Izdvojeno

Izdvojeno (1744)

Gdje ste bili u martu i aprilu 1992. godine?

Često, prečesto, u zadnje vrijeme sebi postavljam ovo pitanje. Banjaluka nikada nije bila kao tog proljeća raskošna, okupana suncem, bojama i nekakvom užurbanošću. Dabome, sreća je bila samo privid.

Ovakav pogled na život bila je izmaštana kulisa jednog gimnazijalca, koji je u drugom razredu više gledao postere Čikago Bulsa (TV prenosa nije bilo), više je na VHS-u uživao u Plesu sa vukovima i Kad jaganjci utihnu, jer je piraterija bila jedini vid kontakta sa velikim svijetom. Ponajviše se taj gimnazijalac, to podgrmečko dijete, divio i rumenio nad ljepotom banjalučkih djevojaka. A takve ljepote na dunjaluku nikada nije bilo kao te godine.

I, eto baš te 1992. godine, sve to je bio tek frejm, izmaštana sreća idealizovane mladosti, koja bi mogla sve, koja je htjela sve.

Vrbas je nosio smrad rata
Tada, prije četvrt vijeka, sjetiće se oni boljeg pamćenja, održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. I to baš na 29. februar i 1. mart. Bila je to prestupna, olimpijska godina, pa se zadesio taj viška dan u februaru. A Banjaluka je ćutala. Uljuljuškana i opijena nekakvom velikosrpskom histerijom, koja je, pomiješana sa barutnim isparenjima od proslave Nove godine, niz Vrbas nosila smard budućeg rata. Velim, ćutala je Banjaluka, kao da je znala da će odistinski rat nekako proći mimo nje, ali da će se obrukati baš tim ćutanjem.

O referendumu se nije pričalo, ali su jastrebovi Srpske demokratske stranke postavili barikade u Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi...

Prosto je fascinantno kako mladog čovjeka ne interesuje nedaća i kako zreo, odrastao čovjek nedaću prepoznati ne zna. U tom neznanju, moji roditelji nisu znali da će nastupiti rat, da će porodice biti razorene, ljudski životi uništeni, da će biti počinjeni zločini i genocid. Oni nisu znali, ali ja, golobradi dječak, već sam saznao nešto u gimnaziji. Ne, nije to bilo poznavanje Antigone, Teogonija i Kosmogonija, algoritamskih tablica... Ne!

Saznao sam da sam polutan. Saznao sam da mi je otac "Srbin, ali ne pravi", jer mu je žena, moja majka "Hrvatica i ustaškinja". Saznao sam da je sav grijeh moje porodice prvo u toj majci "ustaškinji", onda u djedovima "komunjarama", koji su dozvolili da "ustaše pobiju 700.000 Srba u Jasenovcu", a na koncu sam saznao, baš tako negdje u martu 1992, da nije lijepo niti pametno biti ja, sve dok sam polutan. Taj dječiji, ali najiskreniji, najbolniji vid segregacije i žigosanja, bacio je u sjenu i Majkla Džordana, i Skotija Pipena, i Entoni Hopkinsa, i Kevina Kostnera.

Zlato kao karta za izlazak iz geta
Ali, ima gore. A gore je činjenica da su i profesori počeli da se igraju činjenica. Sjećam se, profesorica istorije, izvjesna gospođa Kantar, koju smo zvali „Kantarka“, najednom je u drugom polugodištu, baš negdje u martu, insistirala da se izučava Drugi svjetski rat, iako je isti bio udaljen najmanje pet vijekova od plana i programa, a sve kako bi nam održala lekciju o "ponosnom srBskom đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću".

Kako se taj četnički kvisling prometnuo u srpskog heroja i kako je najednom nekakav mirni profesor, poput zombija, krvavog pogleda, baš izučavajući povijest, počeo da siluje znanje - nikada mi neće biti jasno. No, nekako, već tada, s proljeća ranog, znao sam da neću ostati u toj i takvoj Banjaluci.

A ta i takva Banjaluka punila se najednom zlatarama. Od Gospodske ulice do Malte. Prodaja zlata na svakom koraku. Zlato kao karta za izlazak iz geta. Uvijek je tako.

Lako je za mene. Bilo je još mnogo onih koji ništa nisu predosjećali. I previše. Čitave familije su nestajale. Odlazile su preko noći. "Samo dok se ne smiri", sa usana i bolno saznanje da je to zauvijek... Bošnjaci, Hrvati i polutani, koji nisu izrazili lojalnost pansrpskoj vlasti, nestajali su negdje na obodima tada već vidljive "srpske republike Bosne i Hercegovine", sadašnjeg entiteta Republika Srpska. Tek tako.

Dani kada su nestajali razredi
Ostao sam bez Denisa R, prijatelja i jednog od najbistrijih dječaka iz ugledne profesorske familije. Ljudi su se odselili. "Samo dok se ne smiri..." Namjesto njih, došli su nekakvi drugi "intelektualci". Najčešće uvezeni vikend-nacionalisti i sitnošićarski srpski jastrebovi. I tu je Banjaluka bila nemoćna i impotentna. Čak ni posječnog srpskog nacionalistu na iznajmljivanje nije mogla proizvesti, nego se zadovoljavala takozvanim sarajevskim Srbima i prekodrinskim džeparošima.

Ali, velim, bilo je to doba enormnog upumpavanja novca u Banjaluku. Posljednjeg ikada. Ljudi, zastrašeni, unezvjereni, tražili su od svakojake fukare da ih prebace u Hrvatsku, u inostranstvo, pa čak i u Srbiju, samo da se sklone od povampirenog nacionalizma, koji je tek ustajao i dobijao konture. A baš onog Denisa R., i hiljade "denisa", zamijenile su tog marta izbjeglice iz Hrvatske. I da, postojalo je nepovjerenje između djece "domaćih" i izbjeglica, ali ono je nestajalo i utapalo se u velikosrpsku propagandu.

Ništa nije bilo čudno otići kući iz jednog razreda, a sutra doći u posve drugi. Jer, vaše je odjeljenje, zbog nedostatka učenika i dolaska novih, kao dlanom o dlan - rasformirano. Brzo se dijete uči na druga imena, toponime, izraze, igre, šale... Namjesto Feđe, Denisa, Ivana, Senke, Monike, Almira... došli su Jovan, Nikola, Bojana, Jelena... Namjesto priča o ljetovanju u Trogiru, stigla je "nevjerovatna ponuda iz Budve"... Namjesto istorije, književnosti, biologije, dragih profesora... jednom riječju obrazovanja, kulture i ljudi, stigoše supiti ideolozi, srbovanje i turbo folk.

I onda, namjesto života, stiže smrt. Prije četvrt vijeka 10. aprila ubijen je Miodrag Šušnica, policijski inspektor u penziji, ispred najpoznatijeg i najprometnijeg banjalučkog kafića "Kajak". Jedan od zadnjih autoriteta u gradu, čovjek koji se do posljednjeg trena borio protiv nacionalističke fukare, ubijen je. Tek tako.

Kako su ljudi namjerno ubijani 'greškom'
No, čudnije od svega je ravnodušnost banjalučke čaršije i Banjalučana. A još čudnija je hladnokrvnost kojom se javno oglašavao prosječan Banjalučanin - "ubijen je greškom", "pa šta, ionako je njihov", "sam je kriv"... bilo je gotovo pa blebiscitarno dumanje mahale.

Ubice, ironično, same su se predale, ali je već tada Karadžićev režim odlučio da to nije poželjno, pa su pušteni. Nalogodavci ubistva, srpski nacionalisti, pripadnici kojekavih službi bezbjednosti i paravojnih formacija i danas hodaju kao slobodni ljudi. Od Banjaluke, preko Beograda, do bijelog svijeta.

Na kraju krajeva, pitajte nešto o tome Nenada Stevandića, današnjeg potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, koji je tada komandovao Srpskim odbrambenim snagama, koji je imao direktne kontakte sa ubicama. On bi mogao sastaviti itekako kvalitetan esej o svemu ovome.

Taj mart i april, velim, bili su tek priprema za medijski spin, za žrtvovanje 12 beba, za operaciju "Koridor", za uništavanje Ferhadije i Arnaudije, za potpuno protjerivanje nesrpskog stanovništva iz Banjaluke. Otišao sam u maju iz Banjaluke, te zlostavljane krajiške ljepotice, u koju je rat stigao šapatom i nikada je nije napustio.

Danas, četvrt vijeka poslije, Banjalučani zavjerenički ćute. Kao što su ćutali na protjerivanje komšija, na ubistvo preko 400 Bošnjaka i Hrvata mimo bilo kakvih ratnih dejstava, kao što su ćutali na ubistvo Miodraga Šušnice, kao što su ćutali na nasilnu ekavizaciju 1994. godine, kao što ćute na uvoz "umjetnika i intelektualaca" na iznajmljivanje iz Srbije, na pljačke i otimačine postratne u ime nacionalnih interesa...

Basket ispred Karadžića i Mladića
To je ona ćutnja koja, zajedno sa zaboravom, ždere istinu i proste fakte. U ovom gradu je baš tada, početkom proljeća, počelo da radi nekoliko agencija nacrno za preseljenje Hrvata i Bošnjaka u "novu domovinu", a agencije su pretvorene u zvaničnu instituciju, radnog naziva "Agencija za preseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara", čime u Banjaluci, mimo ratnih, dejstava počinjen urbicid.

Četvrt vijeka poslije, sve je prokleto isto. Grad urliče avetinjskom zavjereničkom ćutnjom. Po fasadama se vide grafiti optuženih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Postoji nekoliko razlika, doduše. Nema Hrvata, nema Bošnjaka, nema polutana... Ali, nema niti para, a slabo je i ljudi.

Ovog aprila neki novi klinci gledaju NBA ligu, igraju košarku dok ih prati Mladićev pogled sa oronulih fasada i proklinju roditelje što im nisu obezbijedili papire za Skandinaviju.

Strah me i pomisliti u šta će odrasti.

Everton, predvođen novim vlasnikom Farhadom Moshirijem, spreman je ponuditi reprezentativcu Bosne i Hercegovine Seadu Kolašincu godišnju platu od 10 miliona eura uključujući bonuse, piše njemački Bild.

Bh. defanzivca u svojim redovima žele još Chelsea i Manchester City, koji ne nude koliko i Karamele, ali mogu garantovati igranje u Ligi prvaka.

Podsjetimo, Kolašinac je već odavno glavna tema medijskih špekulacija jer je do kraja sezone igrač Schalkea, a kada mu istekne ugovor, krenut će lov na njegove usluge.

Mediji sele našeg igrača u mnoge evropske klubove među kojim su Bayern, Juventus, Milan, Manchester City, Liverpool, Arsenal...

Ukoliko Kolašinac prihvati ponudu Evertona, a pisanje Bilda tačno, postat će najplaćeniji reprezentativac BiH jer Edin Džeko i Miralem Pjanić u Romi, odnosno Juventusu zajedno zarađuju 10 miliona eura.

Pred početak jučerašnjeg saslušanja u dissciplinskom postuupku protiv Gorana Salihovića došlo je do verbalnog okršaja Salihovića s novinarom portala "Žurnal" Avdom Avdićem.

Salihović je Avdiću rekao da je "nula od novinar", na šta mu je ovaj uzvratio:

- Kakav si ti tužilac, eto te na optuženičkoj klupi.

Salihović je Avdiću ponovio da je nula od novinara i da su ga potkupili, na šta mu je Avdić rekao "da je nakon njegovih tekstova tu gdje jeste".

Kancelarija disciplinskog tužioca tereti Salihovića da je propustio da traži svoje izuzeće u predmetima kada je postojao sukob interesa, da se upustio u neprimjerene kontakte sa sudijom ili strankama u postupku, omogućio vršenje dužnosti tužioca osobama koje za to nisu zakonom ovlaštene, miješao se u postupanje sudije ili tužioca.

Među prekršajima je navedeno i namjerno davanje lažne ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti VSTV-a, te svojim ponašanjem doveo u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet Tužilaštva BiH.

Postupak protiv Salihovića počeo je u petak, 27. januara, ulaganjem materijalnih dokaza disciplinskog tužioca. Prilikom ulaganja dokaza za prve tri tačke disciplinske tužbe, javnost je bila isključena u skladu s ranijom odlukom radi zaštite tajnih podataka. Među ovim dokazima su i snimci određenih telefonskih razgovora.

Za posljednje dvije tačke tužbe u dokaze je uloženo više dopisa na relaciji Kancelarija disciplinskog tužioca – Tužilaštvo BiH.

Salihović, bivši predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, imenovan je za glavnog tužioca Tužilaštva BiH u februaru 2013. godine.

U Banci Srpske otvoren je stečajni postupak, a rješenjem Okružnog privrednog suda Banja Luka za stečajnu upravnicu imenovana je Mirjana Golić iz Gradiške.

Pozivaju se povjerioci da u roku od 30 dana od dana objave rješenja o otvaranju stečajnog postupka u “Službenom glasniku” prijave stečajnoj upravnici svoja potraživanja u skladu sa članom 169. Zakona o stečaju.

Banka Srpske nastala je na temeljima propale litvanske Balkan Investment banke. Vlasti RS su u njoj imale većinski kapital, ali je prošle godine nisu spasile od likvidacije i pored tvrdnji da će to biti urađeno.

Rješenje o oduzimanju dozvole za rad ovoj banci doneseno je 27. aprila prošle godine, na prijedlog privremenog upravnika, a na osnovu pokazatelja koji ukazuju da je kapital Banke negativan i da akcionari nisu, i pored više puta produžavanih rokova, osigurali povećanje kapitala do propisanog zakonskog minimuma.

Ukupni depoziti u Banci Srpske iznose oko 150 miliona KM, od čega su osigurani oko 55 miliona.

Među neosiguranim depozitima najviše je novca javnog sektora u RS.

Potrošačka korpa u Bosni i Hercegovini najskuplja je u Evropi ako se uzmu u obzir prosječne mjesečne plaće i penzije. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna plaća u januaru ove godine bila je 846 KM i za sedam maraka je niža nego u decembru prošle godine.

Kupovina na komad

Da većina građana naše zemlje jedva sastavlja kraj s krajem, najbolje se može osjetiti na gradskim tržnicama i pijacama, gdje se prodavači zbog lošeg prometa hvataju za glavu, a građani, tvrde trgovci, voće i povrće kupuju na komad, piše Dnevn iavaz.

Predsjednik mostarskog Udruženja za kvalitetu življenja „Futura“ Marin Bago kazao je da smo najbrži na svijetu kada treba nešto poskupjeti.- U prva dva mjeseca ove godine voće je poskupjelo za deset posto, a povrće za 17. Jasno je da niko ne kontrolira situaciju na tržištu – kazao je Bago.Istakao je da godinama upozorava kako potrošačku korpu ne mogu pokriti dvije prosječne plaće te da lokalna samouprava mora držati pod kontrolom tržište.

– Ako se otvara novi tržni centar, moramo postaviti uvjete pod kojima će taj centar raditi. Na policama mora biti mnogo više domaćih proizvoda. To je temelj Evropske unije. Ali, niko od naših političara još nije razumio da je lokalna samouprava srce ideje EU – rekao je Bago za ‘Avaz’.

Podaci Saveza sindikata RS pokazuju da svaka porodica najviše novca potroši upravo na hranu, prosječno 699 KM, odnosno 37,17 posto. Stanovanje i komunalne usluge su oko 580 KM, odjeća i obuća mjesečno koštaju 134 KM, higijena i njega zdravlja 86, prijevoz 194…

Udruženja potrošača podsjećaju da su cijene osnovnih životnih namirnica u daleko razvijenijim zemljama niže nego kod nas. Admir Kapo, predsjednik Udruženja „Kupujmo domaće“, upozorava da rast plaće ne prati rast vrijednosti potrošačke korpe.

Granica siromaštva

– Sve je više ljudi na granici siromaštva ili spadaju u kategoriju siromašnih. To se najviše odnosi na penzionere, koji ni sami ne znaju kako preživljavaju – ističe Kapo za Dnevni avaz.

Od 2014. godine do danas, Javno preduzeće Autoceste Federacije BiH nisu izgradile niti jedan metar autoputa. Prema zvaničnim podacima, u istom periodu, neradničkom, dakle, u Autocestama FBiH zaposleno je novih 58 radnika. Rubrika konkursi na web stranici ovog javnog preduzeća je prazna, piše žurnal...

Davor Pravdić i nije baš na pravedan način zaposlen u JP Autoceste Federacije BiH. Sin je Ljube Pravdića, direktora JP Ceste Federacije, posao u Autocestama je dobio kao pripravnik sa tendencijom stalnog zaposlenika. Bez konkursa. I uglavnom se tako zapošljava u federalnim javnim preduzećima koja se bave cestogradnjom.

A da oni u budućnosti ne bi oskudijevali, državni zastupnici vladajuće koalicije danas će razmatrati prijedlog Zakona o akcizama, čijim bi usvajanjem nafta i naftni derivati poskupjeli za najmanje 15 feninga po litru. Novac od akciza bi, saopćili su entitetski premijeri Željka Cvijanović i Fadil Novalić, trebao biti iskorišten za gradnju cesta i autoputeva u BiH. Stoga ćemo se u nastavku ukratko pozabaviti poslovanjem federalnih javnih preduzeća u čijim su rukama autoputevi i regionalne ceste.

Od 2014. godine do danas, Javno preduzeće Autoceste Federacije BiH nisu izgradile niti jedan metar autoputa. Prema zvaničnim podacima, u istom periodu, neradničkom, dakle, u Autocestama FBiH zaposleno je novih 58 radnika. Rubrika konkursi na web stranici ovog javnog preduzeća je prazna.

Uglavnom, zapošljavanje je teklo ovako. Zadnjeg dana decembra 2014. godine u JP Autoceste bilo je zaposleno 310 radnika. U junu 2016. godine, Autoceste su, barem tako piše na njihovoj službenoj stranici, imale 340 zaposlenika. Pola godine kasnije, broj zaposlenih je 368. Dakle, za samo pola godine 28 novih radnika zaposleno je u javnom preduzeću bez ikakve konkursne procedure. I sve to u periodu dok je na snazi bio famozni moratorij na zapošljavanje u javnim preduzećima čijim se postojanjem hvalio federalni premijer Fadil Novalić. U protekle dvije godine, tokom kojih je nezakonito zaposleno 58 novih radnika, funkcije direktora obavljali su Jasmin Bućo, kadar SDA, ili preciznije rečeno lični kadar predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića, te kadrovi Radončićevog SBB-a Đenan Salčin i Adnan Terzić.

A kako koalicijski partneri iz HDZ-a BiH ne bi bili ugroženi, većina zaposlenih su upravo njihovi kadrovi. Sin Ljube Pravdića najbolji je primjer. Zaposlen je u Autocestama, jer ne bi baš prošlo nezapaženo da ga zaposle u JP Ceste. Istina, u tom preduzeću broj zaposlenih ostao je isti kao i prije dvije i pogodine. No, u Cestama su drugi problemi.

Federalni revizori su utvrdili da je novcem Cesta FBiH finansirana rekonstrukcija regionalnog puta Posušje-Jablanica, odnosno put koji vodi do Blidinjeg jezera, ili preciznije rečeno do vikendica koje su u vlasništvu uglavnom kadrova HDZ-a BiH. U pitanju je, naime, prebacivanje milion i po maraka namijenjenih za gradnju petlje Šićki Brod kod Tuzle, na račun preduzeća KTM Brina Posušje.

„Ceste FBiH nisu potpisale ugovor sa izvođačem radova, niti su dostavljeni dokazi da je izvršeno ugovoranje između nadležnih kantona i izvođača radova, kao da je i provedena javna nabavka u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama“, navedeno je u revizorskom izvještaju za 2015. godinu.

Revizori su još uočili da su Ceste FBiH finansirale gradnju regionalnog puta, koji uopće nije u nadležnosti Federacije BiH, te da je gradnjom tog lokalnog puta ugrožena gradnja petlje Šićki Brod kod Tuzle. I sada, kako bi se pokrilo dugogodišnje sumnjivo poslovanje, vladajuća koalicija SDA, SBB, HDZ BiH, potpomognuta zvaničnicima EU u BiH, po svaku cijenu želi usvojiti novi zakon o akcizama. Svoje gubitke, knjižit će građanima.

(zurnal.info)

U noći sa 4. na 5. april 1992. godine počela je opsada Sarajeva, a završila se 29. februara 1996. godine.

Bila je to skoro četverogodišnja blokada glavnog grada, nazvana "Sarajevska opsada", sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja.

Nakon "berlinskog zračnog mosta", ovo je bio "najduži" zračni most u historiji svjetskog zrakoplovstva. Za vrijeme njegovog "trajanja" na aerodrom je sletjelo i sa njega uzletjelo preko deset hiljada aviona, koji su dopremali humanitarnu pomoć, snage UN-a i odvozili ranjene civile na liječenje.

Sam zračni most, prema podacima UNHCR-a, nije bio dovoljan za dopremu hrane stanovništvu BiH. Ali, ako se o sigurnosti bilo čega moglo uopće govoriti, pokazao se kao najsigurniji. Dok su konvoji stajali, zaustavljeni nesporazumima sa komandirima na terenu, sukobima, ili vremenskim uslovima, na sarajevski aerodrom dnevno je slijetalo u prosjeku 20-25 aviona, što znači deset tona hrane po svakom letu.

Devedeset posto pomoći Sarajevu stizalo je upravo vazdušnim putem.

Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo, a ovaj grad ima i specifičan rekord. Naime, radi se o rekordu od 3777 ispaljenih granata na Sarajevo, u jednom danu. Desilo se to 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice.

U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele živote 68 Sarajlija. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 12.000 ljudi, među njima 1.500 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno, piše Historija.ba.

Nastavak disciplinskog postupka protiv suspendiranog glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića zakazan je za danas saslušanjem pet svjedoka odbrane.

Svjedočit će bivši Salihovićev tjelohranitelj Mirsad Memić, tužilac Miroslav Marković, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osman Mehmedagić Osmica, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Mirsad Vilić i portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

Kancelarija disciplinskog tužioca tereti Salihovića da je propustio da traži svoje izuzeće u predmetima kada je postojao sukob interesa, da se upustio u neprimjerene kontakte sa sudijom ili strankama u postupku, omogućio vršenje dužnosti tužioca osobama koje za to nisu zakonom ovlaštene, miješao se u postupanje sudije ili tužioca.

Među prekršajima je navedeno i namjerno davanje lažne ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti VSTV-a, te svojim ponašanjem doveo u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet Tužilaštva BiH.

Postupak protiv Salihovića počeo je u petak, 27. januara, ulaganjem materijalnih dokaza disciplinskog tužioca. Prilikom ulaganja dokaza za prve tri tačke disciplinske tužbe javnost je bila isključena, u skladu sa ranijom odlukom radi zaštite tajnih podataka. Među ovim dokazima su i snimci određenih telefonskih razgovora.

Za posljednje dvije tačke tužbe u dokaze je uloženo više dopisa na relaciji Kancelarija disciplinskog tužioca – Tužilaštvo BiH.

Salihović, bivši predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, imenovan je za glavnog tužioca Tužilaštva BiH u februaru 2013. godine.

Vučić bi mogao da ostane dosljedan u nedosljednosti i dogodine postane – gradonačelnik Beograda. Ili da bude Erdogan. Ili da ne komplikuje i vlada kao Tadić, smatra Dragoslav Dedović.

U cijeloj priči najbolja je činjenica da Aleksandar Vučić neko vrijeme neće imati uvjerljiv razlog za raspisivanje novih izbora. Mada neki jak razlog za njegove političke piruete nije postojao ni do sada. Jedino ako mu ne padne na pamet da poslije Voje Šešelja i Tomislava Nikolića politički upokoji još nekoga, pa mu uzme funkciju.

Prvi scenario:

Vučića za gradonačelnika

Dobra prilika su, recimo, predstojeći izbori za prvog čovjeka Beograda. To bi bio do sada neviđen izazov. Aleksandar Vučić konačno prevazilazi traumu višekratnog gubitnika na velegradskim izborima i nakon premijerskog i predsjedničkog mjesta on zaskoči i gradonačelničku fotelju. Iz nje bi, po svemu sudeći, jednako efikasno mogao da kontroliše Srbiju. A Siniša Mali neka bude kažnjen premijerskim mjestom.

Na glavnom dnevniku bi onda deset minuta prepričavali glavnu vijest da je prvi čovjek Kine posjetio gradonačelnika Beograda. Ili divni snimci: gradonačelnik Vučić i predsjednik Putin (u devetom mandatu) zajedno u lovu na jednoroge u kavkaskim divljinama. Gradonačelnik Vučić i Angela Merkel (u svom sedmom mandatu) posjećuju beogradski zoološki vrt.

Ko smatra da je tako nešto nemoguće neka se priupita da li je prije 2012. i pomislio kako će se AV na ovako spektakularan način baviti samo njemu shvatljivim preskakanjem iz fotelje u fotelju.

Drugi scenario:

Vučić kao turski Francuz

Još uvijek je neizvjesno da li će on po ugledu na istambulskog samodršca Erdogana pokušati da od Srbije i njenog ustava napravi odijelo po svojoj mjeri. Uvođenje predsjedničkog sistema francuskog tipa, gdje je predsjednik ujedno i tata šefu vlade, najviše bi odgovaralo samodovoljnom temperamentu i despotskim ambicijama ovakvog političara.

Međutim, ta kombinacija može biti rizična. Petoljetka je dug period. Predsjednik tokom mandata može postati nepopularan. I uprkos Vučićevom raskošnom manipulativnom talentu pred njim bi se mogao pojaviti neko daleko ambiciozniji od Bijelog, ali sa istim šarmom. Tada bi sva vlast dospjela u ruke novog predsjednika. AV bi ostao bez posla. Suočen sa svojom neograničenom nemoći i sa – moguće je – osvetoljubivim pobjednikom.

Treći scenario:

Vučić kao Tadić

Naravno, slijedeći scenario je već oproban u vrijeme Tadića. Predsjednik države preko partijskog liderstva upravlja slabašnim premijerom i njegovom vladom. Mana tog modela je što predsjednik mora da se pravi kako poštuje ustav i kako se ne petlja u rad vlade. Aleksandru Vučiću političko glumatanje ne pada teško. No, on to sa žarom radi samo u Berlinu, Moskvi i Briselu. Kod kuće on to obavlja preko volje, pa su glumačka dostignuća mizerna. Tako svaka konferencija za štampu prijeti da se pretvori u šekspirovski dijalog iz Mrduše Donje.

Ovaj model je matematički najvjerovatniji, ali pošto niko ne zna šta je zapravo Vučićeva politička aritmetika, nije izvesno da će biti primijenjen.

Naposletku, nije ni bitno gdje će da zasjedne gazda.

Vučić sa stranačkim žezlom

Pošto su u Srbiji institucije servis vlasti, a ne građana, onda je potpuno svejedno da li će AV da peca ribu ili da na papiru ima reprezentativne zadatke na Andrićevom vijencu. Jedina funkcija koju on ne može dati ni za živu glavu jeste mjesto naprednjačkog šefa.

Jedan od rijetkih ispravnih poteza Tome Nikolića – njegovo prepuštanje partijskog liderstva pri preuzimanju predsjedničke funkcije – donio mu je koju godinu kasnije političko penzionisanje. Tako je to kada pod stare dane postaneš pomirljiv i umjesto sirovom snagom, kao do tada, hoćeš da impresioniraš čestitošću. U raspletu, Vučić je imao partijske divizije, a Toma nije. Pošto Vučić pamti sve što je lično uradio drugima, malo je vjerovatno da će iz ruku dobrovoljno ispustiti naprednjačko žezlo.

To žezlo je ključ tajne odaje sa insignijama vlasti. Samo kao stranački vođa Vučić može da vedri i oblači.

Nikakav unutarstranački konkurent nije na pomolu. Tako da ne treba očekivati ograničavanje Vučićevog svevlašća ni unutar stranke. On zna kako da ucijeni ljude i isposluje lojalnost. On ima uvid u sve tajne dosijee prijatelja i neprijatelja. On se pajta sa vlasnicima populističkih medija. Ostale zastrašuje i proziva. Njegov prijestonički gradonačelnik je direktno umiješan u slanje paravojnih razbijača na građane u Savamali. Njegov bivši ministar koji voli slobodne medije u klečećem položaju bio je na ledu nešto preko godinu dana, a sada ga Vučić toplim riječima budi iz hibernacije. Njegov glavni policajac je po svemu sudeći plagijator. Tako se može nabrajati do sutra. I šta? Ništa.

Vučićevu zaštitničku harizmu svi oni udišu zahvalnim plućima. Unutar te stranke ne treba očekivati da iko pisne.

Vučić kao bahati fantast

Dokle god je Srbija država slabih institucija i svemoćnih stranaka, dokle god umjesto stručnosti i zakona caruju ortačko-burazerski sistem i igranje stranačkog kola oko kazana, sav Vučićev trud da se predstavi kao reformator biće neuvjerljiva poza. On će raditi ono što mora da ne padne u nemilost Zapada ili Istoka. A Srbijom će vladati kako dolikuje, bahato.

Naposletku, u nekom paralelnom svemiru postoji teoretska mogućnost da Vučić upotrebi neograničenu vlast da bi uveo vladavinu zakona, suzbio korupciju, iskorenio stranačko zapošljavanje, vratio omladinu sa praga stranih ambasada. Ukratko, mogao bi – da zaista vjeruje u to što ponekad govori – da svoju neograničenu vlast upotrijebi za njeno strukturalno ograničavanje, time i za njeno civilizovanje.

Ipak mislim da je scenario u kojem Aleksandar Vučić kao gradonačelnik Beograda u Bijelom dvoru prima kineskog šefa države mnogo vjerovatniji.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić danas je u Mostaru greškom otvorio Sajam privrede u Mostaru.

On je, naime, obraćajući se prisutnima na ceremoniji svečanog otvorenja ove manifestacije pričao o važnosti ovakvih događaja, a potom je Sajam - otvorio.

"Sajamske aktivnosti su u velikom dijelu regiona u krizi, ali očito ovaj u Mostaru nije. On napreduje i svake godine je sve veći. Zbog toga organizatorima istinska podrška i zahvalnost", izjavio je Ivanić.

On je izrazio zadovoljstvo jer je partner ovogodišnjeg Sajma Republike Hrvatska, članica EU.

"Mostar je danas središte cijele regije i zaslužuje biti jedan od ključnih simbola, po kulturološkom, ali i privrednom značaju. Hrvatska snažno podržava susjede na evropskom putu", rekao je Ivanić.

Ivanić je, dakle, proglasio Sajam otvorenim iako to nije bilo predviđeno protokolom. Voditelj programa Veselko Čerkez pojasnio je da ta čast pripada hrvatskom premijer Andreju Plenkoviću. Plenković je nekoliko minuta poslije, Sajam službeno otvorio...

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH