Zastupnik SDP-a u Skupštini Kantona Sarajevo, Damir Nikšić, burno je reagirao nakon ...
Bosna i Hercegovina je druga u svijetu po stopi smrtnosti od aerozagađenja, prema izvještaju ...
Zbog padavina koje su se intenzivirale u poslijepodnevnim satima trenutno je potpuno obustavljen ...
U opširnoj analizi povodom pokretanja Akcionog plana za članstvo (MAP) BiH u NATO, američka ...
U poslijepodnevnim satima u Bihaću se dogodio stravičan događaj kada je otac ubio troje djece, a ...

omegabeko130918

ovdjemozebitireklamamali

Četnici ubijaju Kelija svaki dan

keli

„Ima na Dobrinji u Sarajevu mjesto gdje se spajaju ulice đenerala Draže Mihailovića i Želimira Vidovića Kelija, fudbalera Sarajeva. Kelija su četnici odveli iz kola hitne pomoći dok je prevozio ranjenike i ubili. To je današnja BiH, nažalost.“

Amer Obradović

Ima tako rečenica kojima ne treba ništa niti dodavati, niti oduzimati. U ove dvije, kolega Obradović je rekao sve. Pa opet, da li je moguće da smo toliko otupjeli, da smo zaboravili sve. I sebe i ljudskost i poniznost i vjeru i onaj naučeni manir koji nas vodi ka dobru?

Legenda prije ulaska u legendu

Zapravo nevjerovatno koliko malo ljudi van Sarajeva zna za Kelija. Iznenadićete se, ali i u Sarajevu će vas mnogi zbunjeno pogledati, ako ih upitate: „Ko je bio Želimir Vidović Keli“. Slegnuće ramenima i proći pored vas, kao pored zaludnog pitca koji im oduzima dan i dah.

A Keli je bio legenda prije nego što je ušao u legendu. Keli je bio živi hodajući simbol Fudbalskog kluba Sarajevo, davno prije rata. Oni stariji pamte veliki derbi protiv Želje iz marta '82. Sarajevo gubi pred 55.000 ljudi i auditorijumom od 22 miliona stanovnika velike države. A onda Keli namješta gol za Safeta Sušića za izjednačenje. A onda Keli daje gol za pobjedu protiv najljućeg rivala i seli se sa Koševa u legendu. Za one koji vole brojeve, brojevi kažu da je Želimir igrao za Sarajevo na čak 241 utakmici i da je kao bek postigao 14 golova. Keli je bio i reprezentativac bivše države, igrao je u inostranstvu za austrijski GAK šest sezona.

I nakon toga, kao i uvijek, vratio se u svoj grad, na svoju Dobrinju. Živio je Keli sa svojom porodicom u svom gradu, a onda se sudario sa ratom. Preciznije sa četničkom agresijom. Imao je mogućnost da ode bilo gdje, doslovno, bilo gdje. Ali borac kakav jeste odabrao je Sarajevo. Doživotno.

Još u martu je istjerao neke četnike iz svoje kafane na Lukavičkoj cesti. Zbog toga je uskoro „nagrađen“ protjerivanjem iz svoje kuće, a Kelijeva kafana je postala četničko snajpersko gnijezdo. No, ni to ga tada nije moglo pokolebati. Nije otišao sa porodicom u inostranstvo. Ne, ostao je tu na Dobrinji da pomogne svojim komšijama. Kako zna i umije. Uvijek sa rajom.

Treba me Dobrinja, trebaju me djeca!

I onda je došao taj 17. maj 1992. godine.

„Bili smo kod prijatelja tog jutra na Dobrinji 2 i on nikada nije volio nositi trenirku. Govorio je da su to papci. To jutro je skinuo farmerke i rekao: 'Operi mi, Boki, dok ja idem da vidim šta se dešava'. Skinuo je farmerke, ali je skinuo i lančić i rekao: 'Evo ti i ovo, može mi zapeti, trčim'. Poljubio je djecu, poljubio je mene i ja sam ga s prozora gledala i on je kao nikada okretao glavu, smijao se, puse slao“, priča za Radiosarajevo Borjana Vidović, supruga fudbalske legende i nastavlja:

„Nije se vratio do poslijepodne, mislila sam vratit će se, vratit će se, evo ga tu je i kada sam čula da je odvukao ranjenike, rekla sam kako se nikada neće vratiti. On je otišao i svi su mu govorili i Brko i Čala, 'Vida stani, nemoj se vraćati'. Tad je bilo i granatiranje. Rekao je: 'Mene treba Dobrinja, trebaju me djeca', i na povratku je uhvaćen", kaže za Radiosarajevo Borjana.

A znate li gdje je Keli išao? Pa vozio je ranjene ljude u koševsku bolnicu. I za nagradu je od strane četnika ubijen na barikadi. A to ubistvo traje i danas. Ubistvo koje nema kraja.

Jer na povratku, negdje na nekoj barikadi, neko poznat, neki nečovjek izvukao je Kelija iz kombija, Kelija koji je upravo spasio živote ranjenim Sarajlijma.

I neko će reći Keli je nestao. Nije nestao, mučki je ubijen! Njegovo tijelo pronađeno je na Stupu, četri godine poslije. Pokopan je 4. juna 2004. na groblju Bare. Po želji njegove porodice pokopan je sa dresom voljenog Sarajeva.

Smrt na povjerenje

O Kelijevoj smrti, docnije će veliki Safet Sušić za Source.ba reći:

„Bio je šok za svakoga, a isto tako i za mene. Čuo sam i kako je poginuo, vjerovatno je imao previše povjerenja u neke ljude i nije očekivao da može nešto slično da mu se desi. Čuo sam da je ubijen od ljudi koji su ga dobro poznavali.“

Da, Želimir Vidović Keli i usmrt je otišao sa povjerenjem u ljude. Njega je u smrt i odvelo povjerenje u ljude. U poznate ljude, u komšije. Jer, kako možeš ubiti čovjeka, ako je čovjek upravo spasio par ranjenih ljudi? Zar to nije ljudina, a ne meta za odstrel, mislio je Keli i sa tom mišlju otišao u smrt.

Baš zato je i ubijen! Jer, oni drugi, oni koji su granatirali grad četriri godine, oni koji su napravili najveću opasadu u modernoj povijesti, oni koji su sa brda izigravali maršale dok su pucali po djeci, oni su mislili da je za Kelija smrt najsrećnije rješenje. Oni su napravili svijet u kome je altruizam smrtni grijeh. Doslovno! Pa još ako si živa legenda, smrt ti je zagarantovanija.

Četnik na raskrsnici

I mnogi će reći, nadživjeće njih Keli. Ali i nije tako. Otiđite na Dobrinju, pa ćete vidjeti kako Draža Mihailović udara sa boka, pod uglom od devedeset stepeni Želimira Vidovića Kelija. Vidjećete kako četnički vođa, koji je izronio kao avet iz prošlosti i reinkarnirao se na tabli ulice, svaki dan, svaki sat, svaki sekund susreće i udara heroja Kelija.

To nije ni Božja ni ljudska pravda! To je sramota do neba! To je takvo silovanje povijesti, to je takav udarac za svakog normalnog čovjeka, a posebno za porodicu ubijenog heroja Sarajeva, da je to riječima teško objasniti. Eto, teško je objasniti, ali je tako. Ideolog u čije ime je ubijen baš Keli, sve sa svojom ulicom susreće Kelija i ništi ga svaki čas.

No dva su zla veća od ovog. Prvo zlo je fakat da će takvo stanje ostati, da će onaj sramotni „đeneral“ i dalje imati ulicu na Dobrinji i da će sve pasti u zaborav.

Zlo je slegnuti ramenima

A drugo, veće zlo, naći ćete u očima stanovnika ove zemlje koji će na pomen Kelija samo slegnuti ramenima.

Pa koliko je to fudbalskih legendi ostalo da pomaže ranjenicima u svom gradu, da ih kroz šumu metaka i granata spasava iz obruča, e da bi bili mučki ubijeni???

I ko je kriv, pitaće zdrav razum? Za Kelija niko nije odgovrao, gotovo po običaju niko nije kriv u ovoj nesrećnoj zemlji.

A krivac pod čijom ideološkom kapom je radio ubica, svaki dan ubija Želimira Vidovića Kelija. I dan danas. Ime mu je Dragoljub Draža Mihailović.

Pa je žalosno da o bradatom kvislinškom „đeneralu“ svi znaju sve, a o Keliju sliježu ramenima. I biće tako sve dok se zamišljena ulica sa našim imenom ne sudari sa asasinovom ulicom. Tad je obično za sve kasno.

Pogledajte Kelija. Njega četnici ubijaju svaki dan!

PIŠE: Dragan Bursać, AJB

Novosti

   Armensa01

Sport

Kolumne

Ovdjemozebitireklama

Lifestyle

Ovdjemozebitireklama

Svijet i region

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH