Kolumbija i Poljska odigrali su utakmicu za biti ili ne biti u Grupi H na Svjetskom prvenstvu u ...
Recep Tayyip Erdogan bit će novi-stari predsjednik Turske. Nakon skoro 96 posto prebrojanih ...
Analiza o poslovanju javnih preduzeća, urađena na osnovu baze podataka koju je izradio Transparency ...
U Turskoj se danas održavaju prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori na kojima će birači ...
Do sada najvećoj grupi od blizu 120 migranata, koja je organizovanim transportom jučer prevezena u ...

bekoomega29052018

ovdjemozebitireklamamali

Američke maske konačno su pale

Trump maska

Predsjednik Donald Trump ljut je.

Pažljivo promatra spisak koji je veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država pri UN-u Nikki Haley sastavila, a koji uključuje imena onih koji su glasovali na hitnom sastanku Vijeća sigurnosti.

Tamo je trebala biti donesena rezolucija po kojoj bilo kakva odluka ili akcija u vezi s izmjenom karaktera, statusa ili demografskog sastava svetog grada Jeruzalema nema pravni učinak, ništavna je i nevažeća, te se mora odbaciti.

Drhtavim rukama Trump pregledava tko se usudio glasovati za takvu rezoluciju.

Između slova nazire se diplomatska katastrofa. Svi osim SAD-a. Čak i Britanci! Pa naravno, vidimo da je i Boris Johnson išao oličenju zla u Iran nedavno.

Svi su oni uvrijedili velikog šefa američke državne korporacije, odnosno Bijele kuće.

To je uvreda koju Washington nikad neće zaboraviti!

Afrički diktatori

Donald Trump i njegova administracija ponašaju se kao uvredljivi mali diktatori iz koje afričke zemlje. No, možda i ta usporedba nije predaleka. Svakako su sve maske pale i američka je diplomacija u potpunosti izgubila svoju legitimnost za međunarodne poduhvate.

To je dobro, jer i najgora istina bolja je od očite laži. Nadalje se "američka uloga u svijetu" konačno razriješila u novoj Strategiji nacionalne sigurnosti, koju je Pentagon pripremio na kraju ove godine. Strategija je odlučno odbacila ideju promicanja demokracije, što je tradicionalni kamen međaš američke vanjske politike. Savezi, partnerstva i koalicije koje će Sjedinjene Države ostvarise temeljiti na poštivanju demokratskih načela, već na slobodnoj volji i zajedničkim interesima.

Posljednja američka strategija bila je dijametralno suprotna. Prema njoj, američka je nacija uvijek imala ciljeve iznad puke obrane. Amerikanci su branili mir i slobodu u svijetu (svi znamo kako je to izgledalo; laserima i bombama do demokracije). Američka vanjskopolitička strategija i vojno-obrambena slika davala je ideju zaštite mira protiv prijetnji terorista i tirana.

Busheva vizija svijeta u kojemu se Sjedinjene Države aktivno bave promicanjem demokracije, razvoja, slobodnog tržišta i slobodne trgovine u svim dijelovima svijeta predstavlja vanjskopolitički pogled protiv kojeg se Trump borio 2016. godine na izborima. Bush 2002. govori o ravnoteži sila koje štuju ljudsku slobodu; Trump ne želi ravnotežu već konsolidaciju prije nego na scenu stupe Kina i Rusija.

Borba za moć

Središnji kontinuitet povijesti jest borba za moć; tako stoji u novoj američkoj strategiji sigurnosti koja ne prepoznaje sadašnjost kao nešto drugačije od prošlosti. U toj borbi za moć stoje "revizionističke sile Kine i Rusije, loše države poput Irana i Sjeverne Koreje te transnacionalna prijetnja kroz terorističke i ekstremističke organizacije".

Svi oni stoje nasuprot Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Iako se razlikuju u prirodi i moći, ovi se protivnici suočavaju s Washingtonom na političkom, gospodarskom i vojnom polju, te koriste tehnologiju i informacije kako bi se borili na tim poljima i promijenili ravnotežu moći u svoju korist.

U toj novoj strategiji, koja dobrano opisuje način američkog djelovanja u svijetu i tijekom Hladnog rata, Izrael stoji uz bok Sjedinjenim Državama i predstavlja produženu ruku američkih interesa. Zbog tog pristupa, legitimnost u procesima postizanja dogovora između Izraela i Palestine u potpunosti je nestala.

Washington se jednostavno svrstao uz jednu stranu i time se de facto povukao iz bilo kakvog oblika mirotvorstva.

Bahatost američkog predsjednika prenijela se na cijelu njegovu administraciju; možda je jedino ostao državni tajnik Rex Tillerson po strani, ali on je već ionako počeo pospremati svoje stvari u State Departmentu, očekujući konačan razlaz s Trumpovom ekipom. Maske su doista pale.

Zabrinuta Evropa

Kad istina boli, onda i Nikki Haley vrišti na glasovanju za predloženu rezoluciju, prijeteći svim drugim državama. Washington su napustili i najbliži prekooceanski saveznici, nitko se nije svrstao uz Sjedinjene Države u katastrofalnoj odluci.

Stav Europe uopće ne čudi. Europska visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini navodno je u bliskom kontaktu s američkim državnim tajnikom (potencijalno na odlasku) Rexom Tillersonom, među ostalim, i u vezi sa stanjem na Bliskom istoku.

Istovremeno je jasno kako Bijela kuća sa svojim europskim "saveznicima" dijeli tek dio svojih političkih odluka.

Trumpova objava priznavanja Jeruzalema kao izraelskog glavnog grada svakako je došla kao neugodno iznenađenje, posebice stoga što je Mogherini najavila europsku potporu američkim inicijativama za regionalnu suradnju uz preduvjet da se ne našteti iranskom nuklearnom dogovoru i dok se ide prema rješenju s dvjema državama.

Također je spomenula kako bi svaka nova američka politika o Jeruzalemu mogla destabilizirati tu regiju. U svom hladnom susretu s Tillersonom u maglovitom i vjetrovitom Bruxellesu 5. prosinca Mogherini je morala ponoviti europske zamjerke u vezi s Jeruzalemom. Nakon Trumpove bezobrazne objave Mogherini je napomenula kako Europska unija izražava ozbiljnu zabrinutost zbog američkog priznanja Jeruzalema, za koje smatra da će imati posljedice na mogućnost održavanja mira.

Prevedeno s diplomatskog rječnika, Mogherini je poručila Trumpu: 'Budalo, sve je gotovo sad!'

Sporednija uloga Washingtona

Europska unija također je opetovano upozoravala i Washington i Jeruzalem protiv širenja nezakonitih naselja na Zapadnoj obali. Bruxelles potiho podržava palestinski dogovor o pomirenju, te je u stalnom kontaktu s Ramalom ne bi li održao vlast Mahmuda Abasa na životu. Čak je Unija povećala svoju gospodarsku pomoć i području Zapadne obale i Pojasa Gaze.

Europljani su očito vidjeli mogućnost napretka prema stvaranju palestinske države, osobito nakon što se Saudijska Arabija složila da je potrebno poticati umjerenije islamističke pokrete. Sada je sve to stvar prošlosti, a Europi je ostala jedino regionalna inicijativa kroz 2018. godinu u kojoj bi se izraelsko-palestinski status poboljšao za obje strane.

Hoće li Europa imati te snage i povezati se s nekom arapskom silom tek treba vidjeti. Svakako je pitanje uključenja Rusije u mirovni proces konačno jackpot rješenje za mnoge.

Godina 2018. očito će biti obilježena dodatnim zaoštravanjem stanja. Kroz nju možemo očekivati nastavak raznih oblika iznenadnih preokreta i nestabilnosti, u kojima možemo uočiti: 1) Fatahovo nastojanje za diplomatskim rješenjem i čvršćim povezivanjem s Egiptom i Jordanom; 2) turski i iranski pritisak na Hamas za nastavak borbe protiv Izraela, uz potencijalno spajanje fronta s Hezbolahom; 3) učinak rješenja sirijskog rata i prelijevanje boraca u druge zemlje, uključujući Palestinu, te čimbenike manjih skupina, kao što je Islamski džihad.

U svemu tome Washington će imati sve sporedniju ulogu.

Novosti

   Armensa01

Sport

Kolumne

Ovdjemozebitireklama

Lifestyle

Ovdjemozebitireklama

Svijet i region

Facebook stranica

Vidiportal intro

Slikom kroz BiH