Izdvojeno

Izdvojeno (2581)

Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona trebalo bi biti primjer u borbi protiv nepotizma i političke korupcije. No, na posljednjem konkursu za prijem namještenika zaposleni su sinovi visokopozicioniranih službenika MUP-a i kantonalnih zastupnika, te bliski rođaci članova Vlade. Premijer se usprotivio netransparentnom zapošljavanju, pa mu zbog toga, kako nezvanično saznajemo, prijeti smjena.

Na posljednjem konkursu za prijem namještenika zaposleni su sinovi pojedinih kantonalnih zastupnika i visokopozicioniranih službenika MUP-a, među kojima je i sin predsjednika Sindikata MUP-a Dževada Velagića. Velagić je odbio da govori o tome, no ministar industrije Srđan Mićanović kratko je komentarisao zapošljavanje svog brata na poziciju višeg referenta u Odjeljenju za administraciju u PU Tuzla. Tvrdi da ništa ne zna.

Premijer Bego Gutić također tvrdi da ništa ne zna: «Nisam informisan o tome. Trebate pitati ministra unutrašnjih poslova, on odgovara za rad ministarstva. Ne znam o čemu je riječ».

I pitali smo. Ali, ministar unutrašnjih poslova Husein Topčagić ne želi pred naše kamere.

Upravo je netransparentno zapošljavanje bilo kap koja je prelila čašu, pa je zaustavljen prijem novih 100 policajaca. Sve je trebalo biti završeno polovinom godine. Međutim, zbog unutarstranačkih neslaganja i sukoba na relaciji premijera i ministra unutrašnjih poslova, konkurs je odgođen.

«Nismo odbili zahtjev. Tražili smo da se uradi jedna realna analiza stvarnih kadrovskih potreba u MUP-u», kazao je Gutić.

Dževad Hadžić, iz skupštineske Komisije za borbu protiv korupcije, navodi kako je očigledno da nije dogovorena podjela oko pozicija, podjela oko učešća u broju onih koji će biti primljeni što u prilog govori činjenici da se taj proces ne odvija na transparentan način.

Ovo je jedan od problema funkcionisanja kantonalne vlasti, zbog kojih bi već u srijedu Kantonalni odbor SDA, čiji je potpredsjednik ministar Husein Topčagić, mogao donijeti odluku o nepovjerenju premijeru Gutiću, čiju smjenu, kako nezvanično saznajemo, spremaju predsjednik Kantonalnog odbora SDA Mirsad Kukić i predsjednik Skupštine TK-a Senad Alić.

Pišući za jedan od najčitanijih američkih informativnih portala, The Hill, tekst pod naslovom "Zašto bi Balkan mogao biti prvi spoljnopolitički test Trampove administracije", Mark Džonson (Marc C. Johnson) piše kako je slušao američkog oficira koji objašnjava kako je glavna teškoća američke vlade u razumijevanju Balkana u stvari – vremenska razlika: "Na primjer, recimo da je u Pentagonu podne. Ono što morate razumjeti je da je na Kosovu 1389." – rekao je taj oficir, sugerišući kako su sve napetosti na Balkanu, unutar i između balkanskih država, opterećene bremenom istorije i njenih nepomirljivo različitih interpretacija.

Imao sam prilike da više puta razgovaram s ključnim američkim pregovaračima u traženju mirnog rješenja u godinama raspada Jugoslavije – od posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Zimermana (Warren Zimmerman) preko glavnog posrednika u postizanju dejtonskog sporazuma Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) do američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (Peter Galbraith) – i svi su oni bili u prilici da u različitim kontekstima slušaju lekcije iz istorije kojima su balkanski gospodari rata pravdali vlastitu ulogu i gotovo svetu dužnost da rade to što su radili, uključujući i neke od najstrašnijih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata.

U njihovim sjećanjima, koja su zabilježena i u knjigama i brojnim studijama i intervjuima, jugoslovenski sunovrat počinje baš sa 1389, odnosno obilježavanjem 600. godišnjice bitke na Kosovu, kad je srpski vođa Slobodan Milošević zaprijetio: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene".

Zimerman je u susretima s Radovanom Karadžićem, kojeg je prvi put sreo uoči "prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini 1990, stekao dva dominantna utiska: prvo da je bio opsjednut temama nasilja i da su riječi kao "rat", "genocid", "uništenje" i "pakao" bile česte u njegovom rječniku i da je vidio svijet u sukobima u kojem su Srbi vječite žrtve; i drugo – da je insistirao kako Srbi treba da kontrolišu najveći dio bosanske teritorije, a kad mu je Zimerman ukazao da oni predstavljaju jedva trećinu stanovništva odgovorio je: "Moraju se računati i srpski grobovi".

"Vremenska razlika od 600 godina" vodila je i generala Ratka Mladića u srebrenički genocid kad je u "pobjedničkom zanosu" pred kamerama rekao: "Poklanjamo ovaj grad srpskom narodu. I napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru".

Kao što je simbolično počeo s Kosovom, raspad Jugoslavije je tu i kulminirao.

Holbruk je u Bijelom dvoru na Dedinju u posljednjem susretu s Miloševićem saopštio američki ultimatum: ili će prihvatiti mirovni sporazum, koji podrazumijeva i međunarodne snage na Kosovu, ili će uslijediti bombardovanje NATO-a. Milošević je to odbio. Holbruk ga je pitao: "Je li vam apsolutno jasno šta će se desiti kad mi odemo?". "Da, vi ćete nas bombardovati".

Dva dana kasnije, 24. marta 1999, bačene su prve bombe NATO-a na Srbiju u kampanji vazdušnih udara koja će potrajati do 10. juna.

A kako je u mitovima prošlosti sve do našeg vremena propušteno da se u naučnim ustanovama proučava i dokumentuje, u javnosti debatuje i preispituje patriotska verzija davne i skorije prošlosti, i sada se – uporedo s javnim opredjeljenjem Srbije za pripadanje Evropi – reprodukuju nesporazumi sa svijetom, od provokacije s vozomposlanim iz Srbije na Kosovo s porukom na dvadeset i jednom jeziku "Kosovo je Srbija" do najnovijih zahtjeva za izvinjenje Evropske unije zbog stava iz Brisela da osnovi nezavisnosti Kosova i Katalonije nisu uporedivi. U zvaničnom Beogradu to je uvrijeđeno protumačeno kao poruka da Srbija nema ista prava kao Španija.

Da se nešto svestranije i saosjećajnije pratila državna represija na Kosovu krajem osamdesetih i jednostrana promjena Ustava Jugoslavije u kojoj je Albancima uskraćena ustavna jednakost i da je javnost u Srbiji bila upoznata s masovnim grobnicama i progonom Albanaca s Kosova koji su prethodili bombardovanju, bila bi jasnija i razlika između razloga za nezavisnost u jednom i drugom slučaju.

Loša prošlost, ili njene zloćudne interpretacije, opterećuju odnose i unutar i između drugih država nastalih raspadom Jugoslavije.

U Hrvatskoj se to manifestuje oživljavanjem ustaštva i pritiscima iz vrhova hrvatske države na Haški tribunal u vezi s predstojećom pravosnažnom presudom ratnom vodstvu "Herceg-Bosne" kako bi se izbjegla kvalifikacija o "udruženom zločinačkom poduhvatu" koja bi mogla uključivati i odgovornost Hrvatske.

U Bosni i Hercegovini, bošnjačka vladajuća stranka dugo se predstavljala kao čuvar njenih multietničkih vrijednosti, ali je vremenom gubila kredibilitet odbijanjem da pravno procesuira zlodjela stranih "ratnika džihada" u ratu devedesetih, povicima bivšeg vjerskog poglavara kako je "Turska vazda bila naša mati, tako je bilo i tako će ostati", imitiranjem islamistički inspirisanih javnih protesta protiv "danskih karikatura" sa spaljivanjem zastava prijateljskih evropskih zemalja u Sarajevu, davanje naziva javnim objektima po fašističkim simpatizerima i propagandistima.

Nekako po uzoru na onaj poslovični govor u kojem Alija Izetbegović, odbijajući kritike da želi islamsku državu, pita gomilu: "A hoćemo li mi islamsku državu?". "Hoćemo", odgovara masa. "Nećemo", kaže Izetbegović. "Nećemo", kaže sada gomila.

Oleksandr Aleksandrovič, ukrajinski ambasador u Srbiji, kaže za Blic da je objavljivanje identiteta Srba koji ratuju u Putinovoj plaćeničkoj vojsci “Vagner”, odgovor ukrajinskg državnog vrha na “odsustvo bilo kakve reakcije Vlade Srbije”.

“Blic” je prvi objavio inicijale i fotografije nekoliko državljana Srbije koji ratuju na strani proruskih pobunjenika na istoku Ukrajine. U pitanju su šestorica Srba, a ukrajinska bezbjednosna služba (SBU) objavila je kompletne njihove podatke uključujući ime i prezime, datum i mesto rođenja, broj pasoša i necenzurisane fotografije. Prema riječima ambasadora Aleksandroviča, u pitanju je tek početak, odnosno da će Ukrajina nastaviti da objavljuje podatke srpskih plaćenika kojih, prema njihovim procjenama, u Donbasu ratuje oko 300.

– Važno je to što je ta informacija bila zvanično poslata srpskom tužilaštvu još ranije. Imate zakone protiv svakakvih plaćenika u svakoj zemlji, ali dosad nijedan nije bio osuđen. Dakle, ovo objavljivanje je naša reakcija na odsustvo rekacije Vlade Srbije – rekao je ambasador za “Blic”.

Za sada su objavljeni podaci o A.M. (25), rodom iz Valjeva, D.M. (49) iz Šapca, D.L. (38) iz Tuzle (BiH), Z.P. (26) iz Valjeva, N.S. (44) iz Doboja (BiH) i D.S. (37) iz Banovića (BiH).

Ukrajinski ambasador dodao je da mu je veoma žao zbog učešća Srba u konfliktu na istoku njihove zemlje.- Meni kao ambasadoru je veoma žao da toliki broj Srba ratuje protiv Ukrajinaca koji vam nisu ništa loše nikad učinili. Ipak, ne vjerujem da čak i ovaj broj reprezentuje čitav srpski narod. u Srbiji postoji zakon da svaki plaćenik koji se bori u drugoj zemlji mora da bude kažnjen. Nažalost, još nisam čuo ni za jedan slučaj da se to desilo u Srbiji, da je neko kažnjen zbog ratovanja u Ukrajini. Primjera radi, jedan Britanac dobio je pet godina zatvora – dodao je ambasador.

Govoreći o trenutnom stanju na istoku zemlje, ambasador kaže da se ono nije bitno promijenilo uprkos svim dosadašnjim pregovorima uključujući i posljednji održan u Beogradu.- Mi se u Ukrajini nadamo da će Amerika dati dodatni implus, uz ove pregovore Surkova i Volekra, za rješavanje problema. To je samo još jedan način da zajedno riješimo problem. Da li će oni donijeti odmah i dirketno neke rezultate, to ne znamo. Dobili smo zaključke sastanka, nisam čuo ništa novo, lično ja, ali to ne znači da ne postoji. Za sada, čuli smo komentare i gospodina Volkera i gospodina Surkova da imaju optimizam, ali vidjećemo. Ne mogu da otkrivam detalje – kaže ukrajinski ambasador.

On napominje, pak, da se pozicija Amerikanaca, što je više puta ponovio i sam Volker, potpuno poklapa sa ukrajinskim stavovima.Kako je Blic ranije pisao, strani plaćenici dolaze u Donbas preko pojedinih ruskih kompanija. Francuz Viktor Lenta (28), koji je ratovao na strani proruskih pobunjenika, rekao je za BBC da iskusniji borci vrše obuku regruta.

– Jedan od naših osnovnih zadataka jeste da obezbijedimo treninge za regrute koji pristižu iz Zapadne Evrope. Rusija je posljednji bastion protiv liberlane globalizacije koja je uticala na gubitak nacionalnih vrijednosti i suvereniteta – rekao je Lenta.

Još jedan njegov sunarodnik govorio je za britanske medije, ali sa suprotne strane nišana.- Borio sam se i u Kolumbiji i u Hrvatskoj. Svakodnevno dobijam imejlove od dobrovoljaca iz Evrope koji bi da se priključe – rekao je Gaston Beso (50), pripadnik ukrajinske paravojne formacije Azov koja ima 3.500 članova. U Azovu je ratovao i Hrvat Miroslav Maščić koji je prije dvije godine izjavio da “pomaže Ukrajincima u odbrani suvereniteta”.

U predgovoru za svoju čuvenu knjigu "Bosna: Kratka historija" ugledni britanski historičar Noel Malcolm iznosi zanimljiv pogled na Titovu odgovornost za raspad Jugoslavije i krvavi rat koji je uslijedio na teritoriji njenih bivših republika.

Možda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu može objasniti jos nešto što je izazvalo kritiku nekih čitalaca: način na koji pišem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o "vjekovnoj etničkoj mržnji" i "neminovnosti" rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da "barem nije dopuštao da se odigne poklopac s kotla".

Po tome bi se reklo da je Tito našao pravo rješenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogućeg trenutka u junu 1991., evropski i američki političari nastojali su očuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato što su mislili da je to jedino rješenje koje moze funkcionirati.

Moje me vlastite analize upućuju na suprotan zaključak. Ja ne mislim da je Tito našao pravo rješenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Višenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono što je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski.

Politička struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri načina teren za nasilje u devedesetim godinama.

Prvo, oduzela je običnim nacionalnim osjećajima pravu demokratsku mogućnost izražavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, posebno u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje.

Drugo, upravo je komunistički sistem proizveo onaj tip politčcara manipulatora koji nastupa s pozicija moći, čiji je karakteristični predstavnik Slobodan Milošević.

I treće, ekonomski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromašno i razočarano stanovništvo, savršen materijal kojim se političar kao Milošević mogao poslužiti da provede u praksi svoju demagšku politiku.

Proučavajući Titovu karijeru kao političara koji je nastupao s pozicija moći, došao sam do zaključka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobičajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge.

Ja držim da je Tito od samog početka ratovanja u Jugoslaviji bio najviše zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim političkim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila važnija od ratovanja s okupatorom.

To što Ivica Dačić u svakoj prilici grabi mikrofon i pjeva još može biti i simpatično. Ali je opasno kada se iza estradizacije i starletizacije srbijanske spoljne politike krije čisti diletantizam, kažu sagovornici DW.

Vokalni nastup ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića tokom posjete turske delegacije na čelu sa predsjednikom Redžepom Erdoganom naišao je, očekivano, na podijeljene reakcije. Pjevanje srbijanskog ministra je u prvom naletu izazvalo talas kritika. Obrade „Miljacke" i „Osman Age" kritičari su osudili kao neviđeno brukanje Srbije, srbijanske diplomatije, srpskog naroda i srpskih predaka. Kad se oluja stišala, promolili su se i nešto drugačiji glasovi, koji u nastupu ministra Dačića ne vide ništa strašno, čak nalaze da je i simpatičan.

Novinar nedjeljnika Vreme Dejan Anastasijević tako za DW kaže da je čitav taj nastup već dio poznatog imidža Ivice Dačića. „Mislim da ipak zbog toga ne bi trebalo potcjenjivati političku težinu Ivice Dačića, koji je političar sa puno iskustva i preživio je štošta na političkoj sceni Srbije", kaže on. Iako bi diplomatija trebalo da bude ozbiljna stvar, Anastasijević skreće pažnju da je britanski ministar spoljnih poslova Boris Johnson imao neke komičarske izlete „i da je i sada poznat po dosta trapavim nastupima. Tako da što se mene tiče kao novinara, ovo što radi Ivica Dačić i nije tako loše. Mislim da malo zabave nikad nije na odmet."

Improvizacija i falširanje

Žovijalni stil srbijanskog ministra može biti mač sa dvije oštrice, smatra spoljnopolitički komentator Boško Jakšić. „U određenim situacijama to može biti šarmantno i na taj način možete ostvariti srdačniju i neposredniju komunikaciju. Međutim, kako Ivica Dačić ne propušta skoro nijednu priliku da bude držač mikrofona, pitanje je koliko je to simpatično drugoj strani. Da je neko drugi umjesto Dačića to radio, možda bih imao razumijevanja, ali kad je riječ o nekome ko nije naučio engleski, onda mi to djeluje kao neka kompenzacija koja ne može da fascinira. Ukratko, neće vjerovatno donijeti neku štetu, ali neće ni neku korist."

Osim vokalnih pokušaja ministar je poznat i po srdačnom govoru tijela, pa je tako zabilježen čitav niz njegovih intimizirajućih gestova, od tapkanja po ramenu, zagrljaja, držanja za ruke, pa do prijateljskih poljubaca sa čitavim nizom svjetskih diplomata. A ne bi trebalo zaboraviti i potjeru za autogramom predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Boško Jakšić misli da je sve to predstava za domaću publiku u stilu „vidite kakve diplomate i političare imate – mala smo zemlja, a imamo takve odnose sa predstavnicima najmoćnijih država svijeta".

I dok se pjevanje ministra svakako ne može uzeti za zlo, postoji i neka druga strana srbijanske diplomatije koja nije samo držanje mikrofona i tapkanje po ramenu. Pismo koje je Srbija namjeravala da pošalje Evropskoj komisiji o slučajevima Katalonije i Kosova, pa se od toga odustalo na „zahtjev naših španskih prijatelja", za Dejana Anastasijevića je „dokaz neozbiljnosti u spoljnoj politici". Novinar Vremena dodaje da za to ne bi trebalo kriviti Dačića jer se zna ko zapravo donosi odluke. „Kad nemate strategiju vi onda improvizujete, a improvizacije u spoljnoj politici nisu dobra stvar."

Hodnici Vlade kao Grand produkcija
Tokom proteklih nekoliko godina zabilježen je i fenomen takozvane starletizacije Ministarstva spoljnih poslova, kada su u diplomatsku službu primane osobe koje umjesto iskustva i znanja imaju silikone i provokativne profile na društvenim mrežama. To kako će neko izgledati ili odjevati se je stvar slobodnog izbora, ali je rđavo kada ti atributi budu jedina kvalifikacija. Ta starletizacija je na neki način bila i uvod u estradizaciju spoljne politike.

Međutim, Boško Jakšić primjećuje da je proces starletizacije zahvatio i druge državne institucije. Sve to po njegovim riječima spada „u širi korpus politike u Srbiji koji zaista podsjeća na rijaliti programe. Ako je poenta bila da se javnost zasjeni ljepotom, mislim da smo umjesto toga dobili zasjenjivanje prostotom i neznanjem."

Dejan Anastasijević dodaje da je teško ustanoviti koliko je proces starletizacije zahvatio državne institucije, ali ističe da je nedavno imao prilike da prošeta hodnicima Vlade Srbije, i da to što je tamo vidio „zaista podsjeća na hodnike ružičaste televizije ili Grand produkcije. Bojim se da je to zapošljavanje na osnovi silikona i drugih atributa zahvatilo i druge dijelove Vlade, i čini mi se da to nije ekskluziva samo Ministarstva spoljnih poslova. Ali, to je dio politike ove vlasti, jer se na sve važne pozicije postavljaju njima bliski kadrovi, a ne samo starlete. Tako da je taj problem korupcije i nepotizma daleko širi i ozbiljniji", kaže Anastasijević.

Dio ministara i zastupnika u Tuzlanskom kantonu nedavno je izrazio nezadovoljstvo radom predsjednika Vlade TK Bege Gutića (SDA) koji na drugoj strani poručuje kako ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi neko trebao biti nezadovoljan njegovim radom.

Predsjednik Skupštine Tuzlanskog kantona Senad Alić (SDA) potvrdio nam je da se prošle sedmice sastao na doručku s dijelom zastupnika i ministara iz Tuzlanskog kantona koji su izrazili nezadovoljstvo radom premijera Gutića. On smatra kako je riječ o problemu koji se može prevazići.

"Ministri u Vladi TK nisu zadovoljni radom premijera zbog materijala koji odlaze na Vladu i oni traže poštivanje rada ministara. Na drugoj strani, zastupnici već duže prigovaraju da se mora vratiti dignitet zastupnika, odnosno da zastupnike moraju uvažavati i premijer, a i ministri", kazao je Alić.

Kako kaže, na doručku s kantonalnim funkcionerima nije bilo priče o smjeni premijera Gutića, ali je on ipak odlučio o svemu upoznati rukovodstvo SDA.

"Mi ćemo te probleme koji se dešavaju u funkcionisanju izvršne i zakonodavne vlasti rješavati kroz organe stranke s obzirom na to da nam je rukovodstvo Kantonalnog odbora SDA omogućilo političku zakonodavnu i izvršnu vlast kako bi brže sistemski rješavali nagomilane probleme", rekao je Alić.

Dodaje da vjeruje kako SDA neće pokrenuti Gutićevu smjenu, ali da je primjetno kako su na posljednjoj sjednici imali problema s koalicionim problemima, odnosno SBB-om koji nije podržao Izmjene i dopune Zakona o unutrašnjim poslovima TK.

"Djelimično su glasali za dnevni red i zakone koji su išli po skraćenoj proceduri. I ostali koalicioni partneri insistiraju na sastancima i mi ćemo imati više informacija kada obavimo razgovore s premijerom, ministrima, zastupnicima i koalicionim partnerima. Bilo bi šteta da se u ovom momentu dešavaju problemi poslije ovakvog rada vlasti", kazao je Alić.

Nezadovoljan i Odbor SDA TK

On zaključuje kako je nemoguće spriječiti da se problemi u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i Zastupničkom domu Parlamenta FBiH odraze na kanton.

"Koliko god se trudili to spriječiti, taj se problem odražava pogotovo u složenoj situaciji u državi. Mi ćemo ući u rješavanje problema ako ih ima i svako će raditi ono što mu nalažu zakon, Ustav i opis posla na kojem se nalazi", rekao je Alić.

Ovim povodom kontaktirali smo i Odbor SDA u Tuzlanskom kantonu iz kojeg su nam kazali kako nezadovoljstvo radom premijera TK postoji i u velikom dijelu SDA.

Kantonalnom premijeru zamjeraju što više vremena provodi u Sarajevu, a da pri tome potpuno zanemaruje svoj posao. Kako kažu, Gutić rado potpisuje uspjehe Vlade Federacije BiH, kao što je revitalizacija TTU-a i Aide, iako toj revitalizaciji nije doprinio ni na kakav način.

"Nije se pri tome izborio za neka krucijalna rješenja u TK poput izmjena Zakona o javnim prihodima i Zakona o stranom dugu. Tuzlanskog kantona nema ni u planovima za izgradnju cesta, pogotovo kada je riječ o putnom pravcu Tuzla-Sarajevo", rekli su nam iz vrha Odbora SDA u TK.

Premijer poručuje da se problemi ne rješavaju na doručcima

Premijer TK Bego Gutić kazao je u razgovoru za Klix.ba kako ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi neko bio nezadovoljan radom Vlade TK. Kako kaže, riječ je o vladi koju su opozicija, vlast i građani TK ocijenili kao jednu od najuspješnijih.

"Naravno da uvijek ima prostora. Postoje i oni koji su nezadovoljni, poput nekih skupštinskih zastupnika i dijela ministara, ali tretman svih zastupnika i ministara od premijera je korektan. Što se tiče lokalnih zajednica mi pokušavamo da vodimo politiku ravnomjernog razvoja. Ne vidim razlog zbog kojeg bi neko bio nezadovoljan radom Vlade TK, posebno imajući u vidu da je i predsjednik SDA Bakir Izetbegović prije nekoliko sedmica javno kazao da je ovo najuspješnija vlada", rekao je Gutić.

On je rekao da svako ima pravo da daje primjedbe i bude nezadovoljan radom vlade, ali da su to stvari koje se rješavaju u okviru organa stranke poput kantonalnog odbora, Predsjedništva SDA, a ne u kuloarima "na kojekakvim doručcima i slično".

Na pitanje da li je u kontaktu s Odborom SDA u TK, Gutić je odgovorio da komunicira s njima, ali da se Kantonalni odbor nije sastao duže vremena.

"Na posljednjoj sjednici Kantonalnog odbora SDA Tuzla, koja je održana u julu, imali smo kratak presjek rada Vlade TK u formi izvještaja koji je jednoglasno podržan", zaključio je Gutić.

Općinski sud u Tuzli osudio je na uvjetnu kaznu Elvisa Bektića, bivšeg ministra u Vladi Tuzlanskog kantona, zbog zloupotrebe položaja.

Bektiću je izrečena uslovna kazna u trajanju šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko u dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini isto ili slično djelo.

Bivšem ministru zdravstva izrečena je i sigurnosna mjera zabrane vršenja rukovodnih dužnosti u državnim organima i javnim preduzećima u trajanju godinu dana.

Prema presudi, Bektić je zloupotrijebio položaj iz ličnih razloga, a ne zbog interesa službe, tako što je razriješio dužnosti direktoricu Javne zdravstvene ustanove Doma zdravlja Gračanica, prenosi BIRN-Justice Report.

Bektić je zanemario upozorenje sekretara Ministarstva zdravstva Tuzlanskog kantona da se radi o nezakonitom razrješenju, odnosno da direktor zdravstvene ustanove može biti razriješen dužnosti isključivo u situaciji ukoliko takvo rješenje donese upravni odbor zdravstvene ustanove.

Direktoricu zdravstvene ustanove u Gračanici, prema presudi, Bektić je imovinski oštetio i povrijedio njena prava.

Na tu presudu postoji mogućnost žalbe.

U središtu švedskog grada Trelleborga muškarac je sinoć zapucao po ljudima. Kako javljaju britanski mediji, muškarac je otvorio vatru na ulici u starom dijelu Trelleborga, u kojem se nalazi velik broj trgovina i restorana. U tom se dijelu Trelleborga navečer okuplja velik broj ljudi.

U napadu je ranjeno najmanje dvoje ljudi, a četvero ih je prebačeno u bolnicu. Na lice mjesta su odmah izašle jake policijske snage, baš kao i ekipe hitne pomoći. Policija je, javljaju lokalni mediji, u potrazi za napadačem, a na terenu je i specijalna policijska jedinica koja uz pomoć pasa pretražuje područje napada i traga za oružjem.

Pucnjava u Trelleborgu se ne tretira kao teroristički napad, a policija je objavila kako ništa ne ukazuje da se radilo o terorizmu, javlja Associated Press.

"Primili smo više prijava o pucnjavi u Trelleborgu. Brzo smo otišli na lice mjesta i otkrili, na relativno malom području, više ljudi koji su ozlijeđeni u pucnjavi. Neki su ranjeni iz vatrenog oružja, ali ne svi. Blokirali smo dijelove grada i istražujemo što se dogodilo", rekao je glasnogovornik lokalne policije

"Čuli smo puno pucnjeva i vidjeli nekoga vani da trči. Ulica je prepuna policijskih automobila", rekao je jedan stanovnik Trelleborga koji živi u blizini mjesta napada, prenosi Index.

Oko 14 milijuna ljudi u prosjeku svake godine postanu beskućnici zbog iznenadnih prirodnih katastrofa poput poplava i olujnog nevremena, pokazuju rezultati istraživanja Ureda Ujedinjenih naroda za smanjenje rizika od katastrofa i Centra za praćenje unutarnjeg raseljavanja.

Rezultati istraživanja prognoziraju nastavak rasta beskućništva u zemljama koje su najsklonije prirodnim katastrofama, ukoliko se ne postigne značajan napredak u upravljanju rizikom od katastrofe.

Podaci pokazuju da se godišnje zbog iznenadnih prirodnih katastrofa, poput poplava i ciklona, raseljava u prosjeku 13,9 milijuna ljudi. U to nisu uključene preventivne evakuacije.

Osam od deset zemalja s najvišom razinom godišnjeg raseljavanja ili mogućim rizikom od budućeg raseljavanja i gubitka doma su u Južnoj i Južnoistočnoj Aziji - Indija (2,3 milijuna), Kina (1,3 milijuna), Bangladesh (1,2 milijuna), Vijetnam (1 milijun), Filipini (720.000), Mijanmar (570.000), Pakistan (460.000), Indonezija (380.000), Rusija (250.000) i SAD (230.000).

"Rezultati pokazuju da je pred nama izazov smanjenja broja ljudi koje pogađaju prirodne katastrofe", istaknuo je posebni predstavnik UN-a za ublažavanje opasnosti od katastrofa Robert Glasser.

Čelnica IDMC-a Alexandra Bilak kazala je da je broj izbjeglica, migranata i ljudi raseljenih u vlastitoj zemlji stalno rekordno visok, te da je značajan postotak takvih kretanja povezan s katastrofama.

"Iz tog razloga je predviđanje rizika i učinaka prirodnih katastrofa hitan globalni prioritet. Rastući broj ljudi raseljenih zbog katastrofe može se riješiti kroz pružanje, sigurnog, pristupačnog krova nad glavom i to mora biti dio upravljanja rizikom od katastrofe na nacionalnoj i lokalnoj razini", dodala je.

Zvanični podaci o broju doktora nauka u Srbiji stvaraju utisak da se u deceniji za nama doktorati štancuju.

Po glavi stanovnika imamo manje studenata na milion recimo stanovnika, nego što ima EU. Ali imamo više doktoranata. Taj paradoks ne može biti normalan, rekao je u dokumentarnom filmu N1 “Doktori” Vladimir Kostić, predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Šta ne štima? Prije deset godina, 2007. univerziteti u Srbiji su dodijelili 206 doktorskih titula. Samo pet godina kasnije, 2012. broj onih kojih mogu da se potpisuju sa "dr" porastao je za 270 posto. Te godine Srbija je dobila čak 770 doktora nauka. Vrhunac donosi 2016. kada srbijanski univerziteti aminuju čak 2012 doktorata.

Te godine samo u jednoj sedmici odbranjeno je 187 disertacija – vjerovatno najviše u historiji obrazovanja Srbije.

"Mislim da su državni univerziteti bolji od privatnih i neka se ljute kolege s privatnih. Ali sa druge strane, ne mogu, pravo da kažem, prihatim u potpunosti tu mantru da je sve to što vidimo posledica postojanja privatnih, jer privatni naši univerziteti i fakulteti su učestovali u ovom broju sa 190 disertacija, što će reći ispod 10 posto. Neće biti da je tu grupisan sav kal ili sva greška", ističe Vladimir Kostić.

Naime, broju od 2.012 novih doktora nauka 2016. najviše je doprinio Univerzitet u Beogradu. Titulu dr. u toj godini najstarija visokoškolska ustanova u Srbiji dodijelila je čak 1.133 puta.

Poredeći 2007. kada je bilo izdato 206 doktorskih diploma i 2016. dolazi se do podatka da je broja doktora nauka porastao za skoro 880 posto.

Naime, sve više se i u akademskim krugovima govori da sa štamparske trake univerziteta izađe i po koja diploma koja je nezaslužena. Tj. instant – diseratcije se pripremaju lako, a diplome doktora stiču nečasno. Takva titula u žižu javnosti dođe kada je vlasnik iste 2 u 1 - doktor nauka i javna ličnost.

"Instant doktori nauka ne znaju da pravi doktor nauka ne završava svoje obrazovanje sticanjem doktorske diplome. Naprotiv, njegov pravi naučni život tada tek počinje. Diploma doktora nauka obavezuje na kontinuirani naučni rad. Ta diploma je kamen odgovornosti oko vrata i treba moći i znati nositi ga. Ko nema talenta za nauku možda bi trebalo da razmisli o drugačijem životnom putu, a ne o životu doktora nauka", kaže dr. Rajna Dragićević, profesorica Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH