U utakmici 5. kola Lige nacija na Ernst Happel stadionu u Beču snage su odmjerile reprezentacije ...
Tužilaštvo Tuzlanskog kantona treba u narednom periodu da donesu važnu odluku za Lukavac, da ...
Od jutros traje inspekcijska kontrola u ''Global Ispat koksnoj industriji Lukavac''. Nakon ...
Javnost u našoj zemlji već je navikla da istrage u ključnim predmetima, poput ubistva ...
Za legendarne Pitije, sveštenice Apolonova hrama u Delfima, gde su pre dve hiljade godina na ...

omegabeko130918

ovdjemozebitireklamamali

Država počinje na ulici

gojko beric

Ovu priču sam zabilježio iz prve ruke, a događa se početkom devedesetih u jednom izbjegličkom kampu na sjeveru Evrope u kojem se nalazilo oko 150 žena, djece i muškaraca iz Bosne. Bilo je među njima nekoliko ekonomista, inženjera, profesora i pravnika, ali najviše polupismenog svijeta koji je do tada živio u selima, da bi jednog dana morao spašavati glavu pred strahotama rata i dospio u daleku i nepoznatu tuđinu, neprilagodljiv njenoj sređenosti, zakonima i običajima. Pored izbjegličke drame, upravo je “strogoća” države u kojoj su se našli bila ono što ih je frustriralo i što se protivilo njihovim balkanskim običajima i navikama. U kampu su se igrom sudbine zatekli i brat i sestra iz ugledne i bogate prijedorske porodice. Enes je studirao i diplomirao elektroniku u Ljubljani, odakle se kao talentovan mlad stručnjak vratio u Prijedor i zasnovao porodicu, ali je pred četničkim pogromom 1992. sa suprugom i dvoje djece morao bježati u Zagreb. Međutim, u ljeto naredne godine, u jeku bošnjačko-hrvatskog rata, za Enesa i njegovu porodicu ni tu više nije bilo mira. Minka je već na početku rata u BiH sa maloljetnim sinom napustila Bugojno. Poslije višemjesečnog potucanja, njihove porodice su se našle u pomenutom kampu. Enes je tu bolje upoznao onaj tipični balkanski i bosanski mentalitet koji se opire svakom redu i zakonu, o čemu je u svojim romanima i pričama pisao Ivo Andrić. Nakon tri mjeseca odlučio je da s porodicom krene put Australije. Jednog dana je rekao Minki: “Sestro, ja odlazim i više se ne mislim vraćati. Ali upamti ovo: Ovaj narod, ako ostane ovakav, nikada neće imati državu!”

Minka povremeno živi u Sarajevu, gleda televiziju u svom stanu, nervira se ne shvatajući zašto se većina građana ove zemlje poistovjećuje sa svojim nesposobnim i kompromitovanim nacionalističkim liderima i sjeća se riječi svog brata, danas uspješnog čovjeka u dalekoj Australiji. Nažalost, nemam nijednog valjanog argumenta kojim bih osporio Enesovo predviđanje. Činjenica da je od tada prošlo 25 godina i da BiH za to vrijeme nije odrasla i postala funkcionalna država u modernom smislu riječi, nikako se ne može objasniti slučajnostima. Na pitanje kako se zove država u kojoj živite, Bošnjaci će listom odgovoriti - Bosna i Hercegovina! Ali, nije li takav odgovor plod pukog patriotskog instinkta i tek formalno tačan ako se ima u vidu da im je neformalna granica “velike Srbije” tek nekoliko stotina metara zračne linije od zgrade Predsjedništva države?! Devedeset posto Srba, s druge strane entitetske linije, reći će da se njihova država zove Republika Srpska, dok će većina Hrvata izbjeći da se precizno izjasne. Srbima se ne treba čuditi, jer njihova politička, medijska i kulturna nomenklatura ne propušta da pri svakom pominjanju Republike Srpske istakne kako je ona država. Ali, to više nije samo opijum za srpski narod, fikcija kojom se čitav nacionalistički blok održava bilo kao vlast ili opozicija - Dodik je zaista od polovine BiH stvorio državu u državi a da međunarodni faktori, osim povremenih deklarativnih osuda, ništa nisu učinili da ga u tome spriječe. Što se tiče Hrvata koji žive na teritoriji pod kontrolom Čovićevog HDZ-a, otiđite u zapadni dio Mostara ili u Široki Brijeg i uvjerićete se da tamo malo ko pominje BiH. Tema razgovora su gotovo uvijek događaji u susjednoj Hrvatskoj.

Dr. Nerzuk Ćurak, nekadašnji novinar, a danas jedan od posljednjih ljevičarsko-građanskih fajtera na ovdašnjoj društvenoj sceni, smatra da “bh. država opstaje samo zato što unutar sebe ne postoji kao država”. Zvuči paradoksalno, ali je tačno. Međutim, sve dosadašnje provjere biračkog raspoloženja pokazale su da se većina građana privikla na etnički podijeljenu državu, utemeljenu na dejtonskim budalaštinama, sa nizom katastrofalnih posljedica koje su iz tih i drugih budalaština proistekle. Njihov izbor je bio država u kojoj će biti malo socijalizma, malo kapitalizma; malo nacionalizma i klerikalizma, malo evropeizma; malo fašizma, malo antifašizma; malo vladavine prava, malo kršenja zakonskih normi; malo udobnog gradskog prevoza, malo švercovanja u tramvajima i trolejbusima; malo brzog bogaćenja, malo utaje poreza; malo reda na gradskim ulicama, malo neplaćenog parkiranja na trotoarima... “Kad god nestane vode, ili struje u Sarajevu, ja pomislim kako je bitno biti Bošnjak” (Faruk Šehić). A evo kako istaknuti evropski intelektualac Adam Michnik vidi odnos države i građana: “Država mora biti temelj zakona. Kada je vlast u državi konfiskator, gangsterska banda koja narodu nameće svoju volju, državotvorno stanovište je obično učešće u kriminalnom pristupu...” Ovo nam zvuči jako poznato, zar ne? Michnik potom ističe da je otpor prema takvoj gangsterskoj “državi” prirodan i da građanska neposlušnost postaje jedino stanovište dostojno poštovanja društva. Koliko je u tom kontekstu današnje bh. društvo dostojno poštovanja? Malo ili nimalo!

Država počinje na ulici, a može i da skonča u haosu i dimu pobunjene ulice. Ako država nije u stanju da organizira redovno uklanjanje smeća iz svojih gradova ili ako povratnicima ni nakon dvadeset godina ne dostavlja struju, šta od nje možete očekivati kad su u pitanju mnogo složenije obaveze? I kultura počinje na ulici. Tamo gdje građani lome javne telefonske govornice (zato u Sarajevu nema ni jedne), razvaljuju vrata na tramvajima, zapišavaju haustore i parkove i izbacuju kese pune smeća kroz prozore svojih stanova na visokim spratovima - tamo kulture ima samo u kazalištu, na izložbama umjetničkih slika ili na promocijama knjiga. Ali kao što nema kulturne kampanje protiv masovne nekulture, isto tako nema ni političke volje da se ova zemlja organizira kao moderna demokratska država. Naprotiv, nacionalističke stranke usmjeravaju događaje u suprotnom pravcu. Idu oktobarski izbori, a to je još jedna prilika, možda posljednja prije nego što kriza pređe u haos, da birači propaloj nacionalističkoj politici zauvijek kažu zbogom. Ali, da li su oni tome dorasli? Ili će nastaviti da slijede likove koji su konje vlasti uzjahali još prije deset ili dvadeset godina?

Oslobođenje je prije dva dana objavilo kraći tekst posvećen nedavno preminulom poznatom kolumnisti The Washington Posta Charlesu Krauthammeru. U osmrtnici koju je objavio njegov list, između ostalog je stajalo da je Krauthammer “odlučio dijagnosticirati politiku, a ne pacijente”. Mogli bismo i mi nešto naučiti od ovog čuvenog novinarskog pokojnika.

PIŠE: Gojko Berić

Novosti

   Armensa01

Sport

Kolumne

Ovdjemozebitireklama

Lifestyle

Ovdjemozebitireklama

Svijet i region

Facebook stranica

Najčitanije

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH