoslovenske drame, do pomirenja nije došlo ni među državama, ni među narodima.

Nije došlo ni do suočavanja sa prošlošću, a svakodnevno pumpanje priče o mogućnosti novih konflikata i obnovi starih neprijateljstava govori o tome da u regionu nije uspostavljen ni stabilan i trajni mir.

Šta više, na delu je svakodnevno sistemsko podrivanje autoriteta i presuda Međunarodnog tribunala. U javnom diskursu, posebno u slučaju Srbije i Hrvatske, dominantan je istorijski revizionizam Drugog svetskog rata koji se projektuje na ratove devedesetih, što na ovim prostorima ozbiljno ugrožava temelje evropskog antifašizma.

U Srbiji, BiH i Hrvatskoj na vlasti su nacionalističke elite koje se održavaju na šovinističkim pričama i mržnji, a rad nacionalnih sudova za ratne zločine koji su trebali da finalizuju ono što je započeo Međunarodni tribunal potpuno su sputani. Posebno u Srbiji.

Uopšte nema nikakvog optimizma u tome što su u Srbiji, koja je bila glavni agresor u ratovima devedesetih, na vlasti naslednici zločinačke politike Šešelja i Miloševića. Vučić i Dačić su Zapadu lažno obećali da će biti odani evropskim integracijama i konačno rešiti problem Kosova.

Kosovo je ponovo postalo ključna reč za stabilnost Zapadnog Balkana, a srpski nacionalisti iz redova vlasti i opozicije jednako najavljuju da su spremni ponovo da se bore da ga zadrže u svojim granicama.

Ali kako to uraditi bez ponavljanja istih krvavih zločina?

Stvari nazvati pravim imenom

Tu se nameće hipotetičko pitanje: da li je 1999. godine nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma stvari trebalo nazvati svojim pravim imenom i od agresora SR Jugoslavije i Slobodana Miloševića tražiti da se ispuni odmah sve ono na čemu su se potrošile postpetooktobarske vlasti – od isporučivanja vojnih zločinaca u Hag do priznavanja Kosova i svih zločina počinjenih od strane srpskih snaga bezbednosti uključujući i genocid u Srebrenici?

Da se sve to odigralo nekoliko decenija ranije, za vreme Hladnog rata, verovatno bi odgovor bio pozitivan. Međutim, na pragu XXI veka računalo se da su okupacija i prinuda nedemokratske metode i da nisu u skladu sa civilizacijskim dostignućima savremene Evrope.

A ispalo je paradoksalno, upravo je demokratizacija, uz pomoć prinude na primeru SR Nemačke i Japana nakon Drugog svetskog rata, dala željene rezultate koji očigledno nisu uspeli u modernom dobu.

Postoji još jedan važan paradoks, a to je da Srbija želi da se integriše u EU, ali da se ne učlani u NATO i da u tom procesu Alijansu smatra krvnim neprijateljem. Ova šizofrena situacija iz godine u godinu tiho eskalira.

Generalno na svaku godišnjicu bombardovanja većina medija u Srbiji u horu jednostrano izveštava prenoseći zvanične stavove državnog vrha: da se odigrala skoro ničim izazvana zločinačka agresija i da se Srbija za svoju slobodu samo herojski branila.

I ni jednom rečju se u tim izveštajima ne pominju masovne deportacije i zločini prema kosovskim Albancima koji su jako dobro definisani u Rezoluciji 1199 Saveta bezbednosti UN iz septembra 1998. koju nije blokirala Ruska Federacija – sadašnja velika saveznica Srbije.

U srpskom društvu odnos prema NATO-u ili izaziva agresivno protivljenje ili je potpuni tabu. Čak i oni koji su liberalno i proevropski orijentisani uglavnom će vam reći da je to nepravedna agresija koja uopšte nije bila neophodna.

Srbija ne samo da NATO smatra neprijateljem, već je ona veliki saveznik Rusije u borbi protiv širenja NATO-a na bivše socijalističke države. To je prošle godine potvrdio Vučić komentarišući slučaj Makedonije i aspiracije njenih lidera da se ta zemlja integriše u Alijansu.

Šta više, Srbija učestvuje u ruskom kreiranju nove arhitekture bezbednosti Evrope time što je proglasila vojnu neutralnost i kao posmatrač ušla u Organizaciju dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) koju predvodi Moskva, a koja je svojevrsni pandan NATO-u na postsovjetskom prostoru.

I ne samo da se niko od bivših socijalističkih država nije integrisao u EU na proruskoj politici, već su sve bivše komunističke države prvo postale članice Alijanse a tek onda EU. I to je nepisano pravilo. Nepisano pravilo poslednjih godina je i to da je članstvo u NATO-u svojevrsna privremena supstitucija za evropske integracije, posebno u slučaju Albanije, Crne Gore i Makedonije.

Sila kao univerzalni jezik

Kad jedna daleko jača i dobro naoružana vojna sila upotrebi ratnu mašineriju protiv daleko slabije stradaju nedužni civili, ratna razaranja su katastrofalna. To najbolje znaju građani Hrvatske, BiH i Kosova koji su bili sa druge strane topovskih cevi srpskih snaga bezbednosti.

Da li je onda sila univerzalan jezik za sva vremena? U svojoj knjizi „Moderno ratovanje“ general Vesli Klark piše da su tri godine svi njihovi pregovori sa Miloševićem i liderima bosanskih Srba bili uzaludni i tek kasnije su shvatili da oni u stvari razumeju jedino sirovi jezik vojne sile. Klark upečatljivo opisuje kako mu je nakon intervencije NATO u BiH i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Milošević čestitao:

„NATO je dobio ovaj rat... Vaše bombe i rakete, vaša visoka tehnologija nas je pobedila“, priseća se taj američki general i zaključuje da su srpski političari cenili, bili osetljivi i plašili se isključivo vojne nadmoći.

Ako je Milošević znao da će NATO i u slučaju Kosova upotrebiti silu, zašto je ušao u rat u kom je poraz bio neminovan? To pitanje bi se i sad moglo postaviti srpskim vlastima, a posebno opoziciji.

Ako na izborima ili u uličnim protestima i revoluciji opozicija dođe na vlast i prekine Briselske pregovore, a radikalni elementi opozicionog Saveza za Srbiju zatraže da se silom nastupi u „južnoj pokrajini“ ili ako vlasti Aleksandra Vučića i njegovog vojnog ministra Vulina reše da na neki način reaguju na severu Kosova – novi sukob sa NATO-om je neizbežan.

Srbija se nikad nije ogradila od zločinačke politike devedesetih i zato nacionalisti iz pokreta Dveri mogu ponovo da plasiraju mit o borbi za Kosovo, svesno zagovarajući staru politiku koja vodi prema zločinima i novim sukobima.

NATO nije trebao i neće okupirati Srbiju, ali Srbija sa takvom kontinuiranom politikom prema Kosovu, čitaj „teritorija bez albanskih građana“, neće ući u EU i nije joj takvoj tamo ni mesto.

Takvoj Srbiji mesto je u Evroazijskom ekonomskom savezu koji predvodi Rusija gde vlada autoritarizam, a međunacionalna pitanja se rešavaju isključivo silom i nasiljem. Upravo je članica tog saveza Jermenija pitanje slično kosovskom početkom devedesetih rešila uz podršku ruskih snaga bezbednosti proterujući iz te zemlje i Nagorno Karabaha više stotina hiljada Azera.

PIŠE: Boris Varga, AJB

mucke 1

Braća Čengić su tako na meni u svom objektu stavili čuvenu uzrečicu Del Boya iz istoimene serije “Mućke”: “Sljedeće godine u ovo doba bit ćemo milioneri”. U njihovom slučaju bi možda bilo preciznije reći: još samo tri ovakve subvencije iz budžeta i bit ćemo milioneri.

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine posebnu ljubav gaji prema ugostiteljskim objektima. U sarajevskoj čaršiji već je nadaleko poznato gdje se nalaze čuveni štabovi ove stranke. Oni naravno, nisu u zvaničnim institucijama i brojnim nekretninama koje je ova stranka prisvojila od Saveza komunista BiH, nego u sarajevskim kafanama, birtijama, rjeđu restoranima, gdje gotovo na dnevnoj osnovi, obavezno uz koju litru alkohola, tradicionalno možete zateći neke od vodećih lica SDP-a. 

Ipak, iako ljubav prema ugostiteljskim objektima ne jenjava, nova generacija SDP-ovaca pokazuje nešto drugačiji pristup od svojih prethodnika. Javnost u BiH prošle godine je sablaznila vijest da je tek osnovanoj firmi Tarika Čengića, rođenog brata generalnog sekretara ove stranke Irfana Čengića, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom 2018. isplatio nevjerovatnih 250.000 maraka poticaja. Sljedeće godine Fond je prema braći Čengić bio nešto skromniji, pa im je za razvoj biznisa isplatio samo 18.081 KM poticaja. 

Na razvoj kakvog “genijalnog” i “inovativnog” poslovnog poduhvata je potrošen njihov novac, građani su ubrzo mogli saznati. Naravno, nije se radilo o otvaranju firme koja se bavi informacionim tehnologijama ili bilo kakvom sofisticiranijem obliku poslovanja koji ima ogroman prinos. Braća Čengić svoj “skromni” dodijeljeni novac uložili u otvaranje ugostiteljskog objekta u kojem se može naći naći nadasve “širok” i orginalan izbor hrane poput sendviča sa sudžukom i pileće maslenice. Ipak, novina u odnosu na tradicionalne objekte u u vlasništvu SDP-ovaca je što u objektu Čengića, u skladu s njihovim uvjerenjima, se ne toči alkohol. Svom objektu dali su znakovit naziv “Mućke”, po čuvenoj BBC-ovj seriji o braći Trotter, sitnim varalicama iz Londona. Zlu ne trebalo, na cjenovniku ovog dvojca sarajevskih “Mućki”, naglašeno je da kupovinom njihovog sendviča sa sudžukom pomažete i zapošljavanje osoba s invalidnitetom.

Osim rođenog brata, Irfan Čengić se pobrinuo da zbrine i kumove, pa je tako novi ministar u novoj Vladi Kantona Sarajevo postao njegov vjenčani kum Malik Garibija. U novoj Vladi Garibiji društvo pravi još jedan SDP-ovac s ljubavlju prema ugostiteljstvu, Adnan Šteta koji je postavljen na mjesto ministra saobraćaja. Šteta je prije ovog imenovanja, u javnosti najpoznatiji bio kao direktor Velproa, firme u vlansištvu Agrokora. Iako su SDP-ovci medijske napise da se na ovoj poziciji Šteta nije proslavio s obzirom da je ova firma propala, nastojali demantovati tvrdnjom da je on imao više poslovnih poduhvata. Ispostavilo se da ostali Štetini poslovi, u duhu SDP-a, podrazmijevaju vlasništvo nad ugostiteljskom objektom “Prava priča” na Ilidži.
Tako u jeku ogromne finanijske krize u stranci, gdje SDP-ovi radnici već mjesecima ne primaju plate niti se plaćaju režije, prvaci ove stranke ostaju vjerni “velikim” i “kreativnim” poslovnim poduhvatima čiji su domet kafana i kafić. Kada imate pristup budžetu i vlastite stranačke kolege zaposlene u fondovima koja dodjeluju sredstva, onda je lako otvoriti svoju birtiju iz snova. Braća Čengić su tako na meni u svom objektu stavili čuvenu uzrečicu Del Boya iz istoimene serije “Mućke”: “Sljedeći godine u ovo doba bit ćemo milioneri”. U njihovom slučaju: još samo tri ovakve subvencije iz budžeta i bit ćemo milioneri.

Zastupnica Naše stranke Mirjana Marinković-Lepić podnijela je inicijativu za izmjene Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

Predloženom izmjenom člana 12. Poslovnika jasnije se definiše ostvarivanje prava na plaće i druge naknade, u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH.

“Postojeći tekst reguliše radno pravni statsus zaposlenog u Parlamentarnoj skupštini. Zaposleni ima pravo na plaću i druge naknade u skladu sa zakonom i odlukama Zajedničke komisije za administrativne poslove, a svi poslanici imaju pravo na poslanički paušal te naknadu određenih materijalnih troškova. Na ovaj način reguliše se pravo na plaću i naknade samo onih poslanika koji su u radnom odnosu, a izričito naglašava da pravo na paušal imaju i oni koji nemaju taj status. Predložena izmjena glasi: Poslanik ima pravo na plaću i druge naknade u skladu sa zakonom. Cilj je da se poslaničke naknade svedu u zakonski okvir, odnosno onemogući njihovo utvrđivanje internim aktima Zajedničke komisije za administrativne poslove. Ovo je prvi korak ka ukidanju paušala i ukidanju ovlaštenja Komisiji da raspolaže značajnim budžetskim sredstvima”, objasnila je Mirjana Marinković-Lepić.

Ovu inicijativu u prethodnom sazivu PS BiH podnijela jezastupnica Maja Gasal-Vražalica, no do isteka mandata nije razmatrana. Kako bi se procedura nastavila, preuzela ju je zastupnica Marinković-Lepić, s obzirom na to da je inicijativa u skladu s programskim načelima i predizbornim obećanjima Naše stranke.

Sa 45 odsto stanovništva koje je napustilo državu, Bosna i Hercegovina je na vrhu liste zemalja po procentu onih koji su otišli u odnosu na ukupan broj stanovnika. Slijede je Zelenortska ostrva i Albanija. Albaniju je do sada napustilo oko 40 odsto stanovnika, prema podacima iz 2017. godine.

Manje od četiri odsto svjetske populacije, međutim, ne živi u matičnoj državi.„Dosta se govori o eksploziji migranata, ali cifre govore drugačije”, kaže za BBC francuski demograf Žil Pizon.Pizon, istraživač saradnik u Nacionalnom institutu za demografska istraživanja u Parizu, autor je nove studije o globalnim migracijama. Jedan od glavnih zaključaka njegove studije je da postoji velika razlika između onoga što o migracijama pokazuju dostupni podaci i onoga što ljudi misle.Kao primjer, Pizon navodi migrantsku i izbjegličku krizu iz 2015. godine koju je pokrenuo građanski rat u Siriji.

Procenat imigranata u ukupnoj populaciji u određenim državama (Izvor: UN, 2017)

UAE 88,4

Singapur 46

Saudijska Arabija 37

Švajcarska 29,6

Australija 28,8

Kanada 21,5

Austrija 19

Sjedinjene Američke Države 15,1

Nemačka 14,8

Velika Britanija 13,4

Španija 12,8

Holandija 12,1

„Uprkos velikom obimu, naročito u Evropi, tokovi migranata od 2015. godine izazvani konfliktima na Bliskom Istoku, nisu značajno promijenili globalnu sliku međunarodnih migracija”, kaže Pizon.

„Ujedinjene nacije su procijenile da je u svijetu 2017. godine bilo 258 miliona migranata, što je samo mali dio svjetske populacije, odnosno oko 3,4 odsto.”

„Proporcionalno gledano, odnos imigranata i opšte populacije samo je malo porastao poslednjih decenija – prije 30 godina 1990. iznosio je 2,9 odsto, a 1965. godine 2,3 odsto. To se vjerovatno samo malo promijenilo u posljednjih sto godina”, dodaje.

Najviše ljudi koji su napustili matične države živi u Sjedinjenim Američkim Državama – 49,8 miliona ljudi, pokazuju podaci iz 2015. godine. Oni čine nešto više od 15 odsto stanovnika SAD-a.

Međutim, podaci pokazuju da najveći procenat imigranata u ukupnoj populaciji imaju Ujedinjeni Arapski Emirati – osam miliona imigranata čini više od 88 odsto stanovništva te zemlje. Ova država oslanja se na kvalifikovanu i nekvalifikovanu radnu snagu koja dolazi iz inostranstva.

Studija ističe i da se kretanje migranata na svjetskom nivou promijenilo tokom posljednjih deset godina.

Pizonovo istraživanje pokazuje da se danas ljudi uglavnom kreću sa juga na jug – odnosno ljudi rođeni u zemljama u razvoju se sele u druge zemlje u razvoju.

Tokom 2017. godine, njihov broj premašio je broj ljudi koji iz siromašnijih odlaze u bogatije zemlje. Tri evropske države su među prvih deset sa najvećim procentom imigranata: Švajcarska, Velika Britanija i Španija.

Studija pokazuje da je Španija relativno nova destinacija za one koji napuštaju zemlje porijekla. „Španija je bila država iz koje su ljudi odlazili sve do kraja 1980-ih godina. Sada je to država gde 13 odsto populacije čine imigranti, što je gotovo isto kao SAD”, ističe Pizon.

Ali, šta je sa zemljama koje ljudi masovno napuštaju?

Nije iznenađujuće da je Indija, jedna od najmnogoljudnijih zemalja na svijeta, na vrhu liste zemalja po broju onih koji su emigrirali. Oko 16 miliona Indijaca živi u inostranstvu – nešto više od jedan odsto stanovništva.

Indija 16,6 miliona

Meksiko 13 miliona

Rusija 10,6 miliona

Kina 10 miliona

Bangladeš 7,5 miliona

Sirija 6,9 miliona

Pakistan 6 miliona

Ukrajina 5,9 miliona

Filipini 5,7 miliona

Velika Britanija 4,9 miliona

Avganistan 4,8 miliona

Slijedi Meksiko sa 12.5 miliona ljudi, što znači da svaki deseti Meksikanac živi van matice.

Međutim, ova lista izgleda dosta drugačije kada se broj iseljenika uporedi sa ukupnim brojem stanovnika.

Pored Bosne i Hercegovine, države sa 3.5 miliona stanovnika od kojih skoro polovina živi van zemlje, na listi zemalja iz kojih je otišao najveći procenat ljudi su i Portugal, Bugarska, ali i Velika Britanija.

„Cilj studije nije bio da državama govori šta treba da rade kada su u pitanju njihove imigracione strategije, nego da predstavi širu sliku i različite perspektive”, kaže francuski akademik.

„Pitanje imigranata postalo je osjetljivo pitanje u nekoliko država i postoji mnogo neopravdanog straha.”

Pizonova studija pruža podatke i o zemljama koje su istovremeno i zemlje u koje se masovno dolazi, ali i odlazi. Jedan od primjera je Velika Britanija gde je pitanje imigranata odigralo značajnu ulogu tokom kampanje za Bregzit.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH