Izdvojeno

Izdvojeno (4237)

U Sarajevu je u nedjelju uhapšen Adnan Šerak, koji je od 22. oktobra bio u bjekstvu nakon dopusta iz zatvora u Zenici, potvrđeno je FTV-u iz MUP-a Kantona Sarajevo.Šeraku, koji je godinama poznat po vršenju različitih krivičnih djela, odobren je zahtjev da mu se izdržavanje sedmogodišnje zatvorske kazne prekine na mjesec dana kako bi roditeljima pomogao da cijepa drva.

Za njim je raspisana i potjernica od trenutka kada se nije vratio u zenički zatvor.Vrhovni sud Federacije je prije godinu dana ukinuo presudu Kantonalnog suda u Zenici kojom je Šerak osuđen na sedam godina zatvora jer je nasmrt pretukao jednog zatvorenika. Predmet je vraćen Kantonalnom sudu u Zenici na ponovni postupak suđenja, objavila je FTV.

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je - tjera li beznađe ljude iz Bosne i Hercegovine. Sagovornici su bili Enes Osmančević, profesor Univerziteta u Tuzli, i Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banjaluke. Bilo je riječi o tome kako cijele porodice napuštaju Bosnu i Hercegovinu da se nikada više ne vrate, da li ljudi odlaze i zbog toga što ih političari stalno plaše novim ratom, kako je u Republici Srpskoj formiran pokret koji pomaže ljudima da odu iz Bosne i Hercegovine, da li nacionalnim liderima odgovara odlazak mladih obrazovanih ljudi, kako radnici iz Republike Srpske masovno odlaze da rade privremene poslove u Sloveniji, Austriji i Italiji, zašto je prošle godine više đaka prvaka iz Mrkonjić Grada upisano u osnovne škole u Beču nego u rodnom gradu, da li će najveći gubitnici biti poslodavci koji će ostati bez jeftine radne snage, da li političari shvataju da će ostati bez velikih plata kada ne bude biznisa u Bosni i Herecgovini, kao i tome ko će ostati u Bosni i Hercegovini, ako se nastavi sadašnji trend masovnog odlaska.Omer Karabeg: Prošle godine je prema nekim procjenama između 65.000 i 70.000 radnika otišlo iz Bosne i Hercegovine u Njemačku, Austriju, Sloveniju i druge evropske zemlje. Oni odlaze prije svega da bi bolje zarađivali i imali veći standard, ali mnogi od njih izjavljuju da odlaze jer su izgubili svaku nadu da u Bosni i Hercegovini može biti bolje. Oni neće da im djeca rastu u Bosni i Hercegovini. Čini se da ni nakon rata, kada je zemlja bila porušena, nije bilo takvog beznađa.

Srđan Puhalo: Na početku su svakako bili egzistencijalni problemi, traženje posla, ali u posljednje vrijeme sve više i više odlaze ljudi koji pristojno zarađuju i nemaju ekonomske probleme. Oni odlaze zboga toga što su se umorili od ovakve Bosne i Hercegovine i što razmišljaju o budućnosti svoje djece. To je novi momenat u emigraciji. Ono što je posebno zabrinjavajuće je što ne odlaze samo pojedinci nego i cijele porodice. Poruka je jasna - odlazimo da se ne vratimo u Bosnu i Hercegovinu.

Strah od rata

Enes Osmančević: Nesigurnost prije svega tjera ljude da napuštaju Bosnu i Hercegovinu - ekonomska, zdravstvena, obrazovna. Ovdje vladaju kolektivni identiteti, a individua je neka vrsta kolateralne štete. Ako ne pripadaš naciji, ti si niko i ništa. Ljude posebno pogađa što Bosna i Hercegovina nije društvo jednakih šansi. Kad završe fakultet, ma koliko bili dobri studenti, mladi ljudi ne mogu dobiti posao, ako ne pripadaju nekoj političkoj stranci, religijskoj zajednici ili nepotističkom klanu. Ne samo posao u struci, nego nikakav posao. Oni gledaju kako se na društvenoj ljestivici uspinju ljudi koji su bili lošiji studenti, koji imaju manje znanja i sposobnosti nego oni. I onda odlaze na Zapad, u sredine gdje se poštuju stručnost i znanje. U početku prihvataju i slabije plaćene poslove, zato što su sigurni da će dobiti priliku da pokažu svoje sposobnosti i da ih niko neće na tako bahat način ponižavati kao što im se to dešava u vlastitoj zemlji.

Omer Karabeg: Da li ljudi odlaze i zbog straha od rata, jer govor mržnje ne prestaje? Ljudi misle - ko zna šta će biti, devedesete se mogu ponoviti, bolje da se ja sklonim na sigurno mjesto.

Srđan Puhalo: Naravno da je i to razlog odlaska. Pred svake izbore u Bosni i Hercegovini jačaju etničke tenzije, narodi se huškaju jedni na druge, što izaziva strah, pa i strah od rata. Političari manipulišu tim strahom. Ljudi su se umorili od priče o ratu. Umorili su se i od nepotizma, i od korupcije, i od vladavine partijskih mediokriteta. I jednog dana ljudima prekipi i odluče da odu

Enes Osmančević: U Bosni i Hercegovini se strahom vlada već nekoliko desetljeća. Strah ne prestaje. On se podgrijava od izbora do izbora. To, naravno, plaši ljude, oni ne žele da budu taoci nacionalnih oligarhija. Danas je govor mržnje postao rafiniran, alegoričan, skriven, a njegovi protagonisti nisu samo političari, nego i profesori, umjetnici, sportisti. Stvara se nepodnošljiva atmosfera - i to je takođe jedan od razloga zašto ljudi napuštaju Bosnu i Hercegovinu.

Crni pesimizam

Omer Karabeg: U Republici Srpskoj formiran je i Pokret za odlazak pod motom - živjeti, a ne preživljavati. Njegovi osnivači žele da pomognu ljudima da odu iz Bosne i Hercegovine. A jedan od osnivača kaže: “Odavno sam shvatio da je Bosna i Hercegovina, mala, jadna i nikakva. Ljudi ne treba da čekaju bolje sutra, jer ga ovdje nema“. To je zaista najcrnji pesimizam. Izgleda da su ljudi shvatili da ne mogu ništa da promijene. Posljednji izbori su pokazali da ne postoji mogućnost da se nacionalni lideri, koji Bosnu i Hercegovinu vode u propast, skinu sa vlasti. Oni drže Bosnu i Hercegovinu u čvrstom zagrljaju i ljudi imaju utisak da će tako biti do sudnjeg dana.

Srđan Puhalo: Grupa koja se pojavila na Facebooku je u stvari jedan montipajtonovski odgovor na čitavu ovu situaciju. Oni su cijelu stvar obrnuli naglavačke, pa umjesto da kažu - ostanite, borite se, oni poručuju - zaboga, dokle više da se borimo, za koga da se borimo i s kime da se borimo. Pojava te grupa izazvala bi uzbunu u jednom normalnom društvu koje brine o svojoj budućnosti. Bojim se da naši političari tu grupu nisu ni primjetili. Oni su u ovom trenutku zauzeti kombinacijama kako da dođu na vlast. Čak bih ustvrdio da domaći političari jedva čekaju da iz zemlje odu ljudi koji su nezadovoljni. Oni će onda lakše da vladaju, jer nezadovoljni. građani koji se bore za promjene. samo su prijetnja za njihovu vlast. Naravno, posljedice za zemlju će biti katastrofalne, ali njih nije briga, oni samo žele da sačuvaju vlast.

Enes Osmančević: U Bosni i Hercegovini politika je postala unosan posao. Za ljude koji se nisu profesionalno potvrdili, koji u struci ništa nisu postigli - to je način da stiču bogatstvo i lagodno žive. Mnogi od onih koji ovdje vedre i oblače ušli su u parlament sa nekoliko hiljada glasova.

Bježi odavde

Omer Karabeg: Zar sadašnji politički lideri ne razmišljaju ovako - ako odu najpametniji nećemo imati konkurenciju, onda ćemo mi biti najpametniji.

Srđan Puhalo: Bojim da ljudi koji danas odlaze iz Bosne i Hercegovine nikada nisu ni željeli da im budu konkurencija. Oni žele da žive od svog rada i da dobiju šansu da pokažu svoju stručnost i znanje. Pošto im to nije omogućeno, oni žele da odu. To nije odluka koja se donosi preko noći. Ta odluka je u njima dugo sazrijevala, ali, kada je probijena psihološka barijera, onda je krenuo masovni odlazak. Danas se ljudi lakše odlučuju na odlazak nego prije pet-šest godina. Imam utisak da mi danas podižemo djecu da bi ih, kad zavše škole, otjerali odavde. Čim se prepozna da neko nešto vrijedi, roditelji mu govore - odlazi odavde, traži sreću negdje drugdje. I to je ono što je najveći problem ovoga društva - digli smo ruke sami od sebe, očekujući nekoga ko će doći da riješi stvari u Bosni i Hercegovini. Uzdamo se u neke ne znam kakve sile i mislimo da će se preko noći nešto promijeniti. A znamo vrlo dobro da od toga nema ništa. Od Evropske unije ne možemo očekivati nikakvu pomoć, jer oni vrlo rado primaju ljude sa ovih prostora da kod njih rade. Više vole da im radna snaga dođe iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, nego iz Sirije, Avganistana, Pakistana ili iz Afrike. I još nešto. Nedavno istraživanje Fakulteta političkih nauka u Sarajevu pokazalo je da su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini spremniji da odu da rade u inostranstvo nego u drugi entitet, ma koliko povoljnu ponudu tamo dobili. To je produkt politike devedesetih godina koja i danas dominira u Bosni i Hercegovini. Ljudi ne žele da žive sa drugim etničkim grupama. Ako već ne mogu da nađu posao među svojima, onda će radije napustiti Bosnu i Hercegovinu, nego prihvatiti posao u drugom entitetu.

Enes Osmančević: U Bosni i Hercegovini su srušene gotovo sve vrijednosti. Vladaju klijentelizam, korupcija i kriminal. Ljudi su se umorili čekajući bolju budućnost. Odlaze, nažalost, cijele porodice. Za razliku od šezdesetih i sedamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, kada su ljudi odlazili u zapadne zemlje da zarade, pa da se vrate, sada ljudi odlaze sa namjerom da se više nikad ne vrate. Kad se snađu u novoj domovini oni šalju novac rodbini koja je ostala i na taj način se održava ovaj sistem beznađa. Ovdje se najbolje živi od eksploatacije vlastite etnonacionalne zajednice. Nema veze koliko je ta zajednica mala, manipulisanje nacionalnim osjećanjima uvijek donosi profit.

Omer Karabeg: Da li to znači da je nacija najveći biznis u Bosni i Hercegovini?

Enes Osmančević: Nacija i religija. To su dva ključna biznisa. Političke partije raspolažu velikim novcem. One posluju izavan svake kontrole. Stranke se finansiraju iz budžeta, a one koje su na vlasti vode kampanje državnim sredstvima. Koriste se službeni automobili, čitava menžerija javne uprave stavlja se u službu promoviranja kandidata vladajućih partija. Oktobarski izbori koštali su osam miliona maraka, a isto toliko novca potrošile su političke stranke u predizbornoj kampanji. To je ono što se zna, mada je ta suma znatno veća. To je za ovu siromašnu zemlju i ovo siromašno društvo ogroman novac.

Gazde - najveći gubitnici

Omer Karabeg: Gospodine Puhalo, vi ste nedavno napisali da će najveći gubitnici masovnog iseljavanja radnika biti poslodavci, jer će ostati bez radne snage.

Srđan Puhalo: Da, to se već dešava. Pošto nemaju dovoljno radne snage, poslodavci ustupaju poslove jedni drugima kako bi ispoštovali obaveze koje su preuzeli. Na sve strane traže se šoferi, građevinski radnici, konobari, traži se i nekvalifikovana radna snaga. Možete misliti u kakvom su deficitu kad je riječ o stručnjacima. Ko tu može da izgubi? Mogu da izgube samo ljudi koji nešto imaju. A to su današnje gazde u Bosni i Hercegovini, koji su navikli da imaju jeftinu radnu snagu, radnike bez ikakvih prava koje mogu da eksploatišu do mile volje. Upravo ta radna snaga polako odlazi iz zemlje. I ako se tako nastavi - gazde više neće moći da voze skupe džipove, jer neće imati radnike koji će im zarađivati novac za te džipove.

Uzalud je čekati pobunu građana koji žive u etnički podjeljenim torovima i samo im je važno da su živi i da se ne puca. Mnogo je izvjesnija pobuna poslodavaca, jer oni su ti koji danas mogu najviše da izgube. A pošto tajkuni finansiraju političke partije, oni imaju dovoljno moći i uticaja da političke partije i vlast prisile da promijene sistem. Jer, ako se sistem ne pomijeni, radna snaga će i dalje odlaziti, poslodavci će osiromašiti, a samim i država, pa neće biti para za velike plate državnih funkcionera. Ovi naši političari, koji žive na državnim jaslama, uopšte ne razmišljaju šta će biti s njima, ako unište državu. U ovome trenutku izgleda da o tome razmišljaju jedino poslodavci. Jer više nije lako naći radnika, a kamoli dobrog radnika.

Đaci prvaci u Beču

Omer Karabeg: Slično govori i banjalučki ekonomista Damir Miljević. On kaže da će ubuduće poslodavci morati da kupuju jeftinije mercedese i grade malo manje luksuzne vile jer će morati da radnicima povećaju plate. ako hoće da ih zadrže.

Srđan Puhalo: Naravno. Morate imati na umu da se iz Banjaluke do Beča autom stiže za pet-šest sat. Danas ljudi nedeljom odlaze da rade privremene poslove u Austiji, Sloveniji i Italiji i vraćaju se svakog drugog petka. To su nepregledne kolone ljudi. Na graničnom prijelazu Gradiška nedeljom se čeka po tri-četiri sata da bi se ušlo u Hrvatsku odakle put vodi u Austriju, Sloveniju i Italiju. Nevjerovatno zvuči podatak da se je prošle godine više đaka prvaka iz Mrkonjić Grada upisano u osnovne škole u Beču nego u rodnom gradu, ali to je činjenica. Poslodavci su prvi to osjetili. Oni su svjesni da je prošlo vrijeme kada su radnici pristajali da rade za mizerne plate. Radnik danas zna svoju cijenu ispod koje neće da radi. Pogotovo dobar radnik. U Evropi je potraga za stručnom radnom snagom tolika da poslodavci u Njemačkoj i Austriji plaćaju takozvane lovce na glave da im dovode stručnjake. A ti lovci su domaći menadžeri koji će za dobru proviziju dovesti inostranom gazdi elektroinženjera, mašinskog tehničara, kompjuterskog ili nekog drugog stručnjaka.

Tata, u kojoj zemlji ću raditi?

Omer Karabeg: Ako se nastavi ovaj trend odlaska, ko će onda ostati u Bosni i Hercegovini?

Enes Osmančević: Ovdje će ostati samo stari, nemoćni ljudi i nezajažljivi političari. Već ima sredina u iz kojih je otišlo kompltno radno sposobno stanovništvo. Brojke su porazne. Procjenjuje se da je više od 150.000 ljudi napustilo Bosnu i Hercegovinu u zadnjih nekoliko godina. Samo iz Tuzlanskog kantona od 2013. do 2017. otišlo je skoro 20.000 ljudi. U prošloj godini 17.000 mladih iz Bosne i Hercegovine dobilo je radne vize u Njemačkoj. Naravno, ostaće vode, šume, rude, minerali, kojima je bogata ova zemlja. Eksploatiraće ih internacionalne kompanije koje će plaćati rentu vladajućim garniturama. Nezajažljivi političari će smisliti i duge načine kako da pune budžet. Oni će donijeti zakone kojima će oporezovati novac koji stiže iz inostranstva. Dakle, bez obzira da li kao freelancer radite za neku stranu firmu ili vam rodbina iz inostranstva šalje novac - moraćete plaćati porez. Čini mi se da je vlast već na tragu takvih razmišljanja. Političari uvijek nađu način da se za sebe pobrinu.

Srđan Puhalo: Pitate ko će ostati u Bosni i Hercegovini. Ostaće glasači - ljudi koji očekuju da im političke partije sve obezbijede, da im urede život i odvedu ih u bolju budućnost. Svi ostali koji tako ne misle - gledaće da odu. Neki dan me je moje dijete, koje je u šestom razredu osnovne škole, upitalo: “A gdje ću ja studirati, u kojoj državi, gdje ću ja raditi?“ I onda vidite da se i djeca danas uveliko pripremaju za odlazak iz ove zemlje. Nisu za to krivi ni roditelji, ni škola. Takva je klima danas u Bosni i Hercegovini koju niko, ali apsolutno niko, ne želi da promjeni.

Doći će neki drugi

Omer Karabeg: Da završimo ovaj razgovor jednim hipotetičnim pitanjem - kada svi odu, da li će Dodik, Izetbegović i Čović vladati pustom zemljom?

Srđan Puhalo: Nadam da neće toliko dugo ostati na vlasti. Ali ova zemlja ne može ostati prazna. Ako nas ne bude - doći će neki drugi. Nije, dakle, pitanje da li će ova zemlja biti prazna, nego ko će je popuniti i koliko dugo ćemo mi biti većina. Bojim se da ćemo s ovakvom politikom i s ovakvim političarima vrlo brzo postati stara, matora država koja će se napuniti ljudima koji će dolaziti sa strane i u kojoj ćemo mi biti manjina.

Enes Osmančević: Ne vjerujem da će pomenuti trojac toliko dugo vladati. Mislim da su njihove ideologije izgubile borbu sa zahtjevima vremena, da su prevaziđene. Već dugi niz godina taj trojac ne uspijeva ljudima ponuditi ništa smisleno, ništa prosperitetno. Bosni i Hercegovini trebaju novi lideri, nove politike, nova retorika i novo ponašanje.

Izvor: Radio slobodna Evropa, urednik: Omer Karabeg

Više osoba je povrijeđeno u teškoj saobraćajnoj nesreći koja se dogodila oko 21:30 sati u blizini Doma mladih u Tuzli, potvrđeno je za Federalnu televiziju iz Ministarstva unutrašnjih poslova TK-a.

Povrijeđeni su prevezeni u Univerzitetski klinički centar radi ukazivanja ljekarske pomoći.

Iz još neutvrđenih razloga, vozač putničkog motornog vozila je izgubio kontrolu i udario u obližnji objekat. Saobraćaj na ovom dijelu puta je u potpunosti obustavljen.

Nakon završetka policijskog uviđaja biće poznato više informacija.

Da su zemlje zapadnog Balkana jako udaljene od punopravnog članstva u EU pokazala je i jedna panel rasprava u organizaciji njemačkog ogranka Aspen Instituta gdje je došlo do otvorene svađe među političarima iz regije.

Ono što je trebalo biti mirno predstavljanje reformskih napredaka zemalja zapadnog Balkana na putu prema Europskoj uniji na kraju redovite konferencije radne grupe za jugoistočnu Europu njemačkog ogranka Aspen instituta, pretvorilo se u otvoreni sukob između predstavnika Srbije, Kosova i Bosne i Hercegovine, piše Deutsche Welle.

Skromni napreci
Panel rasprava je možda tempirana u krivo vrijeme, upravo na dan kada je Kosovo prema Srbiji i Bosni i Hercegovini uvela carine u visini od 100 posto. No na početku panela punog naziva „Prepreke na putu kao Europskoj uniji: kako udahnuti novi život reformskom procesu na zapadnom Balkanu?" sve je još djelovalo uobičajeno mirno. Predstavnici šest zemalja zapadnog Balkana, Albanije, Bosne i Hercegovine, Crna Gore, Kosova Makedonije i Srbije predstavljale su svoje (uglavnom skromne) napretke u stvaranju uvjeta za punopravno članstvo: Crna Gora se pohvalila svojim napretkom u ostvarivanju vladavine prava, borbe protiv korupcije i dobrim odnosima sa svim susjedima; Makedonija postignutim sporazumom s Grčkom u vezi s imenom zemlje, Bosna i Hercegovina je izrazila nadu da će u prvom kvartalu sljedeće godine dobiti status kandidata a Srbija, koja pored Crne Gore jedina već pregovara je istaknula otvaranja mnogih novih poglavlja. Predstavnik Kosova je zabrinuto iznio problem viznog režima prema građanima Kosova koji još uvijek za putovanje u EU, ali i susjedne zemlje osim Makedonije i Albanije, trebaju vizu.

Zapadni Balkan mora isporučivati uspješne priče
Genoveva Ruiz Calavera, direktorica odjela za zapadni Balkan pri Glavnoj upravi Europske komisije za politiku susjedstva i pregovore o proširenju, izrekla je par ohrabrujućih i neobvezujućih rečenica o potrebi napretka zemalja i njihovoj privrednoj stabilizaciji prije nego što uđu u Europsku uniju. Tada je došao red na predstavnika njemačkog ministarstva vanjskih poslova zaduženog za zapadni Balkana. Christian Hellbach, koji je bio ambasador Njemačke u Bosni i Hercegovini, je otvoreno kritizirao nedostatak kompromisa kada je u pitanju rješavanje sukoba među zemljama u regiji. Pritom nije skrivao da misli na Srbiju i Kosovo. On je govorio o tome kako su pregovori blokirani zbog nepopustljivosti i obostrane blokade. Kritizirao je ideje o razmjeni teritorija, kao opciji o kojoj se u posljednje vrijeme govorilo a koju je međunarodna zajednica manja ili više, složno odbacila. „Govori se o granicama i na to se gubi energija umjesto da se govori o konkretnim preprekama koje sprječavaju dogovor", rekao je Hellbach. On je istovremeno od sudionika zatražio da napokon počnu isporučivati uspješne priče. Jer bez njih će, kako je naglasio, parlamente i građane u EU zemljama biti teško uvjeriti u potrebu novog proširenja.

Carine kao povod za svađu
Nakon toga je šefica srpskog tima za pregovore s Europskom unijom, Tanja Mišćević zamjerila Hellbachu što nije eksplicitno kritizirao Kosovo zbog jednostranog uvođenja carina od 100 posto na robu uvezenu iz Srbije i Kosova. Zamjenik ministra za europske poslove Kosova Lirak Celaj nije ostao dužan i opravdao je uvođenje carina optužbama na račun Srbije i Bosne i Hercegovine da na sve načine pokušavaju ometati izvoz robe s Kosova. To pak predstavnik Bosne i Hercegovine, zamjenik ministra vanjskih poslova Josip Brkić nije mogao prešutjeti te je Kosovo optužio za uvođenje „carinskog rata" protiv susjeda. Nakon toga se i zamjenik ministra vanjskih poslova Albanije Gent Cakaj osjetio pozvanim stati u obranu Kosova na što je voditelj rasprave bio prisiljen prekinuti svađu i energiju usmjeriti u nekom drugom smjeru. No harmonija i kurtoazna priroda susreta s početka večeri je nestala. Na rubu se moglo čuti kako Berlin ne odobrava potez Kosova s carinama i kako to nije način da se rješavaju problemi ali predstavnici Srbije i Kosova u srijedu navečer, unatoč na kraju ipak malo pomirljivijim tonovima, u Berlinu nisu pronašli zajednički jezik. Da je nekim slučajevima ovaj skup o zapadnom Balkanu bio prenošen na javnim televizijama, potpora novom proširenju Europske unije bi vjerojatno pala za još koji postotak. No u povećanje broja članica EU-a u dogledno vrijeme trenutno ionako malo tko vjeruje. Na panelu Aspen instituta u srijedu navečer se ona famozna 2025. više nije ni spominjala.

U povodu 75. godišnjice ZAVNOBiH-a i Dana državnosti BiH u Tuzli je predstavljena knjiga “Tuzla i regija u odbrani Bosne i Hercegovine 1992–1995”, autora Mehmeda Bajrića, jednog od najdirektnijih sudionika odbrane Tuzle i sjeveroistočne Bosne tokom agresije na našu državu.

Knjiga je, kako je rekao autor, odgovor na sve češće primjere negiranja BiH, njene državnosti i oslobodilačkog karaktera rata. Na više od 500 stranica, Bajrić je dokumentima, od kojih su neki prvi put objavljeni, dao presjek priprema za odbranu Tuzle, toka oslobodilačke borbe, sve do završetka rata, navodeći brojna imena znanih i manje znanih aktera događaja u kojima je trijumfovalo slobodarsko i multietničko biće Tuzle.

– Tuzla je bila centar regije u kojoj vlast nije bila nacionalistička nego građanska, antifašistička i slobodarska. Nije bilo etničkih podjela i takva politika je doprinijela da se odbrani najveći slobodni prostor u državi. Da smo imali drukčiji koncept odbrane, Tuzlu bi zadesila gora sudbina nego Srebrenicu i Podrinje. Stoga, ova knjiga je svojevrstan spomenik brojnim braniteljima, od vojnika u rovovima, logističara, do radio-amatera, ljudi iz civilne zaštite, institucija vlasti, novinara, ljekara i drugih koji su braneći Tuzlu branili cijelu regiju i Bosnu i Hercegovinu – izjavio je za Fenu Meho Bajrić, u ratu prvi čovjek policije.

Na promociji su govorili recenzenti, akademik Mirko Pejanović, zatim, bivši rektor Univerziteta u Tuzli Sadik Latifagić, gradonačelnik Tuzle tokom rata Selim Bešlagić, te komandant 2. korpusa Armije RBiH general Hazim Šadić.

Bešlagić je podsjetio na povijesni 4. april kada su odbornici Skupštine opštine Tuzla donijeli odluku o odbrani Tuzle od agresora i kada se u stroj svrstalo oko 10.000 dobrovoljaca.

– Prvi put ću reći da sam cijelu noć prije te istorijske sjednice molio: „Dragi Bože, nikada te nizašto nisam molio, a sada te molim da nam pomogneš da donesemo pravu odluku“. Izgleda da je dragi Bog uslišio molbe i sutradan smo donijeli odluku o organizovanoj odbrani Tuzle. Knjiga Mehe Bajrića pokazuje još jednom da smo donijeli ispravnu odluku – istakao je Bešlagić.

Sadik Latfagić je Bajrićevu knjigu okarakterisao naučnim djelom koje bi u stanu trebala imati svaka tuzlanska porodica. Posebno je preporučio mladima kako bi saznali ko je i kako branio Tuzlu, da bi se ta istina čuvala pokoljenjima.

Bivši komandan 2. korpusa, najveće vojne formacije u sastavu Armije RBiH tokom rata, general Hazim Šadić, naglasio je da autor knjige ne iznosi svoje viđenje rata, nego sve dokumentuje činjenicama, a koje su više puta i različitim naučnim metodama provjeravane.

– Knjiga je štivo kakvo se još nije pojavilo na ovim prostorima i toplo ga preporučujem svim građanima, a posebno mladima koji ne znaju šta se sve tokom rata dešavalo – kazao je Šadić, dodavši kako kako autor u knjizi nije zaobišao paravojne formacije, kojih u Tuzli nije bilo, jer aktuelna vlast nije dozvoljavala nikakav avanturizam.

Akademik Mirko Pejanović rekao je, među ostalim, da knjiga Mehe Bajrića još jednom objašnjava zbog čega je Tuzla bila i ostala bastionom antifašizma, jer ni u ovom krvavom ratu nije podlegla nacionalističkim pozivima i okupljanjima, nego je ostala slobodarska, multietnička i zahvaljujući tome i sposobna da se organizuje i odbrani.

– Građansko jedinstvo bilo je osnova i za nacionalno jedinstvo. Knjiga je značajan doprinos utemeljenju istorijske istine o cjelini odbrambenih aktivnosti građana Tuzle i ulozi grada Tuzle u odbrani Bosne i Hercegovine – rekao je Pejanović sugerirajući autoru da, u nekom narednom istraživačkom, naučnom radu, obavezno sačini indeks imena, jer ih je u knjizi toliko da su velika vrijednost kao i sama knjiga.

Knjiga „Tuzla i regija u odbrani Bosne i Hercegovine 1992-1995“ štampana je u 400 primjeraka, u izdanju štamparije „Off-Set“ Tuzla.

Policijski službenici Uprave policije MUP TK-a (SKP MUP TK – Odjeljenja za borbu protiv zloupotrebe opojnih droga) postupajući po naredbi Općinskog suda Kalesija su izvršili pretres kuće, pomoćnih objekata, zemljišta i pmv. koje koristi Z.B. rođen 1995. godine iz Kalesije.

Prilikom pretresa pronađeni su i oduzeti sljedeći predmeti: jedna puška, dva pištolja, okvir za pušku, 17 kom municije cal 7,62 mm, veća količina biljne i praškaste materije koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu, pvc. folija u kojoj se nalazile sjemenke koje svojim izgledom asociraju na opojnu drogu, 122 tableta koje svojim izgledom asociraju na opojnu drogu, drobilica, digitalna vaga, dva mobilna telefona i novac.

Z.B. je lišen slobode i priveden u službene prostorije MUP-a TK-a radi kriminalističke obrade, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo “Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija” iz čl. 371 stav 1. KZ FBiH i „Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 238 st 1 KZ FBiH, saopšteno je iz MUP-a TK.

Više od polovine ruskog stanovništva živi u siromaštvu, pokazala je nova studija istraživačkog instituta koji je povezan sa Kremljom, piše Radio Slobodna Evropa.

Prema izveštaju Ruske predsedničke akademije nacionalne ekonomije i javne administracije od 21. novembra, 22 odsto Rusa spada u "zonu siromaštva", što znači da nisu u mogućnosti da kupe bilo šta osim osnovnih namernica koje su potrebne za izdržavanje.

Oktobarska studija stavila je skoro 36 odsto Rusa u "zonu potrošačkog rizika", sa prihodima koji im omogućavaju da kupe pristojnu hranu i odeću, ali sa malo ili nimalo raspoloživog prihoda, čineći tako kupovinu "predmeta za dužu upotrebu... izuzetno teškom. "

Za ljude u ovoj grupi, izgledi za poboljšanje njihovog finansijskog statusa u skorije vreme su slabi, dok 14 odsto pada u "zonu eventualnih promena" i može se videti rast njihovog bogatstva.

Ostalih 28 procenata stanovništva se u istraživanju definiše kao "zona udobnosti".

Ovi ljudi mogu da sebi obezbede pristojnu hranu, odeću i predmete za dužu upotrebu, i malo je verovatno da će se njihova finansijska situacija bitno pogoršati u budućnosti.

Predsednik Vladimir Putin postavio je ambiciozni cilj da upola smanji stopu siromaštva u Rusiji do 2024. godine, poslednjoj godini mandata koji je započeo u maju 2018. godine.

Putin je predsedavao tokom snažnog ekonomskog rasta cene nafte tokom njegova prva dva mandata, 2000-2008, ali se privreda sada bori i mnogi Rusi su ljuti na plan vlade da podigne starosnu granicu za penzionisanje.

Kriterijumi koji se koriste za izveštaj akademije, koja je osnovana predsedničkim dekretom 2010. godine, izgleda da se razlikuju od onih koje koristi vlada za određivanje stope siromaštva.

Prema podacima Svetske banke i Državnog zavoda za statistiku Rusije, stopa siromaštva u 2017. godini iznosila je 13,2 odsto.

Ta brojka je zasnovana na podacima zavoda za statistiku koji pokazuju da je 19,3 miliona stanovnika Rusije i regiona pod kontrolom Rusije u Krimskoj regiji ispod nivoa prosečnog izdržavanja od 9,786 rubalja (148 dolara po današnjem deviznom kursu).

Za bjeguncem Adnanom Šerakom policija i dalje traga. Raspisana je centralna potraga u koju su uključene sve policijske agencije u zemlji, kazao je za N1 policijski komesar Uprave policije MUP-a Zeničko-dobojskog kantona, bez dodatnih detalja za medije.

Šerak se, nakon što mu je Kantonalni sud u Sarajevu odobrio prekid izdržavanja kazne zatvora na koju je osuđen zbog pokušaja ubistva, nije vratio sa sa dopusta. Kaznu je služio u zatvoru u Zenici. Ovo je samo jedan u nizu sličnih primjera u Bosni i Hercegovini. Praksa se ponavlja, a kakav je odgovor sistema?

Prošlo je mjesec dana otkako se – 22. oktobra – osuđenik Adnan Šerak sa dopusta trebao vratiti na izdržavanje kazne zatvora u Zenici. Policija za njim i dalje traga unutar granica Bosne i Hercegovine. Šerakov primjer posljednji je u nizu slučajeva koji je uzdrmao javnost i ‘otvorio’ nova/stara pitanja – kako je moguće da osuđenici za teška krivična djela koriste ‘privilegovane’ pogodnosti ili bježe iz strogo čuvanih zatvora. Samo ozbiljna analiza može dati odgovor – jesu li greške sistemske ili su to propusti pojedinaca, smatra advokat Vlado Adamović.

“Postoje ministarstva pravde, postoje tužilaštva, postoje sudovi koji bi se ozbiljno morali pozabaviti time – da ono što postaje javni problem, a javni problem je uočavanje da pojedine osobe za koje javnost smatra da ne bi trebale biti u sisemu pogodnosti to koriste – ipak dođu u tu poziciju, onda treba utvrditi gdje je zapravo, kako u narodu kažu – gdje je zapelo”, kaže Adamović.

U jednom drugom slučaju – bijegu Amela Sejfovića iz zatvora u Sarajevu tadašnji predsjednik kantonalnog sarajevskog suda, sada sudija Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, govorio je o nefunkcionisanju sistema. U tom slučaju – ne sudskog, već zatvorskog. Za bjeguncem Sejfovićem intenzivno se tragalo osam dana. Pronađen je u mjestu Buci kod Visokog.

“S tim što je zaista bijeg pritvorenika Amela Sejfovića pokazao mnoge nedostatke u funkcionisanju samog sistema unutar KPZ Sarajevo. Mislim da je to već u nadležnosti Federalnog ministarstva pravde koje je dužno da vrši inspekcijsku kontrolu i utvrdi sve propuste. (Odgovornost?) Sama činjenica da je on pobjegao i na spektakularan način napustio pritvor upotrebljavajući vatreno oružje, dovodeći u životno pitanje veći broj lica, svakako da mora postojati”, ističe Jasmin Jahjaefendić, bivši predsjednik Kantonalnog Suda u Sarajevu (12.9.2017.)

A šta sve sistem omogućava? Odlaganje izdržavanja kazni zatvora zbog prebukiranosti, te uz pomoć raznih molbi sa spiskom raznovrsnih razloga – porodičnih, zdravstvenih, i drugih.

“Vrlo često sudovi to ne provjeravaju, ako i provjeravaju traže se vještačenja, ali vještaci ne rade pregled vas nego tih dokumenata i kažu – da, rekao je doktor da vi morate malo odmoriti i dobijete odlaganje zatvorske kazne ili morate da riješite materijalnu situaciju kući i niz drugih mogućnosti. Kada to iscrpite imate mogućnost da se dogovorite sa djelatnicima u odjeljenju zatvorske kazne da na neki način, kada vi dođete na izvršenje, ne bude mjesta u zatvoru pa se vratite i dobijete tako još nekoliko mjeseci. Imate mogućnost da dok idete u zatvor pobjegnete kao što ste imali slučaj u Foči”, podsjeća Renata Radić-Dragić, Centar za istraživačko novinarstvo.

Iz zatvora u Foči 2007. bježi osuđenik za ratne zločine Radovan Stanković – i to – tokom odvođenja na stomatološki pregled. Najtraženiji bjegunac – osuđenik skrivao se više od četiri godine. Uhapšen je 2012. i vraćen u fočanski zatvor na odsluženje kazne od 20 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima. Javnost je ‘uzburkao’ još jedan bijeg osuđenika za ratne zločine. Dominik Ilijašević zvani Como osuđen na 15. godina zatvora zbog ratnih zločina nad civilima na području opšina Vareš i Kiseljak nije se predviđeni dan – septembra 2013. vratio sa dopusta od 25 dana u Kazneno-popravni zavod u Mostaru. A u prošlosti je bilo i pobuna – poput onih u zatvorskom odjelu u Ustikolini 2009. kada je nakon oružane pobune pobjeglo devet zatvorenika.

Pripadnici specijalne kosovske policije ROSU ušli su rano jutros na sjever Kosova, prenose mediji. Uhapšene četiri osobe - tri u vezi sa slučajem ubistva Olivera Ivanovića i još jedna zbog suprotstavljanja policijskim službenicima.

Kako za N1 kaže novinarka portala KoSSev Milica Andrić, među uhapšenima je policajac koji je suspendovan zbog prikrivanja dokaza u vezi sa ubistvom Olivera Ivanovića.

Portparol policije Daut Hodža potvrdio je za KoSSev da su tri osobe uhapšene u vezi s istragama predmeta Ivanović i četvrta koja se suprotstavila policijskim službenicima.

Predsjednik Srpske liste Igor Simić ocijenio je da su hapšenja pod sumnjom za ubistvo Ivanovića "brutalna laž jer pokušavaju da zamaskiraju zatrašivanje građana".

"Svi su uhapšeni po istom scenariju, uz upotrebu sile, pretnje i zastrašivanje", rekao je Simić.

Gradonačelnik Sjeverne Mitrovice Goran Rakić izjavio je za RTS da je riječ o još jednom pritisku na Srbe i da bi bilo sukoba da se ROSU nije povukla.

Tokom akcije u Sjevernoj Mitrovici upalile su se sirene za opasnost, a ljudi su izašli na ulice.

Kosovske vlasti dodatno su pojačale trgovinski rat sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. U Beogradu povećanje taksi na 100 odsto vide kao autodestruktivan potez, ali i opasnost po bezbjednost čitavog regiona.

Mjere vlasti u Prištini uslijedile su samo dan nakon neuspjeha Kosova da dobije članstvo u Interpolu i smatraju su nekom vrstom odmazde za taj diplomatski poraz, piše Deutsche Welle.

Beograd je čini se ovog puta dodatno zabrinut zbog nedostatka oštrijeg pritiska Vašingtona i Brisela na vlasti u Prištini, jer ne samo da se ništa nije učinilo da se ukinu nedavno uvedene takse od 10 odsto, već su one sada još i povećane na čitavih 100 odsto. Takođe je zanimljivo primjetiti da se takav potez kosovskih vlasti vidi isključivo kao politički korak koji nema nikakve veze sa ekonomijom.

Primjećuje se ipak da Srbija na Kosovo izvozi robu u vrijednosti od 440 miliona evra, a Kosovo u Srbiju 21 milion evra. Ali taj disbalans u međusobnoj trgovini traje već godinama i Priština povećanjem taksi ništa ne može riješiti preko noći, a imaće posljedice na cijene i standard svih građana Kosova. Ekonomisti upozoravaju da je riječ o carinama koje su presedan u istoriji ekonomije i da su one kršenje svake ekonomske logike.

Bez recipročnih mjera
Srpske vlasti su, osim susreta sa ambasadorima Rusije i Kine, kao i ambasadorima zemalja Kvinte i predstavnika Evropske unije, održale i hitnu sjednicu Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Ključna poruka je, čini se, da Srbija neće uvoditi nikakve recipročne mjere, ali i da je veoma zabrinuta kako će se sve to odraziti na položaj Srba na Kosovu i bezbjednost regiona.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, nakon sjednice tog Savjeta, istakao da je ovo „praktično blokiranje trgovine između Srbije i Kosova", i da „Priština želi protjerivanje Srba i kapitulaciju Beograda". Aleksandar Vučić je uputio i molbu kosovskim Albancima, pozivajući ih da povuku ovu odluku, jer je svima potreban mir.

Srpski državni vrh je na neki način odbacio spekulacije da je potez Prištine uslijedio kao odmazda zbog diplomatskog poraza Kosova u Interpolu, ali svejedno, teško je ignorisati tajming te odluke dan nakon događanja u Dubaiju.

Direktor Instituta za evropske poslove Naim Leo Beširi primjećuje da, dok je Srbija slavila diplomatski poraz Kosova, na Kosovu je bila potpuno suprotna situacija: „Vlasti na Kosovu, koje su očigledno vrlo populističke, željele su da skrenu pažnju sa onoga što se vidi kao debakl njihovog Ministarstva spoljnih poslova povodom članstva u Interpolu. I onda su očito imale ideju da pokažu građanima kako one jednostavno to mogu da vrate Srbiji tako što će povećati takse za 100 odsto", ocjenjuje Beširi.

Prva reakcija EU
Zvanični Beograd smatra da je to velika provokacija Prištine i da je sada red na Evropskoj uniji da dokaže svoj kredibilitet. Početna reakcija EU već je uslijedila, jer je visoka predstavnica EU Federika Mogerini od Prištine zatražila da odmah ukine tu odluku.

Međutim, skepsa Beograda je ostala, i u tom smislu se ističe da najverovatnije neće biti nikakvog uspjeha u pritisku na Prištinu dok aktivniji pritisak ne stigne od SAD.

Američka ambasada u Beogradu je izrazila zabrinutost zbog te mjere i navela da to ugrožava izglede za dugoročnu stabilnost regiona. Apeli EU nakon uvođenja carina od 10 odsto nisu urodili plodom i sada je EU zaista na velikom ispitu.

Na nemoć EU, koja u većini slučajeva poziva na uzdržanost obje strane, upozorio je i ministar trgovine Rasim Ljajić koji kaže „kako EU ne vrši pritisak na koga mora, nego na koga može".

Naim Leo Beširi napominje da ovim mjerama Priština krši najmanje dva međunarodna ugovora. „Pored ugovora o CEFTA-i, krše i Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Istovremeno na taj način automatski ugrožavaju dijalog Beograda i Prištine, a tom nepromišljenom odlukom će dovesti i do povećanja cijena pojedinih proizvoda, što će pogoditi sve građane Kosova", kaže Beširi.

Pritisak na Zapad i Srbiju

Povećanje taksi može se tumačiti i kao pritisak na Zapad i Srbiju kako bi se pokazalo da će se takve stvari dešavati sve dok Kosovo ne ostvari neke svoje političke ciljeve. Ako se posmatraju kratkoročni ciljevi Prištine, oni se prije svega vezuju za želju albanske strane da dobije viznu liberalizaciju sa EU. A ako posmatramo nešto širu sliku, ona je povezana sa željom Prištine da što prije zaokruži svoju nezavisnost, što je projekat koji je u posljednje vrijeme zapao u ćorskokak.

Postoje i neki dramatičniji tonovi koji se čuju u Beogradu, koji najnovije poteze Prištine vide kao objavu rata i da iza svega stoji želja da se na ovaj način izvrši dodatni pritisak na kosovske Srbe. Pojedini analitičari upozoravaju da je kosovska politička scena praktično u haosu i da je njihova nemoć i frustracija na svjetskoj političkoj sceni sada pretočena u prijetnju po čitav region.

Međutim, Naim Leo Beširi je optimista i smatra da bez obzira na deklarativnu riješenost Prištine da ostane pri ovoj mjeri, takva odluka ne može dugo opstati. „Mislim da tu govorimo prije o satima i danima nego o nedjeljama i mjesecima. Ta odluka prije svega šteti Prištini, iako će naravno pogoditi i privredu Srbije. Kršenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU automatski znači da Kosovo ni pod razno ne može dobiti viznu liberalizaciju u nekom skorijem periodu, što građanima Kosova trenutno najviše znači. Ne postoji, dakle, nijedan razlog da bi ovo moglo da potraje", ocjenjuje direktor Instituta za evropske poslove.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH