Izdvojeno

Izdvojeno (3396)

U Bosni i Hercegovini u porastu su žalbe potrošača, a uređenje države dovodi do toga da su građanima ugrožena i najosnovnija prava. Najveći broj potrošačkih žalbi u proteklim godinama odnosio se na ekonomske usluge od općeg interesa, koje ispunjavaju osnovne potrebe potrošača, poput žalbi na isporuku energije (struja, plin i grijanje) i vode, kao i telekomunikacionih usluga, kaže Tajma Tanović, pomoćnica ombudsmena za zaštitu potrošača u BiH. Pored navedenih, značajan broj žalbi odnosio se i na trgovinski sektor, odnosno osporavanje prava trgovca po osnovu reklamacije potrošača u slučaju nedostatka na proizvodu.

Umjesto da broj žalbi ide silaznom putanjom, primijećena je tendencija njihovog porasta. Ilustracije radi, samo u posljednja dva mjeseca dostignut je nivo od jedne trećine zaprimljenih žalbi u odnosu na prethodnu godinu.

Prava potrošača

Potrošači u BiH imaju pravo pristupa osnovnim robama i uslugama, pravo na sigurnost i zaštitu života i zdravlja, imaju pravo da budu informirani, pravo na izbor, te pravo da budu saslušani i zastupani, kaže Tanović. Također imaju pravo na naknadu štete, kao i pravo na život i rad u zdravoj životnoj okolini., dodaje.

Zbog toga Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača poziva sve potrošače da reagiraju kad im se učini da se njihova prava krše, jer oni imaju pravo na to.

“Predlažemo da se prije kupnje, odnosno zaključenja ugovora, dobro informišu o svim uslovima (reklamaciji, garanciji), zatim razmotre sve elemente, odnos cijene i kvaliteta proizvoda ili usluge, stvarne potrebe za istim, te u slučaju nejasnoća budu uporni i istraže sve elemente kako bi prije zaključenja ugovora ograničili elemente dvosmislenog oglašavanja”, kaže Tanović.

Jedan do glavnih uzorka kršenja prava potrošača je i sistem na kojem je država organizirana, a posebno je sporan odnos javnih preduzeća spram korisnika.

Komunalne usluge su regulirane gradskim, odnosno općinskim odlukama o komunalnim taksama, gdje građani nemaju mogućnost izbora drugih davaoca usluga, pojašnjava Tanović.

Monopolsko okruženje

U takvim uvjetima komunalne usluge odvijaju se u monopolskom okruženju, a nemogućnost raskida određenih ugovora, na primjer o pružanju usluge grijanja, predstavljaju primjer nepoštivanja osnovnih načela ugovornog prava o ravnopravnosti stranaka u obligaciono-pravnom odnosu.

“Kako je krug građana koji ove opće usluge koristi najširi i kako one spadaju u osnovne usluge, mišljenja smo da su ti oblici kršenja prava potrošača u BiH najalarmantniji”, dodaje.

Ono što građanima smeta jeste što je u velikom broju slučajeva odgovornost potrošača apsolutna, dok javna preduzeća takvih obaveza nemaju ili ih ne poštuju.

Sarajevska penzionerka Munira, koja ne želi da se njeno puno sazna zbog uvjeta u kojim živi, govori da čim primi penziju od 160 eura odmah poplaća sve komunalne režije, ali da bez obzira na to kompanije kojim plaća račune ne ispunjavaju svoje obaveze prema njoj. Ona ističe donedavni problem s redukcijama vode, ali i problem grijanjem, “koje pale i gase kako je njima volja, a ne kad treba i kad je zima, bez obzira što mi redovno plaćamo te račune”.

Ova penzionerka je čak dobila i poziv na sud jer je gradsko komunalno preduzeće zaduženo za odvoz smeća zagubilo njenu uplatnicu, iako ga je uredno platila. “A mislite li da nam neko kaže ‘izvini’ kad nema vode, kad ne radi grijanje, šta god?”, pita ona.

Prava i obaveze

Pomoćnica ombudsmana Tanović navodi da potrošači imaju pravo pristupa osnovnim roba i uslugama, kao i da budu konsultirani i predstavljani prilikom donošenja odluka koje ih se tiču, odnosno imaju pravo na kontinuiranu uslugu za naknadu koju izmiruju. Međutim, obraćanja građana vezano za redukcije u isporuci vode su pokazatelj kršenja prava potrošača u pristupu osnovnih roba, što je nezamislivo u drugim uređenim tržištima, napominje.

Jedna od aktuelnih žalbi u BiH jeste model plaćanje RTV takse, odnosno takse na uređaj. Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača je, u konkretnom slučaju, insistirala na jedinstvenoj primjeni i položaju svih sudionika uz napomenu da ne osporava plaćanje RTV takse kao takse, odnosno poreza na tv uređaj, ali insistira na ispostavi računa odvojeno od drugih usluga i taksi. Zajednički račun za RTV taksu i električnu energiju je jedna od češćih zamjerki građana, kao i činjenica da se RTV takse naplaćuju samo u određenim dijelovima države.

Osim komunalnih taksi, brojni građani se žale na zdravstvo. Penzionerka Munira govori da, iako joj se čitav radni vijek od plate odvajao iznos za obaveznu zdravstvenu zaštitu, kao i njenom suprugu, koji iza sebe ima 40 godina staža tokom koji je plaćao zdravstveno osiguranje, čeka šest mjeseci na ultrazvuk abdomena.

“Kako sam ja morala odmah platiti sve svoje obaveze, a sada moram toliko čekati? I ne znam ni hoću li dočekati te preglede”, kaže.

Stariji muškarac, također penzioner koji je odbio da bude imenovan, navodi i svoj slučaj, gdje je pet mjeseci čekao na snimanje žučne kese. Kako kaže, naredni mjesec ima zakazano snimanje srca, ali nije siguran da će ga dočekati. “Pomrijet ćemo dok dođemo na red”, dodaje vidno ljutiti penzioner.

Ugrožena prava

Sarajevski penzioneri dodaju da su ugrožena sva ljudska prava u državi, pa samim tim i prava potrošača. Za takvo stanje krive vlast “koja je upropastila državu”. Vidno iznervirani stariji muškarac, i dalje odbijajući da kaže ime, prisjeća se kako je “u Titinom vaktu” radnik i čovjek bio svetinja. Sva prava su se poštovala, svaki čovjek je bio zaštićen, što danas nije slučaj, kaže.

Prema njegovim riječima, stanje se i neće promijeniti dok su na vlasti nacionalne stranke i dok je važnije kako se ko zove, nego kakav je ko čovjek. “A od glave riba smrdi”, dodaje on.

Ono što ne ide na ruku potrošačima u BiH jeste to što je zakon o zaštiti potrošača zastario.

Činjenica da je sam zakon donesen prije više od deset godina dovoljno govori o potrebi za njegovom izmjenom, posebno ako se uzmu u obzir svakodnevne izmjene na tržištu roba i usluga, kaže Tanović.

Praveći paralelu, ona govori da je samim pristupanjem Evropskoj uniji susjedna Hrvatska stanje potrošača normativno stavila na jedan veći nivo u odnosu na BiH. Zemlje u susjedstvu također idu u pravcu unapređenja politike zaštite potrošača, ali problema u praksi i dalje ima, dodaje.

Da bi potrošači bili zaštićeniji treba uložiti dodatne napore na harmonizaciji potrošačke legislative, kao i informiranju i obrazovanju potrošača, budući da je samo obrazovan potrošač i zaštićen potrošač.

Na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, koja je postala pravi simbol rata protiv Bosne, vidi se Arkanov vojnik, pod punom ratnom spremom, kako čizmom udara u glavu mrtvu ženu koja leži na trotoaru. Fotografija je snimljena iz neposredne blizine, sa nekoliko metara udaljenosti. Dvojica vojnika stoje licem okrenuti prema kameri. U to vrijeme ulicama Bijeljine se kretala smrt i sve živo je bježalo da se sakrije. Otkud foto-reporter tako blizu, da snimi ono što će biti dovoljan dokaz za svaki sud na svijetu? Kako je došao i, što je još važnije, kako je otišao odatle, iz tog pakla, i odnio snimljeni materijal?

Amerikanac Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter koji je u Bijeljinu došao s Arkanovim ljudima. Njegove fotografije ubijanja na ulicama Bijeljine, a zatim i nekih drugih gradova u Bosni, objavili su svi važniji listovi u svijetu. Nešto kasnije su u Bijeljinu došli i odabrani novinari, dopisnici velikih listova i TV stanica. Neki od njih nisu napisali ono što se od njih očekivalo, pa su na početku rata protjerani iz Beograda. Zašto su dovedeni u Bijeljinu, kad se znalo da oni mogu biti svjedoci zločina nad civilima koje su počinili vojnici iz druge države?

Odgovor je jednostavan. Bijeljina je bila generalna proba rata. Milošević je htio da provjeri hoće li održati obećanje one velike sile koje su dale zeleno svjetlo za komadanje Bosne. Arkan je imao zadatak da kanališe zločin, da spriječi preveliko krvoproliće i ponudi svijetu dokaze da se vrše zločini nad civilima, ali u ograničenom obimu, u obimu koji neće isprovocirati reakciju, pogotovo ne vojnu intervenciju Zapada.

To je najlakše bilo napraviti upravo u Bijeljini, koju su u potpunosti držali SDS-ovci, u kojoj su sve pripreme za rat bile davno završene, u kojoj se tačno znalo ko od Bošnjaka ima čakiju, o pištolju da se i ne govori, u kojoj nije bilo ni najmanje opasnosti za bilo kojeg Srbina. Vojska, policija, teritorijalna odbrana, «naoružani narod», pogotovo u selima, sve strukture vlasti, sudstvo, sve firme i ustanove – sve je bilo u njihovim rukama.

Ostalo je samo da se presijeku veze s bosanskim medijima – i veliki, krvavi teatar mogao je da počne. Uloge su bile davno podijeljene, predstava uigrana, režija maestralna, a pripremljena je bila i publika. Nije manjkalo ni aplauza. A meni je najviše u sjećanju ostalo oduševljenje aktera i onih koji su se iz partera tiskali da i sami daju kakav doprinos, makar i minimalan, da i oni, opijeni, zapjevaju horsku pjesmu pobjede. Njihova pjesma još me ponekad budi iz sna i još me ispunjava teškim mirisom gađenja i stida.

Naslušali smo se tih prvih dana aprila (ali i kasnije) pjesama trijumfa sa talasa Radio-Bijeljine. «Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine», «Ko se s nama druži, život mu je duži», «Sprem'te se, sprem'te četnici»…. A naslušali smo se i propagandnih laži kojima su nas zasipali u ogromnim količinama Radio-Bijeljina, nove Semberske novine i mediji iz Beograda i Novog Sada, posebno državna televizija. Neke laži su bile toliko apsurdne, da je bilo prosto nevjerovatno kako niko na njih nije reagovao.

Najveća je, svakako, bila gromoglasna priča o borbama na ulicama Bijeljine, o «muslimanskim ekstremistima» koji su, pojačani «šiptarskim teroristima», «zelenim beretkama» i snajperistima nepoznatog porijekla, zauzeli vrhove munara i svih većih zgrada, ušančili se u Gradskom parku, gdje su čak i bunker iskopali, kako je iznio Milošević u Hagu (koga li su mogli pogoditi iz parka i kako su pobjegli?), ulogorili se u Bolnici, popeli se čak i na kran u centru grada, izvirali su iz zemlje i padali s neba, a da pri tome nikoga nisu ni ranili, ni ubili, niko od njih nije ubijen niti zarobljen, nikoga nisu pokazali novinarima i foto-reporterima, nikoga nisu izveli pred sud. Nestali su kao magla.

Čak ni snajperista koji je, kako su rekli, bio na munari Atik džamije, pedeset metara vazdušne linije od Štaba SDS-a u kojem su se nalazili arkanovci, nije uspio nikoga pogoditi. Pa, da se kamenjem bacao, neko bi morao imati razbijenu glavu! Ali, i on je nestao, poput ptice, bez traga. Pričali su kako su muslimanke nosile u dimijama municiju u Patkovaču. Kome u Patkovači? Pa, u tom srpskom selu bila je kasarna! A u Kasarni – srpska vojska. Kažu da su nekakvi «muslimanski ekstremisti» (zanimljivo je da niko od Srba nije proglašen ekstremistom) pucali sa silosa. Ali, ni oni nisu nikoga pogodili, niko ih nije vidio, a nestali su, mada je silos bio opkoljen. Odnio ih vjetar. Srpske vlasti nisu iznijele ni jedan jedini dokaz o bilo kakvim borbama, niti su imali za to potrebe. Cijela predstava je igrana zbog svijeta i zbog onih Srba koje je trebalo ubijediti u ispravnost svega što se čini i, još više, u ispravnost onoga što će tek biti učinjeno.

Istina je da su prvog dana aprila Bošnjaci u nekim dijelovima grada postavili improvizovane barikade od malih kontejnera za smeće, bojeći se onoga što je dolazilo. Na barikadama je bilo po nekoliko mladića, poneki od njih s pištoljem ili lovačkom puškom. Na drugoj strani stajala je pripremljena, uvježbama i do zuba naoružana sila kojoj bi svaki incident bio dobrodošao. Barikade su istog dana pale lako, kao kamen u vodu. Za iskusne ubice to je bila dječija igra.

Beogradska televizija je prikazala Arkana koji gostima iz Sarajeva, članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Fikretu Abdiću i Biljani Plavšić pokazuje specijalni snajper sa (zamislite) zelenom drškom, specijalno izrađen u Hrvatskoj za potrebe bijeljinskih «ekstremista». Ali, snajperista nigdje nije bilo. Predstava je upotpunjena kad je Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio Ljubiša Savić Mauzer, iznio ključni dokaz velike laži. Bio je to spisak ubijenih muslimanskih ekstremista, tih žestokih, teško naoružanih i na sve spremnih fanatika koji su bili tako opasni, da Srbima u Bijeljini, u borbi protiv njih, nisu bili dovoljni ni mnogobrojni policajci, ni vojska, ni teritorijalna odbrana, ni civilna zaštita, ni hiljade naoružanih ljudi po selima i u gradu, već su u pomoć pozvali Arkanove profesionalne ubice, da bi se odbranili. I kad su ti opasni ekstremisti pobijeni, mir je zavladao istoga časa.

Na tom spisku je ukupno 40 imena, sa sljedećim podacima:

Ziberi Ajruš, rođen 1968. godine; Maid Sinanović; Salko Nargalić Ćosa (1960.g.); Ešef Beganović (1960); Alija Mujkić (1927); Sead Krajnović, otac i dva sina Komšići: Mustafa, Rijad i Ado, Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti; Husein Dizdarević (1941); Sabit Arifović (1935); Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir; Husein Geljo (1933); Haso Imširović (1929); Feriz Karasuljić (1959); Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962) i unuk Damir Danović (1976); Antonija Ostojić (1926); Zvonko Lazarević (1972); maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić; Ivica Vrhovac (1945); Dževad Osmanović (1978); Dževad Jašarević (1956); Elmazi Mersim (1969); Muhamed Mulabdić ( 1964); Majda Izić (1929); Bego Šindrić (1942); Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Uz njih i: Milo Lukić, Mirjana Ilić i Radmila Novaković.

To su, dakle, ti strašni borci, «muslimanski ekstremisti» koji su zaprijetili da zauzmu Bijeljinu i pobiju sve Srbe. Ti mirni Albanci koje smo svi viđali kako vrijedno rade u buregdžinicama, te žene od 60 godina koje su se, kako kažu, verale na munare i krovove sa snajperima u rukama, ti stari ljudi koji su izvirivali kroz prozore ili iza taraba, pa ih pogodio metak. Poznavao sam porodicu Bišanović. U njihovu kuću su, vjerovatno na zahtjev nekog od komšija, kako se to i kasnije često dešavalo, upali arkanovci i odmah zapucali. Ubili su staru Biseru, njene dvije kćerke, 15-godišnjeg unuka i stanarku, Srpkinju, kroz zatvorena vrata kupatila. A zatim i psa. Valjda je lajao. Biserinog sina, koji je slučajno bio u susjednoj kući, spasio je sutradan komšija Srbin, kad su ga poveli. Poznavao sam mesara Redžepa Šabanovića. Imao je suviše veliku kuću, na koju je neko bacio oko. Starog Sabita je pogodio metak dok je gledao kako ubijaju dobre i mirne Komšiće. Dva brata Belkića su odveli u park i streljali ih. Poznavao sam Milu Lukića, koji je četnicima bio trn u oku, jer je bio brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka i čovjek koga su poštovali svi Bijeljinci. ). Lukići su bili poznati antifašisti, a Milo se dodatno zamjerio četnicima, jer nije dozvolio da sruše spomenik njegovom bratu. Uz njega su arkanovci ubili i očevice zločina – Antoniju Ostojić i mladića Zvonka Lazarevića, kome su nakon toga skinuli pantalone da vide je li obrezan. Kad se ispostavilo da nije, odmah je saopšteno da su ga ubili muslimani. Niko nije mislio o apsurdu – da su »muslimanski ekstremisti» ušli u opkoljenu Bijeljinu, da bi, pokraj svih arkanovaca, vojske, policije i rezervista ubili baš Milu Lukića, čovjeka od 70 godina, i nikog drugog.

Jedan mi je očevidac pričao kako je Šešelj savjetovao svoje bijeljinske sljedbenike: ako muslimani ne ubiju ni jednog Srbina, moraju ga ubiti oni, jer kako će se sve prikazati kao sukob, ako budu ginuli samo muslimani? Pa je stari Milo Lukić bio kao naručen. Arkanovci nisu znali ko je ko, ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći «rodoljubi» ili one koje su nasumice pogodili, poput Mire Ilić koju su pogodili na prozoru, ne znajući ko je ( objavilis u najprije da je ona Srpkinja, pa kad je utvrđeno da je Hrvatica, prestali su je pominjati

Znao sam i starog Gelju, i Majdu Izić koja je imala 72 godine… Spisak ubijenih «muslimanskih ekstremista» objavljen je u prvom broju SIM novina od 15 maja 1992. godine. Zapitao sam se stotinu puta: koliko je mojih sugrađana Srba stalo pred taj spisak, i zastidjelo se?

Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije BiH je u proteklih pet godina, u potrazi za boljim životom, napustilo više od 150.000, uglavnom mladih i obrazovanih bh. državljana.

Iako su zvanični podaci Zavoda za statistiku gotovo pet puta manji, odlazak mladih trebao bi biti poziv na akciju svih segmenata društva. Nažalost, globalne strategije na zaustavljanju odlaska bh. stanovnika u našoj zemlji još nema.

U namjeri da istražimo istinske razloge odlaska mladih, ovu priču, po stereotipu, ne počinjemo s jednim od njih.

"Pet godina ukazujemo da je 151.000 ljudi otišla iz BiH", kaže Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

"Odlaze čitave porodice. Odlaze čak i oni koji imaju posao. Nažalost, ne vide ovdje perspektivu", govori Bogić Bogićević, bivši političar.

Šta je, u stvari to što čini perspektivu za mlade ljude, to što bi im pomoglo da se odluče ostati u domovini? Po nekima u pitanju su, isključivo materijalni razlozi.

"Gdje su plaće od 400 do 500 maraka i normalno da traže bolju egzistenciju i idu iz BiH. Mi, koji smo u BiH, pogotovo apelujem na privrednike, da pruže radničkoj klasi bolje uslove za život", ističe Mirvet Bajraktarević, privrednik i predsjednik Gradske skupštine Doboj.

Odlazak mladih stručnjaka, posebno dobrih zanatlija, već rezultira povećanjem plaća u pojedinim sektorima. Jasno je da se sve veći broj stanovnika naše zemlje odlučuje za odlazak i zbog političke nesigurnosti i dugogodišnje agonije u kojoj se zemlja nalazi.

"Varilac tu zaradi 1.200 maraka. Zanimali smo se, je li. Tako da je sigurno jeftinije ostati ovdje za 1.200 maraka nego ići za plaćom 1.200, 1.300 eura", mišljenje je Fadila Novalića, premijera FBiH.

"Politička nestabilnost je takva da čim je takva politička nestabilnost teško je napraviti dobar privredni ambijent. S druge strane ima primjera i gdje se ljudi vraćaju", tvrdi Dragutin Škrebić, predsjednik Unije poslodavaca RS-a.

U domovinu se iz Italije, nakon što je diplomirala industrijski dizajn vratila Anja Rakić. Smatra da dobra plaća ne mora biti presudna kod donošenja odluke otići ili ostati.

"Uvijek smo tretirani kao stranci i ne možemo biti na istom nivou kao ostali, u većini slučajeva, naravno. Tako da mislim da neki naši stručni mladi ljudi mogu bolje da uspiju u regionu, u rodnom mjestu", kazala je Anja, diplomirana industrijska dizajnerica.

Najviše mladih Bosanaca i Hercegovaca zaputilo se u Njemačku, kao obećanu zemlju odakle upozoravaju na još jedan bh. apsurd gdje se ljudi, kažu, najviše hvale patriotizmom.

"Iz tog čistog patriotizma dijete mu, sa čitavom obitelji napušta zemlju i ide u strani svijet i u stranom svijetu bude građanin drugog reda, a otac mu se ovdje hvali da mu se dijete snašlo što je otišlo negdje u svijet", kategoričan je Josip Juratović, član Odbora za vanjsku politiku njemačkog Bundestaga.

Iz nevladinog sektora pokušavaju probuditi državu i nadležne pokrenuti na akciju.

"Mi smo poslali jedno urgentno pismo članovima Predsjedništva. Isto tako smo poslali parlamentarnim klubovima. Mi dobili nismo odgovor ni od koga", navodi Zukić.

Dok nadležni ćute, mladi, zbog pobrojanoga, i dalje, uprkos ljubavi prema zavičaju, odlaze u neki, po njima sretniji svijet.

Facebook se u petak našao u novim problemima nakon što je u javnost procurio interni dopis jednog od njegovih izvršnih direktora u kojem se zagovara bjesomučni rast kompanije, čak i po cijenu života korisnika.

Autor dopisa Endru Bosvort proslijedio je 2016. godine svojim kolegama post u kojem kaže: "Mi povezujemo ljude, i tačka. Zato je sve što radimo da podstaknemo rast kompanije opravdano."

Bosvort je dodao da posljedice povezivanja ljudi mogu da budu loše ako ih korisnici učine negativnim.

"Moguće je da to nekoga košta života, ako je ta osoba izložena nasilnicima. Takođe je moguće da neko pogine u terorističkom napadu koji je koordinisan preko naše mreže. Ali, mi i dalje povezujemo ljude", napisao je.

Glavni direktor Facebooka Mark Zakerberg izjavio je da se snažno protivi tom dopisu, ali je svog saradnika Bosvorta nazvao talentovanim liderom koji umije da kaže provokativne stvari.

"Ali, mi nikada nismo vjerovali da cilj opravdava sredstvo. Povezivanje ljudi samo po sebi nije dovoljno. Moramo da radimo na njihovom zbližavanju", rekao je Zakerberg.

Dva bivša zaposlenika Facebooka rekli su da je Bosvort u kompaniji poznat po svojoj "netaktičnosti" i da vatreno brani slobodu govora na Facebooku.

Bosvort se nedavno na Twitteru ogradio od svojih izjava, rekavši da se danas ne slaže sa tim postom, i da se nije slagao sa njim čak ni u vrijeme kad ga je pisao.

Bivši šahovski prvak svijeta i ruski opozicioni političar Gari Kasparov zatražio je diplomatski bojkot Svjetskog prvenstva u fudbalu koje se ove godine održava u Rusiji, prenosi danas dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung

"Uskratimo Putinu potvrdu i slavu do koje mu je toliko stalo i to tako da se zapadni diplomati drže podalje od Svjetskog prvenstva u fudbalu", zatražio je Kasparov u intervjuu za Frankfurter Allegemeine Zeitung.

Bivši šahovski prvak svijeta smatra da ovakvi međunarodni sportski događaji uz prisustvo svjetskih državnika Putinu daju legitimaciju za ekspanzionističku i agresivnu politiku.

„Putin je okupirao Krim u trenutku dok je još bio ohrabren Olimpijskim igrama u Sočiju. Ako mu na Svjetskom prvenstvu uskratimo ovakav uzlet i hranjenje samopouzdanja to neće biti samo simbolični čin.
Time će se Putinu dati do znanja da je svijet budan i da će se u budućnosti ruski napadi tolerisati samo na sportskom terenu“, rekao je Gari Kasparov.

Trenutno su Velika Britanija i Island, zbog napada na bivšeg agenta Sergeja Skripala u Londonu iza kojeg se naslućuje Rusija, najavile da neće slati diplomate na utakmice Svjetskog prvenstva u Rusiji a Australija razmatra ovakav potez.

Kasparav je rekao da je kao sportista protiv bojkota samog SP-a, ali da je u potpunosti za „bojkot režima“.

Katolici u cijelom svijetu danas slave Uskrs, najveći i najstariji kršćanski blagdan koji se slavi u spomen na Kristovo uskrsnuće, njegovu pobjedu nad smrću i nad grijehom.

U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs je korizma. Ona traje četrdeset dana i obilježena je mirovanjem, tišinom, kajanjem, postom i razmišljanjem o Kristovom životu, posebno o muci i smrti na križu. Sedmicu prije Uskrsa naziva se Velikom sedmicom. On je vrhunac korizme, a započinje Cvjetnicom, nedjeljom muke Gospodnje, kada se slavi Isusov ulazak u Jeruzalem. Tada se u crkvu nose grančice na balagoslov/posvetu.

Tokom cijele korizme naročito je intenzivirana pobožnost Križnoga puta koja se održava svakoga petka u večernjim satima, a u mnogim mjestima Križni put se u velikoj procesiji održava upravo na Veliki petak.

Središnji je dan Velikoge sedmice Veliki petak, dan na koji je Isus umro na križu. Veliki petak je kršćanski spomendan Isusove muke i smrti. Na Veliki petak, ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci. Post je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok.

Sam dan Uskrsa posebno je svečan i u obiteljima je obilježen bogatim trpezama, obvezno obojenim kuhanim jajima, što je posebna radost za mlade kada se natječe čije je jaje čvršće u običaju "tucanja" kuhanim kokošjim jajima. U nekim mjestima organizira se i pravo takmičenje odraslih u ovoj disciplini.

Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, često domaći kruh, te slastice.

Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i dr.

Blagdan Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme. Katolička crkva slavi Uskrs u prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca (uštap). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. marta i 25. aprila, to znači da blagdan Uskrsa može biti samo unutar tog vremena.

Porijeklo Uskrsa je u židovskom blagdanu Pashe pa su u katoličkoj liturgiji prisutni mnogi biblijski tekstovi koji podsjećaju na izlazak izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva i prelazak preko Crvenoga mora.

Golom Darka Todorovića u 22. minuti utakmice, Sloboda je na Tušnju povela protiv zeničkog Čelika i tu je prednost čuvala do 86. minute, kada je izjednačujuži pogodak postigao Nemanja Anđušić, a na kraju je susret završen podjelom bodova 1:1.Utakmica je za obje ekipe bila od izuzetne važnosti. Prvih dvadesetak minuta igralo se prilično „tvrdo“, bez izglednih prilika za gol.

U prvoj konkretnoj akciji, Miloš Mijić poslao je dugu loptu prema Todoroviću. Igrači Čelika loše su reagovali, a mladi reprezentativac iz drugog pokušaja zatresao je mrežu golmana Ratka Dujkovića. Čuvar Čelikove mreže odbranio je prvi udarac Todorovića, ali je odbijenu loptu tuzlanski nogometaš glavom poslao u nebranjenu mrežu – 1:0.Nešto poslije Tuzlaci su tražili kazneni udarac nakon što je u 16-ercu Zeničana oboren Todorović, ali je sudac Tomislav Čuić iz Tomislavgrada samo pokazao da se igra nastavi.

U drugom poluvremenu igrači Čelika pokušali su agresivnijom igrom doći do poravnanja rezultata. Najbolju priliku za to imao je Hrustan Kadrić u 69. minuti, ali je golman domaćih Azir Muminović izvrsno odbranio udarac.Pritisak igrača Čelika urodio je plodom u 86. minuti kada je Anđušić postigao gol koji daje nadu Zeničanima da mogu u narednih sedam utakmica izbjeći ispadanje u niži rang takmičenja, mada imaju osam bodova manje od Slobode.

Tabela:

1. ŽELJEZNIČAR 25 18 3 4 43:20 57
2. ZRINJSKI 25 16 5 4 44:22 53
3. ŠIROKI BRIJEG 25 14 5 6 38:17 47
4. SARAJEVO 24 12 4 8 44:21 40
5. KRUPA 24 9 9 6 29:24 36
6. RADNIK 25 10 6 9 24:27 36

Liga za opstanak:

Borac – Vitez 1:0
Gošk – Mladost 2:0
Sloboda – Čelik 1:1

Tabela:

1. MLADOST 25 9 8 8 32:30 35
2. BORAC 25 8 6 11 15:24 30
3. GOŠK 25 8 4 13 24:32 28
4. SLOBODA 25 6 8 11 22:26 26
5. ČELIK 25 5 3 17 20:55 18
6. VITEZ 25 1 5 19 9:46 8

Bez nacionalnog plana usvajanja pravne stečevine BiH ne može postati članica EU, upozoreno je iz Delegacije EU u BiH.

Naime, kako su rekli, svaka država koja teži da postane članica EU mora usvojiti program integracija u EU.

"To je dokument koji će potvrditi opredijeljenost i omogućiti pravilno upravljanje i praćenje procesa reformi", rekla je "Nezavisnim" Jamila Milović-Halilović, portparol Delegacije EU.

Iako BiH ne može bez nacionalnog plana u EU, već deset godina institucije BiH nisu uspjele da postignu dogovor o njegovom usvajanju.

I iz odgovora na upitnik EU vidljivo je da BiH zasad nema ni konkretan plan kako ovu obavezu ispuniti.

"BiH nema usvojen nacionalni plan za usvajanje pravne stečevine EU, kao ni sličan dokument koji sadrži sveobuhvatan program usklađivanja domaćeg zakonodavstva s pravnom tekovinom EU", naveli su predstavnici institucija BiH u odgovoru na evropski upitnik.

RS ima plan integrisanja, FBiH ne
Iz upitnika je vidljivo da ni u FBiH ne postoji dokument koji sadrži entiteski plan integrisanja. RS je jedina koja takav plan ima, s tim da, kako je navedeno iz odgovora Vlade RS na upitnik, RS ne iskazuje troškove prilagođavanja zakonodavstva RS sa pravnom stečevinom EU, što bi trebalo da bude sastavni dio plana.

"U RS je akcioni plan usklađivanja zakonodavstva RS sa pravnom tekovinom EU i pravnim aktima Savjeta Evrope, koji se donosi na godišnjem nivou, u skladu s godišnjim zakonodavnim planom programa rada Vlade RS", odgovoreno je iz Vlade RS.

Iz Delegacije, pak, kažu da se BiH potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU iz 2008. godine obavezala da razvije i sprovede program usklađivanja zakonodavstva BiH sa zakonodavstvom EU, i to u članu 70, a koji se obično naziva "Nacionalni program za integraciju".

Milović-Halilovićev: SSP jasno definiše neposredne prioritete
"SSP jasno definiše neposredne prioritete za usklađivanje zakonodavstva: pravna stečevina unutrašnjeg tržišta i drugih oblasti vezanih za trgovinu. Nakon toga, uslijediće usklađivanje zakonodavstva BiH sa čitavom pravnom stečevinom EU. Trenutno se usklađivanje zakonodavstva rješava na ad hok osnovi, što znači da BiH rizikuje da zaostane za svojim susjedima", upozorila je Milović-Halilovićeva.

Lejla Ramić-Mesihović, direktorica Vanjskopolitičke inicijative BiH, kaže da je Direkcija za evropske integracije BiH obavila sve tehničke i informatičke pripreme da ovaj plan bude usvojen. Ona pojašnjava da je plan integrisanja tabela iz koje se vidi koji nivo vlasti mora izvršiti koju obavezu do kojeg vremenskog roka.

"Sve što nam je potrebno da bismo imali ovaj jako važan instrument za dalji proces integrisanja je politička volja i saglasnost. Znam da su određene političke strukture dovodile u pitanje u korelaciju koordinacijski mehanizam i njegovo usvajanje i strukturiranje s ovim programom. To nije nešto što je povezano. Koordinacijski mehanizam je kanal za donošenje odluka s vlastitim protokolima koje su mu dodijelili oni koji učestvuju u njemu, a plan integrisanja je alatka koja treba da omogući svim tim dijelovima vlasti da usvoje svoje obaveze unutar rokova koji su jako bitni kako bi cijeli proces integrisanja išao svojim tokom", zaključuje ona.

Za sada nepoznati napadač ispalio je, oko ponoći, zolju na zgradu Euroherca na istočnom tranzitu u Banjaluci, javlja novinar Nezavisnih novina sa lica mjesta.

Na mjestu događaja nalazi se više policijskih patrola, a područje oko zgrade je blokirano. Brojni okupljeni mještani tvrde da je u momentima eksplozije u zgradi bio radnik obezbjeđenja, koji nije povrijeđen.

Uviđaj će, kako javlja novinar "Nezavisnih", najvjerovatnie trajati duže vrijeme.

Opasnosti nema, jer nije došlo do požara,

Veći broj policajaca, u 1 sat nakon ponoći, pridružio se kolegama gdje je zolja pronađena, da bi se tu obavio uviđaj.

Zolja je nađena nedaleko od zgrade odnosno u naselju sa suprotne strane tranzitnog puta,

Širom grada, kako saznajemo, policija traga za napadačem ili više njih.

"Mislio sam da je plinska boca. Kao žešća granata. Baš je tako odjeklnulo", priča za Nezavisne jedan mještanin.

Saobraćaj na istočnom tranzitu je obustavljen.

Bošnjački, srpski ili hrvatski član Predsjedništva BiH. Ili ni jedno. Nedavno sa stranice Predsjedništva BiH izbrisana odrednica član iz reda bošnjačkog naroda. U BiH se često za određene nivoe vlasti koriste pogrešni prefiksi. Nekada u neznanju, a nekada namjerno piše N1...

Službena stranica Predsjedništva BiH i tri definicije članova kolektivnog organa države. Bakir Izetbegović od člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, odnedavno postao samo član, osim što je po rotaciji i predsjedavajući. Dragan Čović je hrvatski član Predsjedništva, Mladen Ivanić, član Predsjedništva iz RS. Prema Ustavu BiH u Predsjedništvo se biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije i jedan Srbin iz RS i to je ono što ih definira kao članove.

“Mi nemamo Ustav objavljen u Službenom glasilu BiH tako da je moguće u nekim prevodima, jer je zvaničan tekst na engleskom jeziku, da se u različitim prevodima mogu naći različite definicije. Mada mislim u tom kontekstu da se Predsjedništvo definira kao jedan iz reda bošnjačkog naroda, drugi iz reda hrvatskog treći iz reda srpskog doslovce ne mogu naći ni u jednom prevodu u smislu sastava Predsjedništva”, podjeća Nurko Pobrić, pravni ekspert.

Odredenica iz reda bošnjačkog naroda izbrisana je nedavno iza imena svih Bošnjaka. Zbog čega, zvaničnog odgovora nema, nezvanično kazali su nam kako za to nema potrebe - jednom kada se kao pripadanik odredjenog naroda izabere, član Predsjedništva ostaje samo to.

“Ne razumijem taj potez. Nekako, on mi ide na ruku ovim etničkim strankama iz RS ili hrvatskog naroda, oni će to protumačiti kao težnu da onaj koji je biran iz bošnjačkog naroda da predstavlja sve građane. No nemojmo zaboraviti da se radi o partiji koja je etnički profilisna. Zato očekujem negativne reakcije”, upozorava Zlatiborka Popov-Momčilović, profesorica na Filozofskom fakuletu iz Istočnog Sarajeva.

No za razliku od člana Predsjdništva BiH ili pak člana iz RS, koji su ustavno usklađeni, definicija “Hrvatski član Predsjedništava” je za neke pravnike upitna jer se on definiše kao predstavnik naroda kojeg biraju Hrvati, a ne pripadnik hrvatskog naroda.

U teoriji nije bitno što stoji na stranici, ulaznim vratima, memorandumu ili pak saopštenjima, bitan je Ustav, a on se ponovno različito tumači. No ovo nije ni prvi ni posljednji put.

Ponekad zbog neznanja, često s namjerom, državne institucije proglašavaju se zajedničkim institucijama BiH, RS državom, kantoni županijom...

U odnosu na Predsjedništvo ili zajedničke institucije, pojam županije Ustavni sud BiH presudio je neustavnom još prije 17 godina, no svejedno se koristi u svakodnevnom životu.

Za razliku od kantona koji su teritorijalne političke jedinice sa kvantumom državnih nadležnosti, pojam županije označavaju jedinice lokalne samouprave ili prevedeno županija i kanton jednostavno nisu isto i nemaju nikakve veze sa jezikom.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH