Kolinda ga dočekuje, a Hrvati se pitaju" Tko je Vučić, Šešeljev potrčko, Karadžićev megafon ili neupitni vladar Srbije?"

12 Velj 2018
70 times

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, dolazi u Zagreb na poziv svoje hrvatske kolegice Kolinde Grabar Kitarović. Nije to njegov prvi službeni dolazak u Zagreb. Došao je Vučić, tada premijer, a ne predsjednik, i na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović, kada se sastao i s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. I sve je prošlo mirno i opušteno. Od službenih Vučićevih posjeta Zagrebu ipak je zanimljiviji jedan neslužbeni.

Gostovanje na Maksimiru - Delije nisu ništa krive

Vučić je već davne 1990. godine u Zagreb doputovao 13. svibnja, vlakom koji je iz Beograda krenuo u 6 sati i 40 minuta. Vlak je bio prepun navijača Crvene Zvezde koji su krenuli na utakmicu s Dinamom koja će ostati upamćena po Bobanovu high-kicku u milicajca koji je pendrečio Bad Blue Boyse. Na dvadesetu obljetnicu otkrio je da je vidio tučnjavu negdje nakon Vinkovaca. Što je Vučić radio na stadionu, na kojem je navijanje Delija vodio Željko Ražnatović Arkan naoružan pištoljima, iz kojih je navodno i pucao? Pa, bacao je stolice.

„Sukob je trajao neko vrijeme, onda više nije bilo sjedalica kojima bismo se mogli gađati“, opisao je tjedniku Vreme i ustvrdio da u neredima nije bilo baš velike krivice Delija. Ispravno je ocijenio da to nije bio običan sukob navijača, nego sukob nacija. Sukob koji će vrlo brzo prerasti u rat, u kojem će i Vučić odigrati malu, ali prljavu ulogu.

Intervju s Karadžićem i šah s Mladićem

Vučić je 1990. imao dvadeset godina, bio je student prava na beogradskom sveučilištu, prije kojeg je završio gimnaziju u Zemunu. Početkom rata bio je još uvijek student i nije ga zakačilo ratovanje u uniformi JNA, niti se pridružio dobrovoljačkim odredima koji su sijali smrt po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Fakultet je bio važniji i danas se hvali da je bio jedan od najboljih studenata generacije. Po završetku fakulteta odlazi na rad u inozemstvo, iako to nije doživljavao kao stranu državu, nego dio Velike Srbije. Zaposlio se kao novinar programa na engleskom jeziku Kanala S koji je osnovala Republika Srpska.

„Sjećam se da sam intervjuirao Karadžića, a da sam s Mladićem odigrao neku brzinsku partiju šaha na Palama. Zanimljiv je to posao, ali sam ispravno ocijenio da to nije za mene, da ima vas koji ste puno bolji“, rekao je o tom svom angažmanu. I njegova majka bila je novinarka, iako je kao i otac mu završila ekonomiju.

Ulazak u politiku i služenje Vojislavu Šešelju

Vučić 1993. godine odustaje od novinarstva i odlučuje se za politiku. Izbor mu je Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja koji se i danas diči titulom četničkog vojvode. Danas bi Vučić rado zaboravio taj dio svoje biografije. U službenom životopisu jedva da spominje članstvo i suradnju sa Šešeljem, iako je radikale napustio tek 2008. godine. U radikalima mu je sasvim dobro išlo.

Već 1993. godine postao je zastupnik u Narodnoj skupštini, a 1995. godine postao je generalni tajnik stranke. Iz tog je doba poznat njegov posjet okupiranoj Glini, u ožujku 1995. godine.

„Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći doći. Nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku. Ako srpski radikali pobijede i poraze predsjednika Srbije vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji“, govorio je tada u Glini. Postoji i snimka Aleksandra Vučića kako s Vojislavom Šešeljem obilazi položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva, što je bila omiljena turistička razonoda sitnijih političara iz Srbije i njihovih prijatelja. Voljeli su s uzvisine gledati grad koji krvari. Radikali su tada bili u opoziciji Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije i zaklinjali se da nikada neće surađivati s njime, zamjerajući mu što nije ostatke Jugoslavenske Armije poslao u Hrvatsku da interveniraju zbog oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske. No nije prošlo dugo i predomislili su se.

Ministar informiranja koji se napio od sreće kad su ubili Ćuruviju

U ožujku 1998. godine sklapaju koaliciju s Miloševićem i to nakon izbora koje je bojkotiralo 12 opozicijskih stranaka. S 28 godina Vučić ulazi u vladu kao ministar informiranja. Nije mu to prvi posao koji mu je osigurala politika, dvije godine ranije postao je direktor Sportsko-poslovnog centra Pinki u Zemunu. No to je bila samo usputna stanica. Kao ministar informiranja Vučić je odmah počeo provoditi svoja iskustva stečena na propagandnom kanalu četničke paradržave u Bosni i Hercegovini.

„Neki mediji javno su se stavili u službu nekih svjetskih moćnika u vođenju specijalnog rata protiv Srbije“, rekao je obraćajući se Udruženju novinara Srbije na Zlatiboru. Kad je već detektirao opasnost, Vučić je našao i rješenje. Po hitnom postupku donesen je zakon kojim su skršena ionako slabašna medijska prava u Srbiji i zaredao je niz procesa kojima su neposlušni mediji ubijani jedni za drugim. Ali nisu ubijani jedino mediji, ubijani su i novinari. Ubojstvo Slavka Ćuruvije Aleksandar Vučić proslavio je alkoholom. To je, tvrdio je, jedan od tri puta u životu kada se napio. Prvi put to je bilo kada je Crvena Zvezda postala prvak Europe, drugi put kada je ubijen Slavko Ćuruvija, a treći put kada je ubijen Zoran Đinđić. Tri pijanstva, dva ubojstva, s tim da je Vučićeva prva supruga, novinarka Ksenija Janković, ustvrdila da je bio i osobno umiješan u Ćuruvijino ubojstvo.

Pranje biografije i priča o padu na glavu

Krajem 90-ih Vučić je kontrolirao medije drakonskim kaznama. Danas ih kontrolira telefonskim pozivom. Rijetki su oni koji mu se u Srbiji usuđuju suprotstaviti. Anegdota kaže da je, kad je shvatio da je njegov intervju na RTS-u zakazan u vrijeme kada na komercijalnim televizijama idu jako gledane sapunice i reality showovi, s par telefonskih poziva natjerao komercijalne da promijene program i svoje emisije premjeste u termine koji neće ometati njegovu gledanost.

Da bi došao do te moći ipak je morao još puno toga napraviti. I tu je iskoristio medije da ispeglaju njegov imidž. Neto prije nego što se razišao sa Šešeljem, krenuo je u veliku akciju prikazivanja svoje osobe kao sasvim bezopasne i opuštene. Sudjelovao je u emisiji „Plesom do snova“ u kojoj se sakupljao novac u humanitarne svrhe, na Pinku je sudjelovao u „Nedjeljnom popodnevu“, gdje se pretvarao da zna pjevati, a bio je i u žiriju „Zvezda Granda“. U peglanju imidža dijelio je i detalje iz djetinjstva s čitateljima tabloida. Tako je jednom prilikom ispričao da ga je kao dijete majka ispustila iz ruku pa je glavom tresnuo o pod. Nekakve posljedice sigurno su ostale.

Osnivanje naprednjaka ili kako je kum ispao dugme

Tomislav Nikolić i Vojislav Šešelj razišli su se 2008. Aleksandar Vučić otišao je s Nikolićem i ostavio Šešelja u SRS-u. Pokazalo se da kum ne vrijedi više od dugmeta jer Šešelj je čak trostruki kum Vučiću – na vjenčanju i na krštenju dvoje djece. Nikolić je osnovao Srpsku naprednu stranku, a Vučić mu se pridružio, iako je najavljivao da će se povući iz politike. Iza sebe je dotad imao nekoliko izgubljenih izbora, od kojih su sigurno bili najbolniji oni 2008. kada je, usprkos tome što je njegova stranka osvojila najviše glasova, ostao bez fotelje gradonačelnika Beograda jer mu je koalicijski partner Ivica Dačić, nasljednik Slobodana Miloševića u SPS-u, okrenuo leđa i sklopio koaliciju s Demokratskom strankom. To je Vučiću bio drugi poraz u Beogradu. No nije Dačiću to previše zamjerio. Poslije toga su sasvim lijepo surađivali, a i danas to čine.

Promjena retorike i približavanje Europi

Srpska napredna stranka od osnivanja se pomalo odmiče od tvrde nacionalističke retorike kojom su se njeni prvaci služili dok su služili Šešelja. Umivaju se i pretvaraju u proeuropsku stranku, iako pokušavaju balansirati između želje za članstvom u Europskoj uniji i čvršćim vezama s Rusijom. Od 2012. godine odlično im ide. Tomislav Nikolić tada je na prijevremenim predsjedničkim izborima pobijedio Borisa Tadića, a Vučić je postao predsjednik stranke te vrlo brzo ministar obrane i prvi potpredsjednik vlade zadužen za borbu protiv korupcije. Već 2014. postao je premijer Srbije, nakon što su naprednjaci osvojili preko 48 posto glasova na izborima.

S tog položaja pažljivo je radio na jačanju svoje moći i slabljenju stranačkog kolege i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. I opet koristi medije. Poznata je tako snimka kako Vučić spašava putnike zapele u snijegu kod Feketića. Samo su njega čekali da ih spasi, nitko drugi to nije mogao. Dobro je iskoristio i svoj odlazak u Srebrenicu 2015., kada je na 20. obljetnici genocida dobio kamen u glavu. Ništa strašno mu se nije dogodilo, a u Srbiji je zaradio dodatne bodove.

Hrvatska mu je još uvijek prijetnja

U ožujku 2017. kandidirao se za predsjednika Srbije protiv svog dotadašnjeg suradnika Tomislava Nikolića. I pregazio ga. Pobijedio je u prvom krugu i postao neprikosnoveni vladar Srbije. I kao premijer i kao predsjednik veliki dio svog vremena posvetio je jačanju srpskih oružanih snaga. Tvrdi da je to odgovor na jačanje Hrvatske vojske koju smatra prijetnjom za Srbiju.

„Meni na pada na pamet da ratujemo s Hrvatima… Ali isto tako kažem što sam već više puta rekao - nitko više nikada neće moći ponoviti Oluju“, rekao je krajem prošle godine.

Rate this item
(0 votes)

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH