Izdvojeno

Izdvojeno (4070)

Ruska ruka na Balkanu

28 Velj 2017 Written by

Tisak na njemačkom jeziku piše o tome dokle seže ruska ruka na Balkanu i o tome da vladajući političari u Crnoj Gori upozoravaju na ruski utjecaja.

O "Rusiji i Balkanu" u svom članku s naslovom "Posezanje Moskve za Crnom Gorom" piše berlinski Tageszeitung (taz). Taj list tako napominje da se i dalje vodi diskusija oko toga je li Rusija uplela svoje prste tijekom pokušaja puča 16. listopada 2016., kada su u Crnoj Gori održani parlamentarni izbori. "Crnogorska vlada optužuje Moskvu da je pomogla u pokušaju puča. Rusija te navode naziva 'lažnim vijestima' (Fake News). A i crnogorska oporba sumnja u tu tezu o puču. Vlada, međutim, ostaje pri svojoj verziji. Rusija pokušava sve kako bi spriječila pristup te balkanske zemlje s nepunih 700.000 stanovnika u NATO, izjavio je za taz novoizabrani šef vlade Duško Marković. Njegov prethodnik Milo Đukanović je Moskvu optužio da je proteklih tjedana čak bila spremna na prolijevanje krvi kako bi na vlast u Crnoj Gori dovela vladu koja je poslušna Rusiji", piše taz.

Anti-NATO kampanja u Crnoj Gori

List s tim u svezi podsjeća da je Tužiteljstvo u Podgorici, prema vlastitim istraživanjima, utvrdilo da je Rusija pred izbore 16. listopada organizirala jednu skupinu od 24 oružane osobe kako bi srušila vladu. Crnogorske vlasti su, pojašnjava dalje taz, na izborni dan uhitili skupinu koju je predvodio jedan bivši srpski policijski časnik te da je ta skupina uglavnom bila sastavljena od Srba i dvojice Rusa: "Duško Marković polazi od toga da je ruska tajna služba u to uplela svoje prste. Još prije deset godina Moskva nije imala ništa protiv integracije Crne Gore u Europsku uniju i Sjevernoatlantski Savez, kazao je on taz-u. No, prije nekoliko godina se Moskva odlučila za promjenu strategije(ILI: kursa), dodao je Marković.

Najvažnija oporbena stranka Demokratski front koji je na izborima osvojio oko 20 posto glasova, već dugo vodi anti-NATO-kampanju u Crnoj Gori, tvrdi crnogorski premijer i dodaje: 'Demokratski front je od Rusije dobio financijsku pomoć.' U Podgorici je neosporno da su ruski poslovni ljudi podržavali aktivnosti Demokratskog fronta. Činjenica jeste da Rusija u Crnoj Gori raspolaže značajnim gospodarskim i političkim utjecajem. Kao još i plemići u carsko vrijeme krajem 19. stoljeća, tako su i ruski poslovni ljudi i turisti otkrili strme crne gore koje se uzdižu iznad mora te kupili tisuće zemljišnih posjeda (ILI: parcela) i vila. Prema gledištu vlade u Podgorici, Rusija je osobito zainteresirana za luke zemlje. Nakon što su Albanija i Hrvatska pristupile NATO-u, Crna Gora je jedina jadranska zemlja koja nije u NATO-u i stoga je strateški važna. Rusija je proširila svoju prisutnost na Balkanu, kaže Duško Marković. 'Prije svega je u Srbiji Rusija ne samo politički, već i gospodarski u vojno aktivna', upozorava. Energetski sektor u Srbiji je, kaže Marković, već u ruskim rukama, a i utjecaj na srpski entitet u Bosni i Hercegovini, kao i na Makedoniju je porastao."

Taz još pojašnjava da je 24 članice NATO-a dalo svoju suglasnost za učlanjenje Crne Gore u taj savez, ali da se još čeka suglasnost Kanade, Španjolske, Nizozemske i SAD-a te da je upravo zbog Washingtona Crna Gora nervozna, jer strahuje da bi Trump mogao odbiti svoj potpis. S tim u svezi ovaj list prenosi kako se iz diplomatskih krugova u Podgorici može čuti da je "Trump u izbornoj kampanji kazao da zbog jedne mini-države neće pokvariti svoj odnos prema predsjedniku Rusije Putinu", tako da vladi u Podgorici ne ostaje ništa drugo, doli čekanje.

Treći put se profesor Mirsad Kunić kandidovao za dekana Filozofskog fakulteta i treći put su mu njegove kolege poručile da ga NE ŽELE za dekana. Tako je danas odlučeno na sjednici Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta i to nakon TRI KRUGA glasanja (prema standardnoj proceduri).

Dakle, imao je kandidat Mirsad Kunić u suštini pet šansi (sa prethodne dvije) da bude izabran za dekana legalnim putem ali – nije prošao. Time je završilo njegovo gostovanje na funkciji v.d. dekana gdje ga je postavila politika i nametnuti Zakon o visokom obrazovanju jer će do raspisivanja novog konkursa i cijele imanentne procedure funkciju v.d. dekana (prema Zakonu) obavljati neko koga sutra Naučno-nastavno vijeće izabere na nastavku današnje sjednice – a to, prema Zakonu, ne može biti niko ko je prethodno bio prijavljen na konkurs.

Nije profesoru Kuniću uspjela treća sreća niti pet glasanja da se nametne kao dekan jednog od najvećih i najobimnijih fakulteta Univerziteta u Tuzli. Ono što nije pomenuto do sada o profesoru Kuniću jeste da je, dvije sedmice neposredno prije otvaranja prijava na konkurs za mjesto dekana, pokušao falsificirati zapisnik u kojem bi, kao jedna od tačaka, bila ilegalno formirana Komisija za proceduru praćenja izbora za poziciju dekana Filozofskog fakulteta budući da većina članova Naučno-nastavnog vijeća nije dobila poziv na sjednicu (redovnu ili vanrednu) na kojoj se formirala takva Komisija. Pokušaj formiranja Komisije u takvim dubioznim okolnostima (gdje se naknadno mailom tražila saglasnost o članovima Komisije o kojima nikad i nije bilo raspravljano!) je legalno oboren na prvoj narednoj sjednici NNV iako je prof. Kunić burno protestvovao. Razum i legalnost je ovom prilikom ipak nadvladala i prof. Kunić je, uprkos zloupotrebi pozicije v.d. dekana, morao raspustiti komisiju sastavljenu i dogovorenu tokom nekog neformalnog sastanka i legalnim putem izabrati drugu javno pred članovima Vijeća – kako je zapravo i trebalo biti urađeno.

Profesoru Kuniću, bivšem ministru obrazovanja u najekspertnijoj Vladi Tuzlanskog kantona svih vremena, možemo zahvaliti i to što je pripremio teren privatnim fakultetima i „renomiranim“ akšam-univerzitetima tokom svog ministrovanja najznačajnijim resorom u Vladi TK. Svoje kompetencije je „dokazao“ i trostrukim (!) ponavljanjem konkursa za prijem zaposlenika u osnovne i srednje škole.

Time se ministar ograničenog roka trajanja i univerzitetski profesor vlažnog sna da postane dekan zapravo predstavio kao onaj koji (možda slućajno?) reže granu na kojoj sjedi budući da je direktno svojim postupcima potkopovao državni fakultet na kojem ima uredan radni odnos! Tokom 6 mjeseci ministrovanja i još 6 mjeseci obavljanja funkcije v.d. dekana Filozofskog fakulteta zapravo nije bilo ničega pozitivnog u „upravljanju“ profesora Kunića – ničega pozitivnog sem možda za njega samoga.

Pokusni kunić ni nakon trostrukog eksperimenta nije izašao iz šešira. Univerzitetski profesori, članovi Naučno-nastavnog vijeća ali i vladajuća politika nisu podržali profesora Mirsada Kunića uprkos njegovoj veoma jakoj želji da dobije taj silno priželjkivani četverogodišnji mandat dekana Filozofskog fakulteta. Da li Kunića neće biti sramota prijaviti se i četvrti put? Mnoge to ne bi iznenadilo...

Pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) BiH uhapsili su na području Sarajeva, Istočnog Sarajeva i Sokoca tri lica zbog sumnje da su počinila organizovani kriminal u vezi sa krijumčarenjem i teškom krađom.

"Izvršeni su i pretresi na četiri lokacije na ovim područjima, tokom kojih je pronađeno i privremeno oduzeto 10 mobilnih telefona sa SIM karticama, jedna automatska puška i 29 komada municije, te jedan pištolj i sedam komada municije, koji će poslužiti kao dokazi u daljem postupku", saopšteno je iz SIPA-e.

Uhapšeni će, nakon kriminalističke obrade, biti predati postupajućem tužiocu Tužilaštva BiH.

Hapšenja i pretresi sprovedeni su u saradnji sa policijskim službenicima MUP-a Kantona Sarajevo i po naredbi Suda BiH.

U Sudu Bosne i Hercegovine danas je održano ročište za izjašnjenje o krivici bivšeg komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH Dragana Vikića i bivšeg ministra unutrašnjih poslova BiH Jusufa Pušine, te Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića (ranije se zvao Senaid Čavčić) za ratne zločine u Velikom parku u Sarajevu, a koji su se izjasnili da nisu krivi.

Sud Bosne i Hercegovine je 13. januara 2017. potvrdio optužnicu koja Dragana Vikića, Jusufa Pušinu, Nermina Uzunovića i Mladena Čovčića tereti za ratni zločin nad osam pripadnika bivše JNA 1992. godine u Velikom parku u Sarajevu.

Optužnica tereti optužene da su u vrijeme rata i oružanog sukoba u BiH tokom aprila 1992. godine između pripadnika oružanih snaga Armije BiH i jedinica teritorijalne obrane i rezervnog sastava JNA stavljenih pod jedinstveno zapovjedništvo Vojske RS, stacioniranih u kasarni u Lukavici, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić, u svojstvu pripadnika jedinice rezervnog sastava Specijalne jedinice, zajedno s njima poznatima pripadnicima Specijalne jedinice i pripadnicima jedinice rezervnog sastava počinili ubistvo zarobljenih pripadnika VRS-a.

Nadalje, Dragan Vikić se tereti da je u svojstvu komandanta Odreda milicije, Specijalne jedinice MUP-a RBiH i komandanta jedinica rezervnog sastava Specijalne jedinice MUP-a RBiH i Jusuf Pušina, u svojstvu pomoćnika ministra za uniformisanu policiju MUP-a RBiH, kao nadređene osobe znali ili mogli znati da se njima podređeni spremaju učiniti krivično djelo ubistva ratnih zarobljenika propustili da spriječe učinjenje krivičnog djela, odnosno da preduzmu nužne i razumne mjere da učinioci krivičnog djela budu kažnjeni.

Suđenje u ovom predmetu bit će zakazano u zakonski predviđenom roku.

Savjetodavno vijeće za BiH (The Advisory Council for Bosnia and Herzegovina (ACBH) u Washingtonu proslavilo je 25. godišnjicu američkog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Prisustvovalo je preko 170 gostiju iz cijelog svijeta, uključujući i visoke zvaničnike iz američke administracije, diplomate, biznismene, američke i BiH medije kao i goste iz BiH.

Donedavni potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, gospodin Joe Biden održao je govor, prenosi Slobodna Bosna.

Objavljujemo transkript Bidenovog govora.

"Kako divni i velikodušni i pretjerani komentari, moja sestra i moja najbolja prijateljica, moja sestra Valerie je ovdje sa mnom večeras: Čula me je kada sam kazao da su naši otac i majka ovdje, moja majka bi mislila da govorimo o mom bratu, a moj otac bi mislio da je ovo sve istina.

Želim se zahvaliti svima i Savjetodavnom vijeću za ovu čast. Kao što bi moj pomoćnik koji je sa mnom radio u Ministarstvu odbrane i koji je još uvijek sa mnom, rekao, da je ovo moja velika strast. Imam nekoliko stvari u mojoj karijeri, koja je mnogo duža nego što sam očekivao, na koje sam veoma ponosan. Nema ništa na što sam više ponosan od moje povezanosti sa naporom da se okonča genocid u Bosni i Hercegovini.

Znam da je jedan od nagrađenih, iako mislim da nije u mogućnosti da prisustvuje, jedan od mojih najbližih prijatelja, lično i politički, iz druge partije, nekada smo mi Demokrate i Republikanci bili prijatelji, je Bob Dole. Tamo 1991.godine, kao što je već navedeno, bio sam dosta mlađi američki senator i bio sam predsjedavajući podkomiteta za evropske poslove dugo vremena. Također 1978. godine sam naivno napisao dokument o evropskom komunizmu, jer su lokalne komunističke partije osvojile brojne zemlje u istočnoj Evropi i bila je određena histerija u Sjedinjenim Državama, da li raste komunizam u Evropi? Tada me je predsjedavajući Komiteta za vanjske poslove, čovjek koji se zvao Sparkman, koji je naslijedio Wiliama Fulbrighta, poslao da napišem izvještaj i tada me je Fulbright molio da ne stavljam na papir da će Sovjetski Savez propasti do 1990.godine. Pogriješio sam za jednu godinu. Kada je Berlinski zid konačno pao i kada se bivše sovjetsko carstvo počelo da raspada, Jugoslavija je napravila neke incijalne dobre poteze prema mirnoj tranziciji. Nastavio sam slušati i čitati izvještaje o tome šta se dešava u BiH i šta je dolazilo iz Beograda. Započeo sam seriju saslušanja i ono što o zlostavljanjima i haosu u BiH koja je pokrenuo Slobodan Milošević. Zbog toga su neke moje kolege mislile da sam alarmist. U to vrijeme sam već duže vremena bio u Senatu i bio sam predsjedavajući tog komiteta i imao sam pravo da nastavim to raditi. Ali ono što se desilo je da sam postao uvjeren kroz ta saslušanja i kroz kontakte sa stranim diplomatama da je Milošević planirao etničko čišćenje BiH.

U 1991.godini moj saradnik i veoma talentovan čovjek Jamie Rubin me pitao da li bi se mogao sastati sa mladim svećenikom iz Međugorja. To je bio neobičan zahtjev. Došao mi je katoliku, iako sebe nikada nisam predstavljao katolikom, kao senator. Došao mi je i ispričao šta se dešava u svetištu i izrazio bojazan da će biti uništeno. Detaljno mi je ispričao šta misli da se dešava. Mislio je da Milošević postaje bijesan. Prisjetio sam se onoga što je Milošević rekao u martu 1989.godine kada je rekao da su Srbi i dalje potlačeni i žrtvovani u Evropi da se podižu ljudi protiv njih. Niko nije obraćao pažnju na to u međunarodnoj zajednici kada se to desilo.Što sam bio više uključen u to sve sam više shvatao..Moja sestra i ja smo odgajani, kako bi to moji prijatelji Židovi rekli, kao "pravedni kršćani" Za našim stolom bi se okupili i imali bi razgovor. Moj otac je bio načitan čovjek, koji nije pohađao koledž, proučavao je historiju. Uvijek nam je govorio kako nije mogao shvatiti zašto nismo brže reagovali, zašto Evropa nije regagovala kada je krenuo genocid u Njemačkoj. Ljudi su znali šta se dešava. Nije mogao shvatiti kako su ljudi se mogli sastati sa Hitlerom a ne nazvati ga pravim imenom i reći ono što je bio. Nije mu bilo jasno zašto nismo bombardovali željezničke stanice i prelaze kako se rat približavao kraju. To je ostavilo snažan utisak na mene, moju sestru i moju braću. Zato sam vjerovao da građani BiH imaju pravo da se brane. Zato sam 1992.godine predložio Rezoluciju o podizanju embarga na uvoz oružja koji su UN i NATO odlučili nametnuti. Dodao sam još jedan element, a to je da se podigne embargo i da se napadne. Da se napadne JNA koja je prelazila Drinu da bi napravila haos koji su planirali u Bosni i Hercegovini.

I onda se nije desilo ništa. Mislio sam da se ponavlja historija iz 1937 i 1938.godine. Mislio sam da sam bio nesmotren iako sam bio američki senator već neko vrijeme. Imao sam raspravu sa lordom Owenom, zašto su moji argumenti najbolji model da se rasparča i da se ne dozvoli etničko čišćenje BiH. Možda sam bio u krivu, ali sam to čvrsto vjerovao. Moji napori da se podigne embargo nisu dobili puno podrške, osim lidera Republikanaca u američkom Senatu, od Bob Dola. U aprilu 1993.nakon što sam o ovome govorio skoro dvije godine, ambasador iz Beograda je došao da me vidi po Miloševićevom nalogu. Milošević me je želio vidjeti da bi mi dokazao da se on nije nalazio iza svega ovog. Da su se Srbi samo branili od genocidnih akcija od, muslimana Bošnjaka, itd. Složio sam se da odem tamo.Otišao sam na taj put, ali sam prvo otišao u Zagreb. Otišao sam tamo jer sam prvo želio otići u Sjevernu Bosnu.

Sjećam se da smo helikopterom dva sata putovali do Tuzle. Tamo sam se sastao sa bošnjačkim izbjeglicama koje su se brinula o Bošnjacima koji su dolazili iz Srebrenice i kretali se dalje prema sjeveru. Grupa mladih irskih humanitarnih radnika su bili tamo i pomagali im. Tu je bila škola čije su učionice korištene za smještaj i sklonište za one koji su bježali sa juga. Sjećam se da mi je jedan mladi irski humanitarni radnik kazao kako stalno stižu novi kamioni. Sjećate se onih kamiona koje je obezbijedio UN. Sjećam se da je, iako je bio april, vani još bilo hladno. Izašao sam vani i stajao. Došao je kamion, doslovce napunjen ljudima, kako sam to kazao mojoj djeci, rame uz rame stojeći. Bio je apsolutno napunjen. Zaustavio se, otvorila su se vrata i ljudi su počeli izlaziti. Tamo je bilo i mrtvo dijete od četiri godine koje se ugušilo u sredini kamiona jer je kamion bio toliko napunjen. Na licima se vidio očaj ljudi koji su bježali. Dijete je skliznulo i nije bilo u mogućnosti da se podigne. Sjećam se kada sam otišao u školsku učionicu i susreo se sa jednom familijom. Muž, žena i troje djece. Ako me sjećanje služi djeca su imala između 5 do 11 godina. Kazali su mi kako su pješke preko planina krenuli prema sjeveru. Majka ovog čovjeka je bila sa njima, bilo je hladno, ona više nije mogla pješačiti i on je morao donijeti odluku, ostaviti majku i spasiti djecu ili nositi majku i rizikovati da izgubi svoju djecu. Preko prevodioca mi je rekao da mu je majka rekla da je dobro i da je pusti da sjedne na kamen odakle ima prelijep pogled. Rekao mi je da je ostavio.

Poslije ovih susreta otputovao sam u Beograd. Sjećam se da sam se u hotelu sastao sa grupom ljudi koji su bili predstavnici opozicije. Sastali su se sa mnom u velikoj prostoriji u kojoj je bilo 30 - 40 ljudi. Kazali su mi da je Milošević bio loš momak, ali da se ne dešava bilo kakav genocid. Imao sam sa sa sobom mladog momka koji je radio za moj komitet i govorio je srpskohrvatski. U tome trenutku na TV prijemniku, na kojem je mislim bila državna televizija, smo čuli optužbu da Bošnjaci doslovce vješaju srpsku djecu na kuke za meso. Prikazali su i propagandni film u kojem su pretpostavljam koristili lutke da bi podigli entuzijazam i izazvali bijes zbog onog što se radi nad Srbima. Pokazali su kuke za meso koje su me podsjetile, inače dolazim iz savezne države koja je najveći proizvođač piletine u SAD, na vješanje kokošiju. Sa tog sastanka otišao sam da se sastanem sa Miloševićem. Sjećam se da je zgrada bila veoma lijepa, pretpostavljam da je to bila habsburška zgrada. Crvenim tepihom i predvorjem smo se popeli do njegovog kabineta.

Zbog toga što sam pročitao mnogo o njemu bio sam iznenađen da je bio gladak kao svila. Govorio je savršen engleski, imao je doktorat, bio je obrazovan,vrlo učtiv. Dočekao me u svom kabinetu u kojem je njegov radni stol bio na kraju sobe, tu je bio za sjedenje, a na drugom kraju sobe je bio jedan mali sto za sastanke. Sjeli smo za taj sto, on na jednu stranu sa jednim od svojih pomoćnika a na drugoj strani sam bio ja sa svojim trojicom saradnika. Dvojica od njih su bili Jamie Rubin i Ted Kaufman, koji je kasnije postao američki senator. Predstavio sam mu svoje mišljenje o onome što mislim da se dešava. On je insistirao na tome da se Srbi samo brane od onoga što im se dešava. Stalno je ponavljao da on nema ništa s tim što se dešava. Govorio sam o Radovanu Karadžiću. Rekao mi je da on nema veze sa Radovanom Karadžićem.Onda je iznenada kao grom iz vedra neba, kao da smo prijatelji, pitao da li želim razgovarati sa Karadžićem. Podigao je slušalicu, na srpskohrvatskom je pozvao nekog. Otprilike 15 minuta kasnije čuo sam korake i u prostoriju je ušao Karadžić sa onom svojom prepoznatljivom kosom. Sjeo je za stol zajapuren u licu jer je vjerovatno žurio i kazao ; "Izvinjavam se što kasnim". Pogledao sam u Miloševića i rekao : "Nemate uticaja". Kunem se bogom da je ovo istinita priča. Bez uticaja...Sastanak je potrajao ali nije dobro završio. Pogledao je u mene i na kraju me upitao, veoma mirno, upitao me je ; "Šta mislite o meni, senatore"?, odgovorio sam: "Mislim da ste prokleti ratni zločinac i provest ću ostatak karijere radeći na tome da vas vidim osuđenim zbog toga"!. Kasnije su me kritikovali zbog toga.

To je jedino o čemu sam mogao razmišljati, te priče koje sam trebao ispirčati, jer je to moj otac očekivao od mene u takvim uslovima. Na kraju sastanka mi se činilo da sam se ponašao kao tinejdžeri koji na kraju školske godine u spomenar kolegima upišu. "Mnogo sreće u narednoj godini". Izašli smo sa sastanka i ono što se desilo je da sam jasno vidio ono što je svijet pokušavao da ne vidi. Znate postoji izreka koja kaže da se dešava voljna suspenzija nevjerovanja. To se upravo tada dešavalo. Sutradan sam pokušao odletjeti u Sarajevo UN-ovim transportnim avionom. Tada je u Sarajevo trebao letjeti i jedan francuski plutun kojim je komandovala žena. Bila je veoma snažna. Pred polijetanje je svojim vojnicima govorila na francuskom i jedan američki poručnik mi je kazao da mi treba šljem. Pitao sam ga zašto mi treba šljem, a on mi je odgovorio da mi treba jer će pucati na nas kada budemo slijetali na aerodrom. Prvi put nismo uspjeli sletjeti zbog previše pucnjave. Konačno smo sletjeli i znate šta je ono što smo tamo našli. U bunkeru ispod aerodromskog terminala sam se sastao sa Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Oni su mi tada predstavili svoje gledište onoga što se dešavalo u Sarajevu. Pričali su mi o snajperskoj aleji, zato mi je poručnik kazao da ne možemo ići u grad. Odgovorio sam mu da moramo, niko na nas nije pucao tada. Snajperska aleja, kako se sjećam, bila je od aerodroma pa sve do grada Sarajeva.

Kada smo stigli u Sarajevo, opsada je trajala dosta dugo. Većina kuća i zgrada bila je uništena i to me je podsjetilo na Istočnu Njemačku na kraju drugog svjetskog rata. Sjećam se da sam se sastao sa urednikom novina u podrumu dva sprata ispod zemlje. On i njegovi novinari i dalje su se trudili da pišu, da štampaju novine i da idu dalje. Vozeći se prema gradu vidjeli smo mnogo uništenih kuća, porodica koje su živjele jedna pored druge u miru veoma dug period. Sjećam se jednog naselja, mislim da je to bilo na jugu ili sjeveroistoku, znak da je bilo na brijegu. Tu me je jedan saradnik predstavio ljudina na ulici i oni su mi kazali da su vidjeli kola koja su se približavala te da su znali da dolaze po njih. Pobjegli su kroz stražnju stranu kuće sa svim što su imali, a u bašti nas je dočekao susjed sa kojim smo nekada ispijali pivo i rekao da mu predamo svu imovinu. Žena mi je kazala da su jedni do drugih živjeli 22.godine. Dajte mi sve što imate, kazao je.

Kada je došlo vrijeme da krenem, bilo je previše opasno da idemo preko aerodroma pa smo se uz planinu odvezli gore gdje su se održavale Olimpijske igre, kako bi došli do američkog helikoptera. Prošli smo kroz veoma lijepo selo, ne sjećam se kako se zove. Moglo se vidjeti po nekoliko uređenih kuća i onda odjednom jedan prazan prostor. Ljudi koje sam tamo sreo su mi kazali da su njihovi susjedi dolazili i bacali bombe na njihove kuće. Kratko nakon povratka sa ovog putovanja u martu 1993.godine pozvao sam Harisa Silajdžića da dođe i da svjedoči na zatvorenoj sjednici senatskog Komiteta za vanjske poslove. Pamtim ga kao jednog od najartikularnijih i sposobnijih ljudi koji su ikada svjedočili pred tim Komitetom. Svojom mirnoćom i gracioznošću je impresionirao sve prisutne. Po okončanju svjedočenja sam u izvršnoj sobi Komiteta,ne u velikoj sali sa saslušanja, pozvao starije članove Senata i članove Komiteta za vanjske poslove, Komiteta za vojnu službu i Obavještajnog komiteta.. Neki od njih su bili veoma dobri ljudi, pola Republikanci, pola Demokrati. Kada je Silajdžić završi svoj govor, počeli su mu postavljati pitanja. Jedno od njih je bilo: Ako podginemo embargo, uzrokovat ćemo još više smrti. Ako više ljudi ima pristup oružju, više će poginuti. Sjećam se da je Haris rekao, mislim da on ima kćerku, možda griješim, sina, imao je sina. Kazao je kako se njegova porodica u tome trenutku krije u planinama. Sjećam se da je pogledao jednog senatora čije ime neću navoditi, koji je inače bio protivnik embarga i kazao mu: " Senatore, učinite mi čast i nemojte odlučiti kako će moja supruga i sin umrijeti. Dopustite meni da to učinim. Oni će umrijeti ako me naoružate,oni će možda umrijeti, ali učinite mi čast da sami odlučimo kako ćemo umrijeti".

Nikad, nikad, nikad neću to zaboraviti. To je bila jedna od najdubljih misli koje sam ikada čuo u stvarnom vremenu. Razišli smo se u totalnoj tišini. Ali ništa se nije promijenilo. U junu 1994. bez puno uvjeravanja, uvjerio sam Boba Dola da otputuje ponovo sa mnom u Sarajevo. Moja supruga Jill također je željela putovati u želji da vidi, Bobova supruga Elizabet je također putovala sa nama. Putovali smo u okviru 50.godišnjice iskrcavanja u Normandiji. Putovanje smo započeli u Anziju u Italiji, gdje je Bob bio ranjen, na putu prema Sarajevu smo se zaustavili u Spitu, a odatle smo nastavili helikopterom. Sjećate se da u to vrijeme je vladalo primrje. Ali ono što se dešavalo u starom gradu koji je većinom bio muslimanski, je da su snajperi bili na planinama sa izuzetno moćnim oružjem. Nije mi bilo jasno zašto su u krivudavim ulicama u starom gradu bila razgrnuta platna i deke od kuće do kuće.To je rađeno kako bi blokirali pogled snajperistima koji su namjerno gađali djecu.To je rađeno kako bi prisilili muslimane Bošnjake da napuste grad. Sjećam se da smo otišli u posjetu bolnici. Kao što sam rekao, na snazi je bilo primirje. Svi oni koji su gledali film "Engleski pacijent" će se sjetiti bolnice i na tu bolnicu me podsjetila bolnica u Sarajevu. Zidovi visoki baš kao i u ovoj sobi, nisu kao u američkim bolnicama, sve je bilo čisto, nismo zatekli gotovo nikog. Neurohirurg je meni i Bobu rekao da ima nekoliko ljudi za koje bi želio da ih posjetimo. Ušli smo u uređenu veliku sobu i tamo zatekli crnokosu ljepoticu, sa onim smeđim očima koja je tamo ležala. Bila je stara 15 godina i gledala je ispred sebe. Kad smo ušli u sobu okrenula se, bilo je jasno da se ne može fokusirati. Nisam to trebao uraditi, ali sam odmah prišao njenom krevetu i uzeo je za ruku, to je vjerovatno bilo neprimjereno za uraditi, ali uradio sam to vođen očinskim instinktom. Držao sam je za ruku a Bob je stajao na dnu kreveta i pitao šta se desilo. Snajperski metak joj je presjekao optičke nerve i ostala je slijepa. Znate, mogu nastaviti ali surovost tih godina ne treba biti ponavljana. Vi svi razumijete neoprostiva odgađanja, razloge za nereagovanje i svaki put kada je svijet propustio da interveniše. Vi ste to preživjeli. izgubili ste porodice.Izgubili ste domove. Borili se da sačuvate dignitet. Ovo nije bio građanski rat. Ovo je bio genocid. Planiran i jednostavno genocid. I to se dešavalo pred očima cijele Evrope.

Vjerujem sada, vjerovao sam i onda, da je to bio test za sve ono za šta kažemo da se zalažemo, za sve ono za što kažemo da stojimo iza toga kao Amerikanci. Cijela transatlanska zajednica je uzela za gotovo frazu "Nikad više", dešavalo se opet. Ovoga puta muslimanima. evropskim muslimanima.Nije bilo dovoljno saosjećanja ni simpatija. BiH je bio prvi pravi tekst naše privrženosti tome nakon drugog svjetskog rata. Čak nakon Srebrenice i Žepe, sve dok nismo dobili one slike bosanskih mladića, prethodno sam 14 mjeseci govorio o masovnim grobnicama i niko me nije slušao. Ali kada su ljudi vidjeli te slike, onda ih je to natjeralo da ne mogu više tražiti izgovore. Stvari su se počele mijenjati.Te slike su toliko podsjećale na Holokaust da istina više nije mogla biti ignorisana. To se desilo u julu 19995.godine. Istog tog mjeseca smo uspjeli usvojiti Rezoluciju o napadima, NATO nas je osramoćeno morao pratiti jer nisu imali drugog izbora kada smo mi donijeli odluku da krenemo.

Danas kada slavimo 25.godina nezavisnosti BiH, važno je da se sjetimo početka tog užasnog rata. Da se sjetimo tragedije kroz koju je prošao vaš narod. Da podsjetimo svijet. Stotinu hiljada mrtvih, dva milona raseljenih, 20 hiljada silovanih mladih muslimanskih djevojaka i žena koje su silovane jer se mislilo da više nikada zbog toga neće moći biti dio svojih porodica i svoje religije.

Proslavljamo progres koji je načinjen u obnovi vaše domovine. To je postignuto zahvaljujući miru i uspješnim životima koje ste uspjeli kreirati za vas i vaše porodice ovdje u Sjedinjenim Državama. Jedno od prvih putovanja koje sam napravio kao potpredsjednik, jer mi je predsjednik dao ovlasti da radim kako mislim da je najbolje, je bio put u Sarajevo. Otišao sam jer sam imao namjeru pokazati da privrženost SAD-a i naroda BiH nije završila sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ta privrženost prelazi saradnju izemđu naših Vlada. Zahvaljujući vama, vašim porodicama i hiljadama drugih Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta Sjedinjene Države će preživjeti. Mi još uvijek pokušavamo shvatiti da svako dijete u regionu mora imati budućnost, mir i sigurnost u toku odrastanja bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Mislim da je važno podsjetiti ljude zašto se ovaj rat dogodio. Šta se dogodilo i kako se to opet može dogoditi?!

Znate, mi još uvijek radimo zajedno ali ja vjerujem da se svi ljudi u BiH moraju nastaviri boriti za budućnost za koju ste mislili da ste je dostigli sa krajem genocida.To je zato jer se vi sjećate prošlosti. Treba podsjećati svoju djecu na tu prošlost. Svi bi trebali znati tu prošlost. Podnijeli ste mnoge žrtve zbog jednog cilja. Da živite u mirnoj, nephodno multietničkoj demokratiji.. Koliko god sam ponosan što primam ovu nagradu, moram vam reći da nam još uvijek prostaje veliki posao da uradimo. Veliki nazadak se dešava u cijeloj regiji i upravo zbog toga sam ponovo tamo putovao prije 18 mjeseci i sastao se sa svim predsjednicima iz regiona. Zabrinut sam već neko vrijeme .Ljudi u BiH su pretrpjeli previše da bi se vratili nazad. Podsjetite sami sebe i sve u domovini gdje vas put populizma, nacionalizma i ksenofobije vode. Podjele, nemiri i konflikti i u najgorem slučaju genocid. Završetak nezavršenog posla ujedinjavanja Evrope u cijelosti i miru je jedini način na koji će građani BiH u narednim generacijama u budućnosti da napreduju.

Kada političari pokušavaju da koriste bol iz prošlosti kroz mržnju i optuživanje drugih, morate svi ustati i suprotstaviti se retorici podjela, odvajanja i potvrditi pozitivnu viziju.Ujedinjena, multietnička, demokratska Bosna i Hercegovina, sa snažnim institucijama, Bosna i Hercegovina integrisana u Evropu za koju sam se ja borio i koja je počela prije 27 ili 28 godina. Vi i vaši brojni prijatelji ste dali živote za nju.Mislim da je to borba koju moramo nastaviti. Ponovo vam hvala za ovo priznanje. Ono nadilazi sve ovo što sam uradio. Jednu stvar znam - propust da se ne sjećamo uvećava mogućnost ponavljanja. Neka se čuju vaši glasovi. Uzgred, vi ste toliko toga dali i Sjedinjenim Američkim Državama. Vaš sam dužnik i ponosan sam da sam povezan sa vama. Hrabrost vaših porodica je ono za šta sumnjam da ću ikada više vidjeti u svome životu.

Hvala vam!"

Trener Manchester Uniteda Jose Mourinho rekao je da misli da će fudbaler Zlatan Ibrahimović i sljedeće sezone igrati za taj klub.

Ibrahimović je ljetos kao slobodan igrač iz Paris Saint Germaina prešao u United, s kojim je potpisao jednogodišnji ugovor, uz opciju produženja saradnje na još jednu sezonu.

Švedski fudbaler je postigao 26 golova u 38 utakmica ove sezone, uključujući i dva u jučerašnjoj pobjedi protiv Southamptona od 3:2, u finalu FA Cupa.

"Nikada ne molim igrača da igra za moj tim, ali svi želimo i vjerujemo da će (Ibrahimović) ostati još jednu sezonu. Nikada ne molim igrača da potpiše ugovor. Ali, ako je potrebno, navijači mogu da odu do njegove kuće i ostanu tamo tokom cijele noći", rekao je Mourinho, prenijeo je BBC.

Ibrahimović je juče osvojio 32. trofej u karijeri. On je na Wembleyu postigao golove u 19. minutu iz slobodnog udarca i pobjedonosni u 87. minutu. Gol za United postigao je i Jesse Lingard u 38. minutu, dok je dvostruki strijelac u Southamptonu bio Manolo Gabbiadini, u 45. i 48. minutu. On je postigao gol i u 11. minutu, ali je poništen zbog ofsajda.

Mourinho je sarađivao sa Ibrahimovićem i u Interu.

"Zlatan je dobio utakmicu pošto je bio izvanredan. Kada je otišao u Barcelonu (iz Intera 2009.) bio sam veoma tužan. Znam kakav je potencijal. Samo smiješan igrač dolazi u Englesku ako nije uvjeren da tu može da igra. Ko o tome bolje zna? Ni ja, ni vi. Kada je odlučio da dođe ovdje, znao je da je spreman. To nije moja zasluga, već njegova", naveo je Mourinho.

Ibrahimović je rekao da je u svakom klubu osvojio trofej. "Ovo mi je 32. trofej. To sam predvidio. Nastavljam. Uživam u Engleskoj. Što si stariji, više cijeniš trofej. Zbog ovoga sam došao, da pobjeđujem, a to i radim", rekao je tridesetpetogodišnji Ibrahimović.

Bivši nogometaš Dinama Zvezdan Cvetković pronađen je u ponedjeljak oko 8 sati mrtav u garaži na Kostanjevcu na području Maksimira, gdje je i živio, neslužbeno se doznaje, dok je zagrebačka Policijska uprava potvrdila da je primila dojavu o smrti 57-godišnjaka u zatvorenom prostoru na području Maksimira.

U tijeku je policijski očevid, izvijestili su iz Policijske uprave Zagrebačke i dodali kako će se nakon očevida utvrditi tačan uzrok smrti.Bivši nogometaš Dinama Zvezdan Cvetković bio je pripadnik slavne generacije koja je 1982. osvojila prvenstvo bivše Jugoslavije, a radio je i kao sportski direktor Dinama.Karijeru je počeo u Karlovcu te se, zajedno s bratom Borom Cvetkovićem, afirmirao u Dinamu. Nogomet je igrao i u Njemačkoj , no 1990. nakon teške ozljede morao je prekinuti karijeru.

U okviru 16. kola prvenstva BiH za košarkaše, tuzlanska OKK Sloboda večeras je u Mejdanu pred oko 1.500 gledatelja, pobijedila ekipu Leotara rezultatom 99:72 (26:19, 23:21, 23:16, 27:16).

Na taj način košarkaši trenera Velimira Gašića osigurali su dva kola prije kraja prvog dijela šampionata nastup u Ligi 6.

Domaći košarkaši vodili su cijelu utakmicu, a gosti su jedino u 22. minuti pogotkom Luke Radmilovića uspjeli susret dovesti u neizvjesnost - 49:46.

To je bilo sve, jer se razigrao Almir Hasandić koji je u prvom poluvremenu postigao samo pet poena, a u drugom čak 20 i uz Enesa Latifagića bio je najbolji igrač utakmice.

Hasandić je ukupno postigao 25, a Latifagić 22 poena.

U ekipi Leotara Bojan Pelkić je ubacio 20, a Marko Stevanović 17 poena.

Jedan 73-godišnji muškarac podlegao je u bolnici nakon što je povrijeđen kada se nepoznati muškarac zaletio u prolaznike ispred pekare u njemačkom gradu Heidelbergu, rekli su policija i tužioci u zajedničkom saopštenju.

Policija je saopštila da su još dvije osobe povrijeđene. Riječ je o 32-godišnjem Austrijancu i 29-godišnjoj ženi iz BiH.

Oni su nakon ukazane ljekarske pomoći pušteni iz bolnice.

Lokalni mediji pišu da je muškarac koji je izveo napad osoba koja ima psihičkih problema. Ovu informaciju policija nije potvrdila, prenosi BBC.

Lokalni mediji s područja Heidelberga javljaju da je napadač koristio vozilo rent-a-car agencije i da se zaletio ugrupu ljudi koja je stajala pred pekarom u centru Heidelberga.

U međuvremenu je objavljena snimka obračuna policije s napadačem, na kojoj se čuje kako je policija više puta, prije nego što je pucala, upozorila muškarca da se preda.

U mjestu Tičići, na regionalnoj saobraćajnici Kakanj - Zenica, prelila se voda. Zbog ovoga su zatvoreni regionalni A1 put kao i autoput prema Zenici.

Policija osigurava saobraćajnice, kako autoput koridora 5C tako i regionalni put Kakanj-Zenica.

Štab Rudnika mrkog uglja Kakanj za spasavanje je u stalnom zasjedanju da ne bi došlo do ugrožavanja stanovništva i stambenih objekata lociranih u blizini klizišta i akumulacije nizvodno na rijeci Ribnici.

Do prelijevanja vode na saobraćajnicu u mjestu Tičići došlo je zbog toga što su padavine protekle noći natopile klizište rudničke jalovine na površinskom kopu Vrtlište kakanjskog rudnika i povećale nivo akumulacije vještačkog jezera na Ribnici.

Usljed toga je voda prodrla u tunel koji je u izgradnji za protok Ribnice i na izlazu iz tunela se prelila preko regionalne saobraćajnice.

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH