Izdvojeno

Izdvojeno (3120)

Prosječna plata u Bosni i Hercegovini, prema podacima Agencije za statistiku je 846 KM, a i bez nekih dubljih analiza i podataka koji nam govore kako sa ovom platom jedna četveročlana porodica u našoj zemlji teško može pregurati do sljedeće plate, znamo da je to tako.

Međutim, znamo i da su cijene određenih proizvoda i usluga različite od mjesta do mjesta, od grada do grada. Naprimjer, cijene pojedinih artikala u dva dijela Sarajeva, onom u Federaciji i onom u Republici Srpskoj, razlikuju se uveliko, pa tako veliki dio federalnih Sarajlija ide u Istočno Sarajevo da kupi neki odjevni predmet, nešto od tehnike, suđa ili samo da popije kafu, piše Oslobođenje.

Stan i režije

Cijene pojedinih proizvoda u posljednjih nekoliko godina dosta su se promijenile, te je, prema podacima Agencije za statistiku BiH, samo u februaru zabilježen rast cijena za 0,3 posto, što predstavlja povećanje u odnosu na isti mjesec prošle godine od 1,2 posto. Međutim, visina plate kod većine uposlenih ostaje ista godinama, bez obzira na povećanje cijena osnovnih životnih namirnica i života uopšte, te je ona, prema nekim podacima, od 2004. do 2014. godine povećana samo za 321 marku.

Iz Saveza sindikata Republike Srpske nedavno je saopšteno kako je sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u RS-u u februaru ove godine iznosila 1.882 KM, dok je prosječna isplaćena plata za taj mjesec od 848 KM pokrivala tek 45 posto te korpe. Iz ovog sindikata kazali su da su najviše novca, 699 KM, porodice trošile za nabavku prehrane, za stanovanje i komunalne usluge 580 KM, dok je za tekuće održavanje domaćinstva trebalo izdvojiti 105 KM. Troškovi nabavke odjeće i obuće iznosili su 133 KM, higijene i njege zdravlja 86, prevoza 194, te obrazovanja i kulture 82 KM.

Stoga smo odlučili da uporedimo cijene života u Sarajevu, u odnosu na neke manje gradove kao što su Žepče, Bihać i Lukavac, te smo došli do podatka da građanima, samo da imaju krov nad glavom i da plaćaju režije, treba u prosjeku od 350 do 700 KM. Tako u u Bihaću iznajmljivanje stana od 60 kvadrata košta oko 250 KM, a režije za stan iste kvadrature oko 100 KM. U Žepču iznajmljivanje ovakvog stana košta od 150 do 250 KM, zavisno od toga da li je namješten ili ne, a režije koje stanar plaća iznose oko 200 KM.

Lukavac je približno tu negdje sa cijenama kao i prethodna dva grada, te iznajmljivanje stana košta od 200 do 250 KM u stambenim zgradama, dok je u privatnim kućama jeftnije za 50 KM, a režije, koje uključuju struju, vodu, odvoz smeća, internet i fiksni telefon, ljeti iznose oko 150 KM, dok se zimi na sve to doda i centralno grijanje, pa zajedno sve košta 250 KM. Sarajevo zato, s obzirom na to da je i glavni grad, ima i najveće cijene, pa tako cijena iznajmljivanja stana od 60 kvadratnih metara zavisi od dijela grada.

Ako govorimo o strogom centru, onda je ta cijena oko 800 KM, a kako se odmičete od centra, cijena pada. Mi ćemo uzeti za primjer stan na Alipašinom Polju za koji je kirija 300 KM i za koji stanari plate skoro isto toliko režija.
Kada je u pitanju kafa u ugostiteljskim objektima (kafićima), tu su cijene u sva četiri grada slične. U Lukavcu ona košta 1 KM, u Žepču i Bihaću 1,5 KM, dok u Sarajevu opet to zavisi od kafića do kafića. Kafu u Sarajevu možete popiti i za jednu marku, ali istu tu kafu možete platiti i 2,5 maraka.

Kafa u kafićima od 1 do 2,5 KM
Ukoliko četveročlana porodica jednom mjesečno ode na ručak ili večeru u neki restoran, u Žepču bi joj to bilo najpovoljnije, gdje za taj ručak trebaju izdvojiti 60 maraka. U Bihaću bi ručak koštao desetak maraka više, a u Lukavcu, koji, kako nam je rečeno, nema “klasični restoran”, ručak bi u piceriji uz predjelo, glavno jelo, salatu, desert i nekoliko pića koštao 80 KM. U Sarajevu i ove cijene variraju, te je neka prosječna cijena ručka po osobi, u nekom prosječno dobrom restoranu, od 20 do 30 KM, što znači da četveročlana porodica za ručak treba izdvojiti oko 100 KM.

Građani svih ovih gradova ne mogu živjeti samo da imaju krov nad glavom, struju, vodu i grijanje, te da jednom mjesečno izađu na ručak ili večeru, već su im potrebne i neke aktivnosti, da bi se zabavili, nešto naučili, bavili se sportom ili pak da pošalju dijete u vrtić.

Zanimale su nas i cijene ovih “aktivnosti” u ova četiri grada, a upoređivanjem smo vidjeli da je mjesečna pretplata za fitnes/teretanu otprilike slična i da iznosi od 35 do 50 KM, dok su cijene kursa stranog jezika od 35 KM po osobi u Žepču, 100 KM u Bihaću i 90 do 100 KM u Sarajevu, kada je u pitanju engleski jezik, dok je cijena kursa njemačkog u Lukavcu oko 250 KM. Ako želite da vaše dijete ide u vrtić, za to ćete najmanje platiti u Bihaću – 130 KM, u Lukavcu je to 135 KM, dok je u Žepču 160 KM, odakle nastavlja Sarajevo, gdje se mjesečno za vrtić izdvoji od 160 do čak 300 KM.

Sadržaji

Iako su cijene niže u manjim gradovima, nedostaju neki sadržaji kada su u pitanju društvena i kulturna dešavanja, pa tako u Lukavcu i Žepču nemaju muzej, a u Žepču nemaju ni pozorište. Međutim, svi imaju kino, a cijena karte za kino u Bihaću je 7 KM, u Žepču 5, u Lukavcu 3, dok je u Sarajevu od 6 KM pa više. Cijena ulaznice za pozorište u Lukavcu je od 5 do 10 KM, u Bihaću je 15, a u Sarajevu u prosjeku 10 KM. Posjeta muzeju u Bihaću je besplatna, dok je u Sarajevu besplatno samo za djecu predškolskog uzrasta, djeca od 6 do 18 godina i penzioneri plaćaju 3, a odrasli 6 KM.

Od nekih osnovnih prehrambenih namirnica, za uporedbu smo uzeli jaja, šećer, brašno, junetinu, jabuke i špinat. Tako školjka jaja u Žepču košta 6,5 KM, u Bihaću 8,5, a u Sarajevu 9 maraka. Kilogram šećera u Bihaću je 1,55, u Žepču 1,80, a u Sarajevu 1,60, kilogram brašna i u Žepču i u Bihaću je 0,90 KM, dok je u Sarajevu 1,10 KM. Kilogram junetine najjeftiniji je u Žepču, gdje košta 10 KM, dok je u Bihaću 13, a u Sarajevu 14 KM. Cijena jabuka najniža je u Sarajevu – 1,10 KM, dok je u Žepču i Bihaću 1,90 KM.

– Različitost kvaliteta života u manjim u odnosu na veće gradove je ne samo kada pričamo o potrošačkom dijelu kada zadovoljavamo osnovne potrebe, ali naša osnovna potreba je i da odemo u kino ili pozorište i tu se osjete te neke razlike. Pogotovo se to osjeti kod mlađih ljudi koji su na neki način uskraćeni za nešto što imaju oni u većim gradovima. S druge strane, u većim gradovima veći je i broj trgovačkih radnji gdje građani lakše mogu naći nešto za sebe po akcijskim cijenama, a u u manjim mjestima je to slabije, kazala nam je Murisa Marić, izvršna direktorica Udruženja za zaštitu potrošača “DON” iz Prijedora.

Recepcioner koji treba poznavati knjigovodstvo, konobar sa srednjom školom ili fakultetom, prodavač u radnji koji treba da traži nove kupce, neki su od oglasa za posao s kojima se susreću nezaposlene osobe.Osim nelogičnih oglasa, gdje se traži “dva u jedan” ili se pod jednim zanimanjem zapravo traži drugo, mogu se naći i primjeri polne diskriminacije, ali i dobne pa se traži mlada osoba sa iskustvom, pišu Nezavisne novine.

– Mi smo imali jedan oglas gdje se traži vozač koji zna raditi na računaru, ali to je poslodavac pravdao sistemom koji ima u firmi, da u autu ima printer – kazala je Aida Zejčirović, direktorka portala “BoljiPosao.com”.

Istakla je da se, što se tiče portala koji od ovoga žive, teško mogu naći primjeri kao ovaj gde se od recepcionera traži knjigovodstvo, jer je obavezno da klijent mora voditi računa o pravima i obavezama koje proističu iz oglasa.- Ne dozvoljavamo i polno zanemarivanje. Mi ih upozorimo na to. Ono na šta imam primjedbu jer stručna sprema. Tu ima nelogičnosti, ali tu mi ništa ne možemo. Traže se komercijalisti sa visokom stručnom spremom, a po mom mišljenju, oni treba da imaju srednju. U 90 odsto slučajeva se traži iskustvo. Zbog hiperprodukcije kadrova VSSa došli smo u situaciju da se traže prekvalifikovani ljudi – naglasila je Zejčirovićeva.

Kazala je da nije nepoznato da se negdje traže mlade osobe sa iskustvom, da za posao treba iskustvo, ali s druge strane za iskustvo treba posao. Svemu ovome je, dodaje, uzrok neuređeno tržište rada.- Imamo primjedbe nezaposlenih da su nerealni uslovi, ali ima i posloprimaca koji ne žele da se prilagode. Traže posao da ga ne nađu – rekla je Zejčirovićeva.

Ipak, na jednom od portala kojim se posreduje u zapošljavanju objavljen je oglas jednog hotela u kojem traži recepcionera čiji je zadatak, između ostalog, učinkovito i operativno obrađivanje računovodstvene dokumentacije, zatim sortiranje, ažuriranje, prosleđivanje i arhiviranje dokumentacije, odnosno knjige ulaznih i knjige izlaznih faktura, naloga za plaćanje, te vođenje knjige protokola ulaznih/izlaznih faktura i pošte.

Ovim, zapravo, ocena je sagovornika, hotel treba komercijalistu. Uz to traženi recepcioner treba da komunicira i sa dobavljačima, poželjno je da ima vozačku, iako je osiguran prijevoz, kao i da ima sposobnost koncentrisanog i profesionalnog cjelodnevnog rada mada ima “fleksibilno radno vrijeme”.

Traži se konobar “prijatnog izgleda”

Ima oglasa gdje se traži konobar “prijatnog izgleda”, za konkurisanje za posao sobarice i kuhara uz CV traži se obavezno prilaganje fotografije, u jednom hotelu recepcioner treba da bude spreman biti ispomoć u restoranu, a u jednom oglasu je navedeno da prodavaču u prodavnici ne treba da bude teško pomoći kolegama u zaprimanju robe i čišćenju, pišu Nezavisne novine.

Negdje se od prodavača traži da, osim da prodaje u radnji, posjećuje kupce i traži nove, što je pak posao komercijaliste, a negdje se od njega traži “veselje”. Posao “rezervisan” za ženu je kozmetičarka, kako stoji u oglasima, a u jednom je diskriminiran muškarac jer se u piceriji traži “radnica za prodaju na pultu”.

Ratifikacija crnogorskog Protokola u američkom Senatu istorijski je događaj, ne samo za Crnu Goru, nego za cijeli region, ocijenio je albanski premijer Edi Rama u Podgorici.

Crnogorski premijer Duško Marković zahvalio je Rami na podršci koju Albanija pruža Crnoj Gori na evroatlantskom putu. Dvojica premijera govorili su o pitanju demarkacije granice Crne Gore i Kosova kao i o rezultatu predsjedničkih izbora u Srbiji.

Albanski premijer Edi Rama čestitao je premijeru Markoviću i crnogorskim građanima ratifikaciju protokola o pristupanju NATO, nedavno u američkom Senatu, dodajući da je Albanija sretna što će Crna Gora postati 29. članica Alijanse.

„Ovo je istorijski događaj ne samo za Crnu Goru već i za cjelokupni region. Imajući u vidu da će učlanjenjem Crne Gore u NATO faktički cjelokupna obala jadransko - jonskog mora biti zona NATO“, rekao je.

Crnogorski premijer Duško Marković saopštio je da očekuje da Protokol u crnogorskom parlamentu bude ratifikovan prije majskog NATO samita u Briselu.

Rama je čestitao Markoviću i crnogorskim građanima ratifikaciju protokola o pristupanju NATO
Podsjetio je da će tome prethoditi glasanje u parlamentu Španije kao i potpis američkog predsjednika Donalda Trampa na Zakon o ratifikaciji protokola u Senatu SAD.

Na novinarsko pitanje da li očekuje anti-NATO proteste u Crnoj Gori pred majski samit Alijanse, Marković je saopštio:

"Očekujem proteste. Oni su već najavljeni za 8. april ispred Parlamenta. To doživljavam kao legitimno ispoljavanje stava u odnosu na opredjeljenje Crne Gore da bude članica NATO-a. Te proteste smo već vidjeli, pa ne znam što im opet treba."

Jedna od tema konferencije za novinare bio je i sporazum o demarkaciji granice između Crne Gore i Kosova koji se još čeka zbog protivljenja tamošnje opozicije da podrži usvajanje tog dokumenta u parlamentu Kosova.

Premijer Marković je kazao je da nema razloga za nervozu a njegov albanski kolega da se nada da će to pitanje uskoro biti riješeno.

Izbori u Srbiji takođe su bili predmet interesovanja novinara, pa su dvojicu premijera zamolili za komentar i na tu temu.

Crnogorski premijer Marković pozdravio je pobjedu Aleksandra Vučića na jučerašnjim izborima za Predsjednika Srbije:

„Više puta sam rekao da smo u vrijeme njegovog mandata kao predsjednika Vlade Srbije uspostavili najbolje međudržavne odnose u posljednjih 20 godina. Zato i očekujem da i kao predsjednik Srbije da snažan doprinos takvom razvoju srpsko – crnogorskih odnosa.“

Manje izdašniji u komentaru bio je premijer Albanije.

„Što se tiče izbora u Republici Srbiji ja nemam ništa više da dodam od onoga što je rekao moj kolega, predsjednik Vlade Crne Gore“, rekao je Rama.

Dvojica premijera su na zajedničkoj konferenciji za novinare najavili održavanje zajedničke sjednice dvije vlade u Skadru, u oktobru ove godine.

Diskusija oko BCHS jezika ne treba se voditi koristeći se nepreciznim terminom „jezik“, već terminom „standardni jezik“ za koji moraju biti ispunjene konkretne karakteristike, kaže Christan Voß sa Humboldt Univerziteta.

Pitanje da li ćemo jezike nasljednike srpskohrvatskoga nakon 1991. opisivati kao jedan ili četiri jezika stručne slavističke krugove dijeli već duže vremena: pobornici formalne lingvistike, koja se bavi proučavanjem gramatičkih struktura, zalažu se za to da se i dalje govori o jednom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji (stoga i alfabetskim redom „BCHS" jezik) dok pobornici sociolingvistike insistiraju na upotrebnim stavovima i simboličkoj vrijednosti jezika i polaze od četiri jezika.

Pojam standardnoga jezika

Diskusija oko BCHS jezika ne treba se voditi koristeći se nepreciznim terminom „jezik“, već terminom „standardni jezik“ za koji moraju biti ispunjene konkretne karakteristike: presjek sociopolitičkih i istovremeno jezičkih kriterija jasno nam stavlja do znanja da obje strane u sporu oko jednog ili četiri jezika raspolažu opravdanim argumentima.

Jedan standardni jezik mora posjedovati normativna djela (rječnik, gramatiku) i raspolagati polivalentnim rječničkim blagom, dakle mora biti u stanju da izrazi cjelokupno moderno znanje. Ovdje je važno napomenuti da su oba kriterija postepena, dakle ona se mogu nadograđivati: pogled na internetsku enciklopediju Wikipedia pokazuje nam kojom dinamikom danas raspolažu mali i manjinski jezici poput lužičkosrpskog i bretonskog ili dijalekti bez pisma kao niskonjemački. Oni svoju polivalenciju izgrađuju korak po korak, a broj članaka na Wikipediji im raste za nekoliko stotina, ponekad i za nekoliko hiljada članaka godišnje. Za bosanski i crnogorski možemo konstatirati da danas raspolažu normativnim djelima koja nisu postojala prije 25 godina.

Uz ovo dolazi i veoma važan vanjezički kriterij za standardni jezik, takozvana obligatnost, dakle obaveza provođenja norme. Pravila jednog standradnog jezika moraju biti kolektivno prihvaćena, a ova konstelacija nam je u suštini samo poznata iz moderne teritorijalne nacionalne države s obrazovnim monopolom i monopolom vlasti. Ovaj kriterij na posljetku vodi do toga da o statusu jezika ne odlučuju lingvisti i eksperti jezičke politike, već političari i državnici.

Važno je ovdje napomenuti i da se argument koji laici često potežu, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko standradnojezičnosti u suštini ne igra ulogu.

Model pluricentričnosti

Germanistička lingvistika razvila je u 1980-tim godinama prošloga stoljeća model pluricentričnosti kako bi opisala situaciju u zemljama njemačkoga govornog područja (Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika, Austrija i Švicarska) koje – svaka za sebe – posjeduju vlastite nacionalne centre i instance koje definiraju standardnojezičku normu. Svako ko je u nekom bečkom restoranu držao meni u rukama poznaje ovakve male, uglavnom leksičke razlike.

Implicitna, ali i nezaobilazna pretpostavka za pluricentričnost – dakle priznanje (ili barem prihvatanje) zajedničkoga jezika u pojedinim nacionalnim centrima – u jugoslavenskom slučaju ne postoji; stoga je germanistički sociolingvist Ulrich Ammon kao jedan od vodećih istraživača pluricentričnosti u svijetu svoj model razvio dalje te u posljednje vrijeme govori o specijalnom slučaju koji naziva „divided languages" („podijeljeni jezici").Prenošenje ovoga modela na bivšu Jugoslaviju je u nekoliko aspekata problematično: s jedne strane su kulturne razlike u jugoslavenskoj pluricentrici još od srednjovjekovlja izraženije (rimsko-latinsko, nasuprot bizantsko-crkvenoslavenskom pokrštavanju Hrvatske i Srbije odnosno islamizaciji Bosne) od onih na njemačkome govornom području. Ovaj aspekt se od strane nacionalista tumači kao determinanta kulture (sve do dihotomije „Evropa nasuprot Balkanu"), za našu argumentaciju je on, pak, sporedan.

O srpskohrvatskoj pluricentrici možemo govoriti samo u periodu od 1850. do 1967. godine. 1850. godina je vremenski početak srpsko-hrvatske jezičke konvergencije, daleko prije nego je jugoslavenstvo postalo relevantan politički projekt. Jezičko srpskohrvatstvo napušteno je Deklaracijom o položaju hrvatskoga jezika 1967. koja se mora gledati u kontekstu liberalizacijskih i renacionalizacijskih tendencija u Titovoj Jugoslaviji. Današnja jezička situacija dugotrajni je rezultat renacionalizacijske politike u Titovoj Jugoslaviji od druge polovine 1960-tih godina koja se svodila na logiku „jedna republika – jedna nacija – jedan jezik".

Pluricentrizam kao propast Jugoslavije?

Srpskohrvatski jezik je kao i jugoslavenstvo svoju legitimaciju izgubio u 1980-tim godinama. Srpskohrvatski odnosno jezičko pitanje je od 1960-tih do 1980-tih godina bilo enormno ispolitizirano, ali u svakome slučaju nije bilo odlučujući faktor za raspad Jugoslavije. Ovdje se možemo postaviti i drugo kontra-faktičko pitanje: bi li aktivnija jezička i kulturna politika u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji (od 1918. do 1941. i od 1944. do 1991.) – npr. stvaranjem radikalnog planskog jezika („jugoslavenskog esperanta“) koji bi u sebi sadržavao sve kompromise i prevladao dualnost ćiriličnog i latiničnog pisma – spasila jugoslavensku ideju? Zar ne vidimo i u današnjoj egzistencijalnoj krizi Evropske unije istu pojavu: nedostatak zajedničkih kulturnih i jezičkih supranacionalnih simbola čije rutinsko korištenje bi moglo izgraditi lojalnost prema EU?

Ocjena Deklaracije o zajedničkome jeziku

Onaj ko autom prolazi kroz države bivše Jugoslavije, poznaje širokorasprostranjeni vandalizam kojim se upravo u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu sprejevima uništavaju putne oznake na dva pisma ili dva jezika kako bi se ograničile na jednu etnonacionalnu formu. Hoće li se Deklaracijom o zajedničkome jeziku ovaj vandalizam odobriti? Hoće li ova deklaracija dovesti do rješavanja konflikta oko ćiriličnih tabli u Vukovaru i smirivanju problema s manjinama? Može li se široko prisutna segregacija grupa stanovništva u Bosni i Hercegovini zaustaviti ako se zanemari kulturna različitost umjesto da se ona respektira?

Problematičnost Deklaracije o zajedničkome jeziku koju podržavaju eksponirani protivnici postjugoslavenskog nacionalizma i intelektualci cijenjeni u međunarodnim krugovima je njena velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama: pamflet „Slovo o srpskom jeziku“ iz 1998. zastupa poziciju koje se mogla čuti i u 19. stoljeću: naime da je pluricentričnost koju opisujemo kao jugoslavensku odnosno kao BCHS u suštini čisto srpska. Zastupanje pluricentričnog modela na bivšu Jugoslaviju jača tako poziciju onih koji lingvističkim kriterijima delegitimiraju ili čak poriču postojanje susjednih nacija.

Čak i ako inicijativa oko ove deklaracije dolazi od najboljih intelektualaca civilnog društva u bivšoj Jugoslaviji, smatram je kao inostrani slavist malo djelotvornom s obzirom na to da će prije svega izazvati nacionalističke protureakcije bez davanja konkretnih prijedloga rješenja. Zapadna slavistika mirila se olahko s klišeom o nepopravljivim jezičkim nacionalistima na Balkanu u posljednjih 25 godina umjesto da prihvati racionalnost i hitno potrebnu emancipacijsku snagu jezičke politike. Brzo se zaboravlja da se debate o kulturnoj i jezičkoj sličnosti u stabilnim i dobrostojećim zapadnoevropskim državama vode na drugačiji način nego u posttraumatskim društvima kakvo je npr. Bosna i Hercegovina.

Primjer Republike Makedonije pokazuje da je stvaranje nacije („nation building"), koje je od 1944. nametnuto s vrha i bilo jako jezički naglašeno, dovelo do toga da Makedonija – za razliku od vremena između dva svjetska rata – nije više dio srpske mentalne mape.To dakle pokazuje kako konsekventna jezička politika u vanjskopolitičkome smislu može djelovati stabilizirajuće.

Kako se strana slavistika odnosi prema BCHS?

Za južnoslavističke katedre u inostranstvu preporučuje se striktno deskriptivna pozicija: stoga mi na Humboldtovom Univerzitetu u Berlinu u novijim studijskim pravilima upotrebljavamo jezičku formulaciju „BCHS jezici“. Onako kako se jezička praksa u anglistici i amerikanistici odvija striktno odvojeno, simultana nastava na BCHS jezicima se didaktički slabo može preporučiti. Ipak, naš cilj je našim studentima ponuditi široko obrazovanje i upoznati ih sa specifičnostima sva četiri BCHS jezika kako bi djelovali i kao kulturni posrednici.

Prof. dr. Christan Voß je šef Odjela za južnu slavistiku na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.

U BiH do 3. aprila ima 71.925 blokiranih računa poslovnih subjekata, dok 61.218 firma ima blokiran bar jedan račun, što predstavlja ponovno povećanje u odnosu na prethodni mjesec, pokazuju podaci Centralne banke BiH.

U izvještaju o blokiranim računima u Registru transakcijskih računa Centralne banke BiH, koji sadrži 2.921 stranica, pobrojana su pravna lica iz svih sfera društvenog života, od privrednih preduzeća, prodavnica, frizerskih salona, benzinskih pumpi, apoteka, stomatoloških ordinacija, kafića i restorana, do raznih agencija, zadruga i firmi.

Kako je navodi u izvještaju iz Centralne banke, za prva tri mejseca 2017. godine blokirano je 3753 računa.

Na ovom popisu nalaze i rudnici, mjesne zajednice, opštine, sportski savezi, ali i taksisti, auto-prevoznici, kao i drugi privatnici.

U prvom izvještaju, koji je objavljen početkom novembra 2012. godine godine, bilo je 58.038 blokiranih računa, a 35.694 firme imale su blokiran bar jedan bankarski račun.

Spisak blokiranih računa pročitajte ovddje:

http://ba.n1info.com/Binary/68/Spisak-blokiranih-racuna-za-mart-2017.-godine.pdf

 

Teza da su političke stranke jedini centri stvarne moći u Bosni i Hercegovini često se može pročitati u komentarima i čuti u izjavama.

Čak i ako nisu dio vlasti, lideri stranaka uvijek pronađu način za primanja daleko iznad ovdašnjih prosjeka. Pokazuju to i njihovi imovinski kartoni dostupni u bazi podataka Centra za istraživačko novinarstvo.

Prema posljednjim objavljenim podacima iz imovinskih kartona i zemljišnoknjižnih dokumenata, predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović i njegova supruga Sebija, direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, suvlasnici su kuće i zemljišta u Sarajevu, procijenjenih na 185.000 KM. Supruga je i vlasnica apartmana na Bjelašnici koji je procijenio na 100.000 KM. Izetbegović nema automobil, a u imovinskom kartonu 2014. godine je napisao da supruga vozi putnički automobil vrijedan 50.000 KM.

Prvi čovjek Narodne demokratske partije Dragan Čavić prema podacima iz imovinskih kartona i zemljišnih registara, posjeduje stan u Banjaluci, vrijedan 106.000 KM, i porodičnu kuću u okolini Banjaluke, vrijednu 250.000 KM. Godišnje je, prema podacima iz 2002., zarađivao 15.000 KM, četiri godine poslije godišnja primanja su porasla na 24.727 KM, a 2010. je u imovinskom kartonu naveo da je tokom prethodne godine zaradio 33.097 KM. Vozio je 2002. godine automobil vrijedan 15.000 KM, a osam godina kasnije, 2010., prijavio je Peugeota 407, vrijednog 45.000 KM.

Česta tema nagađanja je imovina predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Dodik je, bez sumnje, jedan od najbogatijih političara u BiH. Vlasnik je dva stana u Beogradu i jednog u Laktašima koje je ukupno procijenio na 740.000 KM. U imovinskom kartonu prijavio je i kuću u Laktašima, vrijednu 300.000 KM, te kuću u Srbiji koju je procijenio na 1,7 miliona KM.

Njegova supruga je vlasnica oko 20 hektara zemljišta kod Laktaša koje je procijenio na 89.000 KM te poslovnog prostora vrijednog 100.000 KM. On vozi automobil od 40.000 KM, a supruga od 25.000 KM. Automobil njihovog sina Igora vrijedan je 50.000 KM. Dodik je još naveo da je lično uštedio 49.000 KM, dok je njegov sin vlasnik štednog uloga od 22.000 KM. Igor Dodik je suvlasnik voćarske firme „Fruit Eco“. Udio sina u ovoj firmi Dodik je 2010. godine procijenio na 2,6 miliona KM. Međutim, u imovinskom kartonu 2014. nije mogao iznijeti novu procjenu zbog, kako je objasnio, elementarnih nepogoda.

Branislav Borenović predsjednik je Partije demokratskog progresa, a on je u imovinskom kartonu 2014. godine prijavio stan od 80 kvadrata i udio u vlasništvu porodične kuće u Banjoj Luci. Također, on je vlasnik brvnare sa 1.400 kvadratnih metara zemljišta u okolini Banje Luke, a ima i trećinu udjela u Samostalnoj radnji „P.O“. Vozi Škodu Octaviju. Supruga Biljana prijavila je, također, udio u vlasništvu porodične kuće u Banjoj Luci, automobil Chevrolet Aveo i štedni ulog od 60.000 KM. Biljana je 2010. godine prijavila stan i garažu u Srbiji, ali je u međuvremenu ove nekretnine prodala, kazao je Borenović novinarima CIN-a. Također, novinarima je kazao da je 2014. godine zaboravio prijaviti zemljište koje je četiri godine ranije upisao u imovinski karton CIK-a.

I o imovini predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića vodile su se rasprave. Prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo, lider HDZ-a, prema imovinskom kartonu iz 2014., ima kuće u Mostaru i Širokom Brijegu. Supruga Bernadica posjeduje poslovni prostor i suvlasnica je advokatskog ureda. Prema imovinskom kartonu, Čović nema automobil, a supruga vozi Audi 3. Naveo je da je kreditno opterećen 150.000 KM.

Predsjednika Socijaldemokratske partije Nermin Nikšić u Sarajevu ima stan od 125.200 KM, dok je u Konjicu suvlasnik dva stana čiju je vrijednost procijenio na 56.000 KM. U rodnom gradu, također, ima vikendicu od 70.000 KM i poslovni prostor od 15.000 KM. Prema zemljišnoknjižnim dokumentima, radi se o poslovnom prostoru od 551 metar kvadratni i 332 metra kvadratna zemljišta te pomoćnoj zgradi od 19 metara kvadratnih. Prema posljednjim podacima CIN-a, Nikšić vozi tiguana od 50.000 KM, a kćerka Najra polo od 12.000 KM.

Prema imovinskom kartonu iz 2014. godine, predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić je vlasnik stana u Sarajevu u vrijednosti od 150.000 KM. Njegova supruga Sabina prijavila je suvlasništvo sa bratom nad vikendicom i jednim dulumom zemljišta koje su naslijedili od roditelja. Također, napisao je u imovinskom kartonu da je i kreditno zadužen sa 88.800 KM.

Predsjednik Srpske demokratske stranke Vukota Govedarica je prijavio suvlasništvo nad stanom u Srbiji od 28 kvadrata te da je vlasnik automobila Audi 4, ali je u odnosu na 2010. godinu njegova ušteđevina potrasla sa 20.000 KM na 70.000 KM.

Nakon brakorazvodne parnice, lideru Saveza za bolju budućnosti Fahrudinu Radončiću su pripale dvije kuće i 78 duluma zemlje u selu Nebočaj kod Sarajeva. Vlasnik je još jedne kuće od 240 kvadratnih metara u Sarajevu. Radončić je 2012. godine naplatio 1,1 milion KM dividende iz „Avaz-roto pressa“, a na računu mu je ostalo 781.441 KM. Radončićeva ušteđevina je i veća, ali je, kaže, ostatak promjenjiv te nije želio navesti tačan iznos. Bivša supruga Azra je vlasnica stana od 163 metra kvadratna u sarajevskoj općini Centar, koji je 2012. godine plaćen 584.345 KM. Radončić kaže da ne posjeduje automobil, nego ga unajmljuje po potrebi, navodi se u bazi podataka Centra za istraživačko novinarstvo.

Kantonalni sud u Sarajevu odbio je žalbu advokatskog tima generalnog sekretara SDA Amir Zukića kojom je traženo njegovo puštanje na slobodu, potvrdio je za agenciju Patria advokat Jasmir Muratović.- Mi ćemo uputiti apelaciju Ustavnom sudu BiH – kazao je Muratović za NAP.

Advokatski tim generalnog sekretara SDA Amira Zukića Jasmir Muratović, Mirna Delalić i Ahmed Žilić uputio je žalbu Kantonalnom sudu sa prijedlogom da njihov branjenik bude pušten na slobodu.Zukić je uhapšen 17. februara zajedno sa svojim vozačem Seidom Fazlagićem u nastavku akcije Bosna. Na teret mu se stavljaju krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, u vezi sa krivičnim djelom primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem te krivično djelo protuzakonito posredovanje te nedozvoljeno držanje oružja.

Općinski sud u Sarajevu potvrdio je optužnicu protiv Zukića i ostalih osumnjičenih u akciji Bosna, a koju je podiglo Tužilaštvo Kantona Sarajevo.Optužnica je potvrđena protiv njegovog vozača Seida Fazlagića, Eseda Džananovića, Safeta Bibića, Senada i Nedžada Trake, Ramiza Karavdića i potpredsjednika SDA Asima Sarajlića i Mirsada Kukića.Oni se terete da su počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela u vezi s krivičnim djelom primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem te krivično djelo protuzakonito posredovanje.

Kako se navodi u optužnici, Amir Zukić i Safet Bibić terete se da su u toku 2016. godine organizirali grupu kojoj su se pridružili Senad i Nedžad Trako te Ramiz Karavdić. Oni su kao članovi grupe pronalazili osobe koje su spremne da daju novac za zaposlenje u Elektroprivredu BiH, nakon čega je Amir Zukić koristeći svoj utjecaj preko Eseda Džananovića realizirao nezakonita zapošljavanja u ovo preduzeće.

Asim Sarajlić i Mirsad Kukić terete se da su koristeći svoj položaj posredovali prilikom zapošljavanja, čime su počinili krivično djelo primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem. Pritvor za sedam osumnjičenih produžen je za još dva mjeseca 16. marta.

Selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine Duško Vujošević danas se saopštenjem obratio javnosti u Bosni i Hercegovini povodom imenovanja za selektora muške košarkaške reprezentacije BiH.

Kako je navedeno iz Košarkaškog saveza BiH, zbog obaveza koje Vujošević ima, ovo će biti jedina izjava za javnost do zvaničnog predstavljanja selektora i njegovog Stručnog štaba u Sarajevu. U nastavku Vam dostavljamo kompletno obraćanje gospodina Duška Vujoševića javnosti u Bosni i Hercegovini.

"Dragi ljubitelji košarke u Bosni i Hercegovini,

Žao mi je što u ovom svečanom trenutku objavljivanja dogovora između KS BiH i mene o preuzimanju selektorske dužnosti, nisam u mogućnosti da budem sa vama. Imam svoje obaveze koje hoću da završim, a radujem se našem susretu u Sarajevu.

Moram se oglasiti i nakon nekih komentara po novinama i internet portalima, a povodom moje odluke da prihvatim mesto selektora košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je važan deo moga života, moga rada, moga bavljenja sportom. I neraskidiv deo onih uspomena, bez kojih bi moj život bio siromašniji.

Ako je dopušteno da se poslužim rečima moga prijatelja Sinana Gudževića, Bosna i Hercegovina na geografskoj karti ima oblik srca. A srce toga srca je grad Sarajevo. Uvek sam sa radošću dolazio u taj grad - i kada sam vodio utakmice, i kada nisam. A Sarajevo je, po mnogo čemu, bilo jedan od najlepših gradova za ljudske susrete u Jugoslaviji. Jedinstvenoj i lepoj zemlji u kojoj sam se rodio i čiji nestanak je za mene jako bolan.

Reprezentaciju Bosne i Hercegovine preuzimam sa radošću i sa nadom da ću njenu košarku poboljšati, tako da će se ekipa kvalifikovati za velika takmičenja. Upravo radost i nada su dve stvari koje su presudno vodile moju odluku da se prihvatim selektorskog posla. Za taj posao imam i kvalifikacije i iskustva. Sve ću učiniti da ekipu koju budem vodio poboljšam i takmičarski načinim stabilno pobedničkom.

Bosna i Hercegovina ima talentovane igrače. Košarkaški klub Bosna je u Sarajevo donela prvu evropsku klupsku titulu u Jugoslaviji. To je lepo i reći i čuti, ali imati to u vidu za mene je velika obaveza. Ja ću uloziti sve što znam i imam da košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine u viteškom igranju pobedi svaku reprezentaciju na kugli koju zovemo Zemlja.

Znam da u životu postoji reciprocitet ljubavi, mržnje, entuzijazma i drugih strasti, pa ja verujem da će igrači prepoznati moju energiju i da će se svi na isti način odazvati pozivu da igraju za reprezentaciju.

Zahvalan sam Košarkaskom savezu Bosne i Hercegovine što je odabrao mene za selektora. Ja ću učiniti sve, da radom i rezultatima obradujem ljude koji su me izabrali, ali i da obradujem sve poklonike košarke kojima je Bosna i Hercegovina draga.

U Bosnu i Hercegovinu ne dolazim da predstavljam nikoga, do samoga sebe. Na politička opanjkavanja i olajavanja neću da se osvrćem i ova moja izjava je poslednja po tom pitanju", naveo je Vujošević u svom pismu.

Pobjedom Aleksandra Vučića na predsjedničkim izborima mjesto predsjednika Vlade Srbije ostaje upražnjeno. Vlada će se formirati u naredna dva mjeseca.

Predsjednik SNS-a je kao predsjednički kandidat jednom prilikom rekao da “ima neka imena“, ali nije javno rekao ko će ga zamijeniti na premijerskoj poziciji.

Prema nezvaničnim informacijama, kako prenosi B92 prvi kandidat je aktuelni ministar finansija Dušan Vujović, dok se u javnosti spekuliše da bi predsjednica Vlade Srbije mogla da postane i ministarka državne uprave i lokalne samouprave Ana Brnabić.

Kako ni Vujović ni Brnabić nisu članovi SNS-a, postoje i mišljenja da bi Vučića mogao da zamijeni visoki funkcioner vladajuće partije i bivši ministar pravde Nikola Selaković, koji je poslije prethodnih parlamentarnih izbora ostao bez funkcije u državnom aparatu.

Povodom Vučićevog odlaska sa premijerske pozicije se često u javnosti oglašavao i nekadašnji premijer, sada prvi potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić, koji je otvoreno isticao da bi prihvatio tu poziciju ukoliko bi mu bila ponuđena.

Sociolog Srđan Puhalo je poput velikog broja građana koji prate predsjedničke izbore u Srbiji bio razočaran rezultatima glasanja.Prema podacima agencije Ipsos, na osnovu 86,2 posto obrađenih podataka, predsjednički kandidat vladajuće koalicije Aleksandar Vučić osvojio je 54,9 posto glasova. Predstavnik CeSID-a Đorđe Vuković izjavio je da će rezultati do kraja prebrojavanja možda moći da se izmjene za jedan ili dva posto, ali da je izvjesno da je Vučić pobijedio i da neće biti drugog kruga.

Kako je Puhalo napisao na zvaničnom Twitter profilu, protiv Vučića ni Josip Broz Tito ne bi imao šanse.”Sa ovakvim pravilima igre ni Tito ne bi imao šanse protiv Vučića, ali zašto se pristaje na igru pod takvim uslovima”, upitao je sociolog te zaključio da “nije Vučić toliko dobar koliko je opozicija u Srbiji loša”, piše N1.

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH